U svjetonazoru starih Grka jedna od ključnih ideja svakako je bila ideja sudbine. Nazivali su je oni raznim imenima: anagke, tyche ili moira, a doznačavali su joj različita značenja. Nekada je ona predstavljala neumitnu silu koja dolazi spolja i u potpunosti odlučuje o čovjekovom životu; nekada je naprosto poistovjećivana sa voljom bogova; nekada je dovođena u vezu za demonom kojeg čovjek, kako nam govori Lahesa, sam bira, ili nam je pak dodijeljen po rođenju; a nekada je – kao kod Heraklita – ona poistovećivana sa čovjekovim karakterom. U poslednjem vidu, sudbina nije više označavala bezličnu silu sa kojom se „ni bogovi ne bore“, već se prije odnosila na čovjekov psihološki sklop. Nesavitljivost karaktera, oličena u odgovarajućim postupcima, ili pak neka čovjekova strast koja je njime potpuno zagospodarila – kao, recimo, vlastoljublje, zavist ili nepovjerenje – pokreću lanac događaja koji se ne može kontrolisati, a koji onom ko taj i takav karakter – ili pak tu i takvu strast – posjeduje, nikako ne ide naruku. Štaviše, vodi ga u direktnu propast.

Istu ovu ideju – samo malo drugačije i sada u političkom kontekstu – Jan Kot je nazvao „velikim mehanizmom“. Kako on funkcioniše? Istorija je ciklično ponavljanje, u kojem uspon na vlast započinje (makar prividno) pravednom borbom protiv tiranije, a završava se – novom katastrofom. Drugim riječima, novi vladar, nakon što se pobunio protiv kršenja zakona i srušio u krv ogrezlog tiranina, ponavlja iste greške svog prethodnika i počinje činiti ista zlodjela protiv kojih je ustao prije nego je došao na vlast. Pogružen u svoj svijet i uprkos upozorenjima „suđaja“, on nastoji eliminisati sve svoje neprijatelje, prave i fiktivne, ne mogavši više sagledati da gubi svaku vezu sa realnošću i da ga čeka ista kob kao i njegovog prethodnika – i to u liku novog (makar prividno) pravednog osvetnika. Taj osvetnik, novi borac protiv tirjanstva, nekada dolazi iz redova nedokučenog neprijatelja, a nekada – iz najbližeg tiraninovog okruženja.

Posljednjih mjeseci – kad smo već kod dijahronijskih tema – prisustvujemo epskim, bezmalo biblijskim događajima. Desetine hiljada ljudi, potpuno spontano i bez solidne – ako uopšte ikakve – organizacije, okupljaju se na ulicama gotovo svih gradova Crne Gore. Razlog je sporni zakon o slobodi vjeroispovijesti, u kojem pored ostalog stoji da su „vjerski objekti koji su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918, a za koje ne postoje dokazi o pravu svojine – državna svojina“. Kako je prije donošenja ovog zakona načelni dogovor napravljen sa pripadnicima svih drugih vjerskih zajednica, ispalo je da je ovaj zakon zapravo zakon protiv Srpske pravoslavne crkve. Preciznije, protiv Srba u Crnoj Gori; još preciznije – protiv tradicionalne Crne Gore. Član 63 u kojem se predviđa „povraćaj“ imovine državi zasnovan je na tezi da su hramovi izgrađeni prije 1918. nastali „zajedničkim ulaganjem građana“, pri čemu se prećutkuje nesporna činjenica a) da su neki od tih hramova građeni kao zadužbine, dakle, ličnim sredstvima tamo nekih Srba, a ne „zajedničkim ulaganjem građana“, b) da teritorija Crne Gore u današnjim granicama postoji tek od 1945. godine, te da u tom, kao i u mnogom drugom pogledu, postoji diskontinuitet predtitoističke sa titoističkom, to jest današnjom Crnom Gorom, i v) da u građane koji su „zajednički ulagali“ u izgradnju hramova spadaju i preci nas koji se tom zakonu protivimo. Još važnije, prećutkuje se činjenica da država nema i ne može imati monopol na opredjeljenje i „zajedničko ulaganje“ svojih odavno preminulih građana, od kojih je dobar dio živio i „zajednički ulagao“ izvan granica današnje Crne Gore. No, kako u „novoj Crnoj Gori“ (istorijske) činjenice ne znače ništa, ne čudi ni ovo polaganje prava na „mrtve duše“; konačno, upravo je u toj „novoj Crnoj Gori“ rektor državnog univerziteta prekopao grob svog đeda. Njegov sporni epitaf, na kome su, po pokojnikovoj želji, pomenuti (njegovi) „srpski ideali“, bolno je uznemiravao njegovog (ne)naslednika, pa je morao biti zamijenjen prikladnijim sadržajem. Volja mrtvih predaka, dakle, nije stvar koja zavređuje poštovanje.

