Naša javnost se proteklih dana dosta bavila jednom drskom i na lažima utemeljenom izjavom nekog penzionisanog hrvatskog admirala. To je radila ne bez osnova, ali bez istinske spremnosti da sagleda zašto reči hrvatskog bojovnika nisu bezopasne. A on je ustvrdio da je Hrvatska ugrožena sa raznih strana, kako od Mađara, Italijana i Bošnjaka, tako i od svih hrvatskih neprijatelja najopasnijih Srba. Uprkos tome, kako kaže, „neka bude jasno svima“, Hrvatima pripadaju – ne samo teritorije koje su sada u sastavu njihove države – već i cela Bosna i Hercegovina, crnogorsko primorje, Srem, Bačka i deo Banata.

Da se radi o glupostima, ne treba mnogo objašnjavati. Bosna je još od 10. veka, kada je prvi put pomenuta u tzv. „Spisu o narodima“ vizantijskog pisca i cara Konstantina Porfirogenita, definisana kao srpska zemlja. Da se radilo o zapadnoj srpskoj pokrajini a kasnije, pošto se osamostalila i u tom vidu održala, i državi, svedoče i brojni drugi izvori.

Da ih sada ne nabrajam jer ih je mnogo, od povelje bosanskog vladara (bana) Matije Ninoslava (13. vek) koji svoje podanike izričito naziva Srbima, do u Hrvata toliko hvaljenog Letopisa popa Dukljanina, u kome je precizno navedeno da se Srbija deli na Rasu (Rašku) istočno od Drine i Bosnu zapadno od te naše reke. Doduše, u nekim verzijama tog kontroverznog dela pominje se da je srednjovekovno srpsko primorje bilo pod vlašću Hrvata (što nije ničim potkrepljeno), ali u svim, baš svim, sačuvanim prepisima stoji da je Bosna deo Srbije (što je mnogim drugim izvorima potvrđeno).

IDENTITETSKA KRIZA

Stvari stoje slično i sa Hercegovinom, Južnom Dalmacijom (južno od reke Cetine) i crnogorskim primorjem. Bez obzira na „Dukljaninov“ izuzetak, jasno je da se radi o istorijski srpskim zemljama. Čak i dokumenta hrvatske provenijencije svedoče da je bilo tako. Kada su u pitanju Srem, Banat i Bačka, tu bismo mogli da polemišemo sa Mađarima oko slovenskog, i u tom kontekstu srpskog prisustva na tim prostorima pre naseljavanja Ugara, ali je činjenica – koliko i to da su Srbi tu prisutni (često su bili i većinskog stanovništvo) od srednjeg veka – da su ti krajevi vekovima bili deo mađarske države.

Kao rezultat naše pobede u Prvom svetskom ratu ušli su u sastav Srbije. Ali ni tu nema dileme da nikada nisu bili hrvatski u državnom pogledu. Čak i Srem, koji je bio u sastavu Banovine Hrvatske i Slavonije, nije bio deo hrvatske države. Osim u drugoj polovini ranog srednjeg veka, ona nikada nije postojala (a dok je postojala nije posedovala Srem). Potonja Banovina bila je samo autonomna jedinica u sastavu Kraljevine Ugarske. Ništa više od toga. Mađarska je 1102. porazila i anektirala Hrvatsku. Nije došlo ni do kakvog, gotovo dobrovoljnog ujedinjenja i stvaranja nekakve hrvatsko-mađarske kraljevine. To je jedan od brojnih hrvatskih istorijskih mitova, koji nigde osim u Hrvatskoj, i delimično u Srbiji i drugim postjugoslovenskim državama, nisu prihvaćeni.

Stigli smo tako do našeg ključnog problema. Ne treba da nas zabrinjava to što mnogi hrvatski istoričari, političari, novinari iznose laži. Problem je što ih mi prečesto prihvatamo. Ne treba da se brinemo zbog hrvatske agresivnosti. Hrvatska nije nikakva sila koja može da nas ozbiljno ugrozi. Nesreća je što smo mi i dalje u kandžama identitetske krize pa razne krvnike neretko doživljavamo kao braću a njihove laži kao istinu. U skladu sa tim, ponašamo se iracionalno i ne štitimo kako valja svoje nacionalne interese.

Našoj konfuziji doprinosi i to što su mnogi od hrvatskih mitova, kao rezultat naše opake jugoslovenske greške iz prošlosti, uveliko ugrađeni u svest velikog dela Srba. Na temeljima postavljenim na poroznom tlu, nastavljamo da gradimo kulu od trulog materijala. Nikada se nismo pozabavili preispitivanjem jugoslovenskog balasta te odbacivanjem svega onoga što nas tu ugrožava. Kada je već tako, a jeste, ne treba da nas čudi što mnoštvo hrvatskih izmišljotina provejava i iz sistemske sfere, uključujući i školske programe, danas ponovo samostalne i nominalno nacionalne srpske države.

