Iako je lijepo bilo dogovoreno da niko ne šenluči u noći 21. maja 2006. godine – Montenegrini deboto ustaše, i u istorijskoj euforiji proglasiše pobjedu na Referendumu. Onako, na kvarnjaka. Gledali smo u direktnom prenosu kako se unezverenim liderima srpske opozicije pojavljuju šojićevske replike iznad glava („Šta se događa?!“), jer je bilo dogovoreno da strana koja pobijedi počne da slavi tek nakon zvanične objave rezultata.

No srpski lideri nisu bili dorasli istorijskom trenutku. Dali su kozi da čuva kupus, što je kasnije pokazala poobimna Bijela knjiga, doslovno sastavljena od dokaza o pokradenosti Referenduma. Nazovi lidere je pojeo strah kada su skapirali – čim se Crna Gora te noći zacrvenjela od novouvedenih zastava – da će biti krvi ako Srbe pozovu da od krađe i pohare brane svoju kuću. Te su noći krenula kola niza stranu. Po Srbe u Crnoj Gori i Boki.

Uvedena je himna sa stihovima ratnog zločinca, kodifikovan je lingvistički nepostojeći crnogorski jezik, priznato je Kosovo*, najmanja JU republika uvedena je u NATO mimo volje većine, Srbi su izuzeti iz državnih institucija, srpski pisci izbačeni iz školskih programa, PTT marka od mora do Dunava poskupjela je sa 25 na 90 centi, i tome slično, da bi se u naše dane Srbi o jadu zabavili da li će pred kraj 2019. godine oficijelni Montenegro izglasati zakon o oduzimanju svih hramova Srpske pravoslavne crkve izgrađenih prije 1918, čime bi srpstvu bila odrubljena glava.

Šta bi bilo da su se 21. maja 2006. godine srpski lideri prizvali, i pred kamerama lupili šakom o sto! Šta bi bilo da su povikali: Prevara! Nije tako dogovoreno! Svi na ulice! Nemam pojma. Iako promišljam politički, ne bavim se politikom, i nemam tu vrstu odgovornosti. Biti lider, makar i opozicije, donosi povlastice i dobar komad lagodnog života, ali donosi i obaveze. Zato su neinteligentni lideri duplo zlo. Kao i ovi naši današnji.

Crnogorska je vlast sklopila ugovor sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom vjerskom zajednicom i sa Jevrejskom zajednicom, dočim je SPC ignorisana kao crkva iako je upravo ona stvorila Crnu Goru. Griješe koji misle da je cilj novog zakona da se opljačka cjelokupna imovina Srpske pravoslavne crkve, pa čak i crkava po Boki koje 1918. nisu ni bile u sastavu Crne Gore. Cilj je da se istrijebi misao na srpskom. Jer je misao na srpskom svjedok crnogorske prošlosti. Crnogorska sadašnjost to ne može svojoj generisanoj budućnosti da dozvoli. Fašizam se u finalnoj fazi odjeva u antifašizam, crno preko sebe oblači masku bijelu.

I dok se svijet polako raspada, uz podršku Zapada neko ko nije na svoj uslovno rečeno jezik do 21. vijeka preveo Bibliju – želi da satre korijen iz koga je izrastao. Zašto? Eto, ne dopada mu se. Odlučio je da nikne iz drugog korijena. Ovo što čini Montenegro ne može se uporediti čak ni sa bolnom promjenom pola. Ovo je promjena koda, bolna za one koji ne žele da se pounijate, za početak. Na naše se oči odvija bolna promjena koda za sve koji bi da slave i ljube vjeru prađedovsku.