Kako god da bilo, proteklih mjeseci sudionici smo mirnih i dostojanstvenih protesta, koji protiču bez halabuke, pompe i kafanske galame (premda se ponegdje i dalje čuju gusle). Ljudi, nakon službe u crkvi, šetaju gradskim ulicama, dođu do trga, iskažu svoje neslaganje i mirno se raziđu. Konačno smo došli do onog što je jedan mudar čovjek nazvao „pasivnim otporom“, a u okviru kojeg su čak i politički djelatnici marginalizovani (što im teško pada) i osujećeni u svom lovu na glasove (što im još teže pada). Domaći političari, istina, prisustvuju litijama, ali nemaju nikakvog udjela u „organizaciji“; oni pak iz Srbije, koji su takođe željeli požnjeti svesrpsku podršku, diskretno su udaljeni. I tako mora ostati: ovi protesti su isključivo upereni protiv otimanja imovine jedine pravoslavne i jedine Crkve u Crnoj Gori. I oni se ne smiju ispolitizovati, utoliko prije što su njihovi učesnici krajnje vjerski tolerantni: oni se, naime, ne protive osnivanju novih crkava, nazivale se one „crnogorskim“ ili kako god drugo; još se manje protive tome da te nove crkve stiču svoju imovinu, makar im – kao što je to bio slučaj sa NVO „Crnogorska pravoslavna crkva“ – jedina kanonska podrška i legitimacija dolazila, kao što je lani i došla, od drugova iz SUBNOR-a.

Poslednje litije u Crnoj Gori (Izvor: Istorija FB stranica srbske Crne Gore)

Svako nepočinstvo, da bi bilo opšteprihvaćeno, mora imati svoju racionalizaciju. Kada je ona teorijski i iznačalno slabašna, mora je, takvu kakva jeste, izložiti neko ko polaže nade na argument autoriteta (ili makar na argument batine). Tako je predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, u posljednjih nekoliko mjeseci dao više intervjua i izjava, ne bi li legitimisao sporni zakon koji je sam inicirao. Morao je predsjednik tako učestalo da reaguje, jer mu je, kao čovjeku koji će sve učiniti da (politički) opstane – recimo, da (simbolički) ubije svog političkog oca (Slobodana Miloševića), da faktički eliminiše svog šefa i saborca (Momira Bulatovića), da ukloni svog ideologa (Svetozara Marovića), da izda zemlju koja mu je omogućila nezavisnost (Rusiju), da izda volju sopstvenog naroda (prilikom priznanja Kosova i Metohije i ulaska Crne Gore u NATO) – postalo sasvim jasno da su kola uveliko krenula nizbrdo. U tim intervjuima i izjavama pokazao se on ne samo kao prevejani političar, već se oprobao i kao istoričar, pravnik, statističar, istoričar ideja, pa čak i kao – teolog. Ne zna se gdje je imao više uspjeha. Kao istoričar, konstatovao je da je „Crnogorsku crkvu“ osnovao Ivan Crnojević 1484. godine; kao pravnik, utvrdio je da je Duklja bila „međunarodno priznata država“, a Mihailo Vojislavljević „šef države“; kao teolog, mošti Svetog Vasilija nazvao je „kostima“, za Svetog Petra Cetinjskog rekao da ga zovemo „sveti Petar“ zato što je tako „kraće“, a ne zato što je sveti, dok je za princip na kojem se zasniva „Crnogorska pravoslavna crkva“ uzeo načelo „etnofiletizma“. Kao vrstan „statističar“ konstatovao je da od prvog popisa iz 1948. broj Srba u Crnoj Gori permanentno raste, a kao istoričar ideja ukazao je da se „nova Crna Gora“ – u pogledu ovog naziva zaista se sa njim treba složiti – ne smije strukturisati kao „teokratska srednjovjekovna (srpska) država“ te da mora izbjeći „vanevropska bespuća“.