Foto: Anadolija

LAŽNI HRVATSKI MITOVI

Do ovog trenutka srpska deca uče da su u srednjem veku postojale dve hrvatske države tj. Dalmatinska Hrvatska i Panonska Hrvatska. Međutim, ni jedan jedini istorijski izvor ne potvrđuje da je bilo tako. Hrvatska država je, sudeći po svim dokazima, bila ograničena na prostor od Gorskog Kotara do Srednje Dalmacije (severno od reke Cetine), odnosno na istoku do Save. Zapadno od nje prostirala se Panonija, koju su Hrvati delimično osvojili tek tokom 10-11. veka, a i posle osvajanja pa sve do sloma svoje države, nisu je u kontinuitetu posedovali.

Što se tamošnjeg slovenskog stanovništva tiče ono je u pogledu jezika bilo bliže Srbima štokavcima nego Hrvatima, tada isključivo čakavcima. Niko, ili gotovo niko, u Srbiji ne tvrdi da se ipak radilo o Srbima. To ne znamo. Ali jasno je da je iracionalno i to što olako prihvatamo da su već u srednjem veku Hrvati bili oni slovenski ogranci – uključujući i katolike srpskog porekla u Dalmaciji i BiH te slovensko stanovništvo južnog dela Panonije – koji su mnogo kasnije, od 19. veka naovamo, uz pomoć rimokatoličke crkve uključeni u hrvatski korpus. Preci tih ljudi nisu ni pomišljali da su Hrvati. Potomci imaju pravo da budu šta god hoće, ali nedopustivo je to projektovati na prošlost (što, uzgred, važi i za današnje tzv. nacionalne Crnogorce).

Uvrežio se kod nas i hrvatski mit o „kralju Tomislavu“. U duhu jugoslovenskog „bratstva i zajedništva“ (tako se govorilo pre 1941, a komunisti su potom samo poslednju reč u oživljenoj staroj frazi zamenili „jedinstvom“), kralj Aleksandar Karađorđević je svog drugog sina nazvao po tom hrvatskom vladaru. Taj hrvatski knez je u prvoj, kao i u drugoj Jugoslaviji pompezno, a neistinito predstavljan kao najveći hrvatski kralj. To se nameće i našim školarcima danas iako cela priča oko kraljevskog krunisanja Tomislava na Duvanjskom polju nije ništa drugo nego imaginacija.

Bio je moćan knez Hrvata ali ne i kralj! Međutim, nije najgore što smo prihvatili niz hrvatskih izmišljotina koje se odnose na srednji vek. Gore od toga je to što se ustručavamo da kažemo istinu koja nam ide u prilog, i da na adekvatan način, polazeći od nje, obrazujemo omladinu. Kada neko u Srbiji kaže da su Bosna, Hercegovina, Crna Gora ili Južna Dalmacija istorijski srpske, od mnogih odmah dobije nacionalističku etiketu umesto odobravanja što govori istinu. Ali i od toga postoje gore stvari.

U našim medijima malo, malo pa se pojave hrvatske laži koje su u vezi sa savremenom istorijom. Opseg je veliki, od prikazivanja hrvatskog ekstremiste Stjepana Radića u pozitivnom svetlu, preko prihvatanja konstrukcije da su Hrvati imali značajnu ulogu u antifašističkoj borbi na prostorima Jugoslavije, do interpretacije dešavanja iz vremena ratova za jugoslovensko nasleđe tokom 90-ih godina. Naravno, nije sve to tek rezultat naše sistemske i društvene površnosti, već i ozbiljne hrvatske propagande i lobiranja u Srbiji.

KLJUČNA OPASNOST

Vratimo se sada rečima nekadašnjeg hrvatskog visokog oficira sa kojima sam počeo tekst. Posmatrano kroz prizmu onoga čime smo se prethodno bavili, jasno je da ni Južna Dalmacija, Baranja ili Slavonija, koje su u sastavu Republike Hrvatske, nisu istorijski hrvatske zemlje, a kamoli da su to delovi današnje Srbije, Crne Gore ili Bosna i Hercegovina u celini. To su činjenice koliko i to da su hrvatski ekstremisti (uz podršku velikog dela Hrvata), tokom 20. veka počinili „dugi genocid“ nad Srbima.

Nismo mi izazvali raspad ni prve, niti druge Jugoslavije, niti smo dominirali u proterivanju pa i likvidiranju ljudi druge vere ili nacionalnosti. Bilo je i na našoj strani onih koji su činili zločine ili na njih huškali (kao npr. Milo Đukanović, dok je bio Srbin), ali oni su kap u moru sličnih zlodela sa hrvatske strane. Uprkos tome, maltene da smo prihvatili da smo svi podjednako krivi za ono što se dogodilo pred kraj prošlog veka, a i kada se radi o Drugom svetskom ratu nemali deo našeg društva nije daleko od nakaradne simetrije.