Uzaludan posao bi bilo opovrgavati ovaj svojevrsni „manifest“ neobrazovanog čovjeka. Jer, ne bi njemu ništa značilo da čuje kako je „etnofiletizam“ – dakle, načelo na kojem želi zasnovati svoju crkvu – jeres koja je osuđena u 19. vijeku, budući prepoznata kao ideologija koja daje primat naciji i, otuda, završava u šovinizmu. Jednako ne bi imalo smisla neukog čovjeka podsjećati da u srednjem vijeku terminologija „međunarodnog priznanja“ i „šefa države“ nije postojala, a da „teokratska država“ u srpskim zemljama u srednjem vijeku nikada nije postojala. Još bi manje imalo smisla učiti ga da dinastija Petrovića nije djelovala u srednjem vijeku, te da prvi popis u Crnoj Gori nije bio 1948, već 1909, kada se 95% njenih stanovnika izjasnilo kao Srbi, kao i da je na popisu iz 2011. Srba za 4% bilo manje u odnosu na onaj iz 2001 (toliko o progresivnom rastu Srba). Ništa od toga njemu ne bi ništa značilo: ideologizovan, zatvoreni um imun je na činjenice i uzaludno mu je govoriti da se ne može u isto vrijeme zagovarati teza da „nova Crna Gora“ ne smije funkcionisati kao „srednjovjekovna država“, a onda se pozivati na kanon propisan 451. godine – dakle, u istom tom srednjem vijeku od kojeg „Novocrnogorac“ želi pobjeći. „Što je krivo ne da se ispraviti i nedostaci se ne mogu pobrojati“, kaže Propovjednik. Otuda, slabašna je nada da će naš predsjednik steći neka znanja pod stare dane: ali to svakako u ovoj priči nije od presudnog značaja.

Ono što je od svega važnije jeste nešto drugo: naime, implicitno sugerisan rasplet događaja, koji je oličen ne toliko u predsjednikovoj izjavi da su Srbi „opoganili (!) i hramove i dvorane i trgove“, koliko u njegovom izričnom dovođenju u vezu buduće sudbine Srba u Crnoj Gori sa sudbinom Srba u Hrvatskoj i na Kosovu. Preciznije, predsjednik je, cinično simulirajući dobronamjernost, rekao da je SPC na isti način branila Srbe u Hrvatskoj i na Kosovu, pa su, oni, eto, završili tako kako su završili, a što bi u nastavku značilo da takav scenario treba izbjeći u Crnoj Gori. A on je, kako izlazi, neminovan, ukoliko Srbi – i ne samo Srbi – bezuslovno ne prihvate svemoguću volja našeg Novocrnogorca.

Svakome je jasno: ovo je najava progona. Iz Hrvatske je operacijom Oluja i Bljesak protjerano 250 hiljada Srba, a nekoliko hiljada njih pobijeno; na Kosovu je više stotina hiljada Srba protjerano, na hiljade ubijeno, a nekima od njih su naživo vađeni organi. Da li takav progon najavljuje i predsjednik Đukanović? U njegovom slučaju ništa ne treba isključivati. No, progon može imati svoje različite vidove: od ovog radikalnog, koji je – ipak – manje izgledan, pa do onog nešto manje prinudnog – kada, recimo, ne možete naći posao u svojoj zemlji uprkos referencama – pa sve do onog potmulog, koji se ogleda u permanentnom difamiranju pripadnika jednog naroda do tačke pucanja. Kakav, dakle, progon predsjednik sprema građanima svoje države? Da li on vjeruje u sudbinsko predodređenje Srba da budu progonjeni, ili pak samo najavljuje represivne mjere u cilju sopstvenog održanja na vlasti – od manje je važnosti, budući da je ishod i u jednom i u drugom slučaju isti. Tek njegova otvorena prijetnja, izrečena u sinoć najgledanijoj emisiji u Crnoj Gori, mora se shvatiti ozbiljno kao smrt: štaviše, ozbiljno kao progon.

No, ovdje je podjednako važno i nešto drugo: predsjednikovo obraćanje članovima sopstvene partije i uopšte nacionalnim Crnogorcima, koji – kao vjernici i slobodni ljudi – prisustvuju litijama. Predsjednik je manihejski postavio stvar: ako ste protiv mene – rušite Crnu Goru, ako ste sa mnom – čuvate je. I dodao da će, ukoliko se nacionalni Crnogorci i simpatizeri njegove partije – kao vjernici i slobodni ljudi – ipak odluče da prisustvuju litijama, ta njihova odluka biti i „formalizovana“. Drugim riječima, rekao je da će i oni, zbog svoje hrišćanske vjere, biti prepoznati kao državni neprijatelji, a onda izgubiti svoje privilegije, a možda – ko zna? – i građanska prava.

Ovo eksplicitno crtanje mete na čelima stotinama hiljada kako Srba, tako i nacionalnih Crnogoraca koji vjeruju u Boga i ne mrze Srbe, ne svjedoči samo o uznemirenosti predsjednika Đukanovića, lako sagledljivoj u njegovoj nesigurnosti, zamuckivanju, neuvjerljivosti i drugim „izlivima“. Ono svjedoči i o njegovom – premda još uvijek maglovitom, ali ipak – saznanju da ga je „veliki mehanizam“ već uhvatio za rukav i da ga polako uvlači u sebe. Kako vrijeme – i litije – budu odmicali, njegovo podozrenje prema Srbima, a još više nepovjerenje i zavist prema svojim partijskim drugovima, članstvu i simpatizerima vjerovatno će sve više rasti. Uz pojačane mjere represije, nagoviještene kontraokupljanjima – možda sličnim onima koja je znao upriličiti njegov politički otac krajem devedesetih – sve će više rasti paranoja i strah da će i njega, usljed narušavanja zakona božanskih i ljudskih, neko politički ukloniti, i to ne samo iz razloga oportunizma, već možda i iz razloga ličnih uvjerenja. Svakome je jasno da se iza izanđalih poštapalica o velikosrpskom nacionalizmu, evropejstvu i multietničnosti Crne Gore kao „lidera“ u evropskim integracijama, a koje su svakome više dosadile, krije jedan uveliko prevaziđen političar, jedan politički reptil koji doduše jeste iznio ideju crnogorske nezavisnosti, ali koji nije u stanju da pomiri podijeljenu državu i njenim građanima ispuni davno dato obećanje: da će živjeti bolje. Otuda će, u pravo vrijeme, neko iz njegovog okruženja, neki vitalni osvetnik (ili osvetnica), pokušati uskočiti na njegovo mjesto, a on – krutog karaktera i kratke pameti – pokušati silom da se razračuna i sa njim i sa sopstvenim narodom u cjelini. Tada stvari nikome neće ići u prilog: zato je bolje rješavati ih dok nije dockan.