Za sve to je najodgovornija država. Ko bi bio drugi? To ide na dušu državi jer je u prošlosti, usled vladajućih jugoslovenskih, a potom na njih nadgrađenih komunističkih iluzija, u ime nekakvih navodno viših južnoslovenskih ideala, žrtvovala realne srpske interese. Gradili smo zajedništvo sa onima koji ga, budimo realni, nikada sa nama nisu želeli – za koje smo bili i ostali obična lovina prema kojoj se treba odnositi bez milosti – na temelju mazohističkog odricanja od sebe.

Zajedništvo je moguće samo na bazi kompromisa i uvažavanja. Zbog toga što to nismo shvatili i u skladu sa tim se postavili, platili smo strašan ceh. Da stvari budu gore i dalje nastavljamo da ga dopunjavamo. Nismo raščistili – vraćam se na to jer je od suštinskog značaja – sa time da smo Srbi a ne Jugosloveni, i da nam nisu braća oni koji su nas klali. Tu, naglašavam to, leži ključna opasnost po nas, a ne u tome što nam hrvatski jurišnici poručuju da nas nisu dovoljno pobili ili da nam nisu oteli baš sve što bi hteli da poseduju. Lako ćemo sa njima, ako izađemo na kraj sami sa sobom!

Pripadnik ustaškog pokreta drži zastavu sa ustaškim grbom u Zagrebu (Foto: Profimedia)

ANTISRPSKA INTERNACIONALA

U stanju smo da branimo svoje interese od strane regionalnih oponenata samo ako nismo iznutra ozbiljno oslabljeni. Zato oni posvećeno rade da se baš to desi. Samosvesni Srbi su im nesalomljiv orah dok su nacionalno dezorijentisani Srbi pogodne žrtve. Narod koji zaboravlja svoju prošlost a usvaja tuđe istorijske laži trasira put za svoj nestanak. To ne smemo da zaboravimo, niti da poverujemo u besmislice o tome da su se regionalni odnosi pozitivno promenili nama u prilog.

Nije istina da su Hrvati bogzna koliko ugroženi, kako je to rekao dotični hrvatski „časnik“, od strane svojih „suseda“. Nisu oni ni u defanzivi, niti su bilo čija primarna meta. Ne stoji ni da su ostali bez saveznika u našem bližem i daljem okruženju, a da smo ih mi stekli u izobilju. Naprotiv. Zagreb je i dalje pokretač antisrpskih procesa u Jugoistočnoj Evropi u duhu ideje Ive Pilara. To na raznim stranama nailazi na dobar prijem. Otac hrvatske geopolitike je shvatao da Srbi, koje je doživljavao kao ključne hrvatske neprijatelje, mogu da budu slomljeni samo ako se oko njih stvori pakleni obruč.

U tom pravcu Hrvatska do danas sistematski radi. Nije slučajno, baš sada kada se javljaju najozbiljniji nagoveštaji teritorijalnog prekomponovanja Balkana u nekom narednom periodu, u Makedoniji plasirana marka sa velikom Hrvatskom koja prevazilazi i opseg NDH (u njenom sastavu su uz BiH, Srem i Bačka, deo Crne Gore i Raška oblast). Nije tek tako neoustaški nastrojena vlast u Crnoj Gori na Dan pobede u Drugom svetskom ratu građane te zemlje „obradovala“ emitovanjem spota hrvatskog šovinističkog pevača Marka Perkovića Tompsona. Sve to su pakleni simboli koje ne smemo, posle par dana kritike, da zaboravimo i bagatelišemo. Bitno je da ih povežemo u mozaik kako bismo imali pravu sliku celovitog izazova sa kojim se suočavamo i sa kojim ćemo tek da se suočimo u punom obimu.

Budimo svesni da oko nas postoji antisrpska internacionala i da nam na sve moguće načine, uključujući i propagandno delovanje unutar same Srbije, radi o glavi. Ako to znamo i promišljeno delujemo kako bismo zaštitili svoje nacionalne interese, neće moći fatalno da nam naudi. Ali ako nastavimo da činimo ono što sada činimo, možda se i ostvari mnogo toga o čemu sanjaju ustaše i njihova srbofobna sabraća u našem okruženju.

Zato, uzmimo se u pamet i jačajmo mnogo ozbiljnije svoje idejne državno-nacionalne kapacitete. Materijalne poluge državne moći, koje smo donekle u prethodnim godinama povećali, bitne su ali ne i presudne bez prethodnog. Doba intenzivnih bura na Balkanu još nije prošlo, naprotiv, verovatno ponovo dolaze jaki vetrovi. Hvala hrvatskom admiralu što nas na to podseća! Nek nas on i njemu slični tretiraju, kako bi to rekao Starčević, kao „slavoserbsku pasminu“. Nema veze. Važno je da se mi sami ne ponašamo tako da mogu da nam lako naude.

Fotografija autora: Medija centar – Beograd


Izvor: Pečat/Novi Standard

Ostavite komentar

Ostavite komentar na Antisrpska internacionala i naši dani

* Obavezna polja