Milo Đukanović tokom izlaganja pred partijskim funkcionerima u Beranama (Foto: Fejsbuk)

A stvari se, barem onako kako ja to vidim, riješiti mogu samo tako što će sada već vremešni predsjednik pristati na dijalog i na kompromis. Kompromis ne sa bilo kim, već sa svojim narodom, sa narodom i Crkvom svoje države – i to povlačenjem nakaradnog zakona i donošenjem boljeg. Jedino tako će sve strane izaći neokrnjene, a on, oslobodivši se balasta besprizorne bahatosti i animoziteta prema sopstvenom narodu, sebi stvoriti priliku da politički preživi. Jer, jasno je da je predsjednik stavljen pred izbor: ili da, pod pritiskom „pasivnog otpora“ litija, lošeg ekonomskog stanja, korupcije, koverata, stanova i činjenice da je već 30 godina na vlasti, bude smijenjen; ili pak da se nagodi sa svojim građanima, koji mirno šetaju i mole se u svim gradovima zajedničke nam države. Čovjek mora znati svoja ograničenja i domete, mora znati kada ga situacija nadilazi. Do sada je Đukanović toliko puta iznevjerio svoje stavove, kada je to bilo oportuno i „pragmatično“ – valjalo bi mu da makar u toj svojoj nedosljednosti bude dosljedan i tako politički opstane. Zadrži li, međutim, svoj kruti, neosnovan i krajnje nepragmatičan stav, možda će ga baš neko iz redova njegovih (ne)vjernih partijskih sljedbenika (ili sljedbenica) opomenuti na riječi koje svom ocu izgovara mudri Hemon: „Ko ti konop jedru na lađi/pritegnuv čvrsto, ni zere ne popušta,/taj s izvrnutom dalje plovi palubom“. Ali, tada će već uveliko biti kasno.

A što se pak svenarodnih litija tiče, njihovim učesnicima ne preostaje ništa drugo doli da nastave da mirno protestuju: bez nasilja, halabuke i kafanske galame (makar tu ponegdje i bile neke gusle). I da poslušaju savjet državnog „intelektualca“, koji se odavno potpisuje kao doktor nauka, a doktor još uvijek nije, već je, kako bi rekao Danilo Kiš, „izmećar vlasti“: savjet po kojem su, kako je rekao, litije „dobre za cirkulaciju“. Na zdravlje valja misliti na vrijeme – otuda, litije treba potraju, kako bi potrajalo svenarodno zdravlje. Njih ne bi smjelo ništa omesti, pa čak ni najavljeno od strane vlasti povlačenje policije, čiji je zadatak da te litije obezbjeđuje. Jer, nazad se nema kud: ovo je pitanje duhovnog i svakog drugog opstanka. I to ne samo Srba, nego i onih nacionalnih Crnogoraca kojih je u litijama mnogo, a kojima su načela vjere i slobode svakako preča od privatnih načela partijskog ili bilo kojeg drugog šefa.

Što se litije duže budu kretale, to će mali diktator jasnije uviđati da ga „veliki mehanizam“ sve više uvlači u sebe i da se sa sudbinom ni bogovi ne bore. Otuda bi mu bilo kudikamo bolje da učesnike litija shvati kao antički hor, koji ga – mirno i mudro – upozorava da sagleda stvarnost i da naprosto uvaži sopstveni narod. Jer, ovdje se ne radi o „ucjeni države“ od strane tog naroda, već o priznanju činjenice da državu čini njen narod, te da se – ako se već ne poštuje volja svojih mrtvih predaka – mora poštovati volja svojih živih savremenika. I o prostom naravoučeniju da onaj koji misli da može vladati mimo naroda, jedino što može očekivati jeste to da mu se uskoro – dogodi narod.


Izvor: Stanje stvari

Ostavite komentar

Ostavite komentar na Mali diktator i Veliki mehanizam

* Obavezna polja