Po slovu najvišeg pravnog akta neke države, po Ustavu Crne Gore, crkva je odvojena od države i država nema pravo da se miješa u crkvena pitanja. Crkve same određuju svoje ustrojstvo. Sad se našao Montenegro da bude istorijski pametan, poput još jedne Nezavisne Države iz nama znane prošlosti. Da do istrage (stvarnog ili simboličnog pokolja) rodonačelnih Srba u Crnoj Gori ne bi došlo, za 21. decembar 2019. zakazan je sveopšti crkveno-narodni sabor u Nikšiću, s litijom u kojoj će biti – ne prvi put u istoriji – nošene mošti Svetog Vasilija Ostroškog. Prirodno je da čudotvorne mošti sabiraju narod.

Pravoslavni Sabor u Nikšiću – Foto: Mitropolija crnogorsko-primorska

„Ako razgovor nije moguć“ – rekao je vladika budimljansko-nikšićki Joanikije uoči donošenja spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti – „onda svak ostaje na svom mjestu i bori se za onu viziju pravde po svojoj dužnosti, i pred našim precima, i pred potomstvom. Ne možemo odustati od borbe za naše svetinje.“

I ovdje bi bio kraj onoga što svi u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori sa zebnjom očekujemo – da se na naslovnim stranama srpskih novina nije u međuvremenu pojavila vijest o tome kako mošti Svetog Save možda i nisu spaljene na Vračaru?

Pisac Vladimir Arsić dugo je proučavao alogičnosti u vezi sa legendom o pretvaranju u prah zemaljskih ostataka stuba nešeg koda – Svetog Save: mjesto spaljivanja, sačuvana desna ruka u man. Mileševa, i misteriozne mošti u crnogorskom man. Ždrebaonik, nadomak Danilovgrada, blizu Ostroga. Po vjerovanju, u manastiru Ždrebaonik nalaze se mošti Sv. Arsenija Sremca – nasljednika Savinog na mjestu arhiepiskopa, što je po Arsiću nemoguće, jer su mošti Sv. Arsenija Sremca uništene u 18. vijeku o čemu postoje zapisi u Pećkoj patrijaršiji. Zanimljivo je i to da se iznad moštiju Sv. Arsenija Sremca kojemu nedostaje ruka, možda baš ona koja se čuva u Mileševi, nalazi ikona sa likom Svetog Save.

Vlada Arsić mi je u Herceg Novom pričao o razgovoru sa Dušanom Bigovićem, sinovcem preminulog profesora Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, u vezi sa šokantnim događajem kojem su prisustvovali mitropolit Amfilohije i prof. Bigović. Devetog novembra 2013. uoči slave Svetog Arsenija Sremca pristupilo se u manastiru Ždrebaonik presvlačenju moštiju. Kada je otkrivena glava, svi su zastali u čudu jer je na čelu iznad desne sljepoočnice pisalo: Sveti Sava, arhiepiskop srpski. Mitropolit je tražio lupu. Da vidi da možda ne piše: nasljednik Svetog Save. Ali nije tako pisalo, priča mi Arsić, čiji roman pun rečenih podataka izlazi početkom naredne godine za „Lagunu“. Devetog novembra 2013. odlučeno je, nakon dugog razgledanja, da se glava prekrije i ostavi kako je i bila.

Napisao sam Vladi pismo u kome sam kazao da je, dakako, podigao buru, za koju se ne zna da li će oduvati mit, ili će pak – u odsudnom trenutku – baš sada, u srpskoj Crnoj Gori projaviti Svetog Savu, glavom i bradom onog koji je prije 800 godina u Boki Kotorskoj, na ostrvu Miholjska prevlaka osnovao Zetsku episkopiju, preteču Mitropolije crnogorsko-primorske, kičmu današnje Crne Gore. Da li je u moći moštiju Svetog Vasilija Ostroškog da pomiri zavađenu braću? Vjerujem da jeste. Racionalno gledano nikako, ali čudom može, kao što je i Sveti Sava mirio raskol nad zakrvljenom braćom.

Pazimo. Jevreji vjeruju da će prorokovani mesija doći. Otkriće nad otkrićima, zar ne, bio bi čudesni pronalazak Kovčega zavjeta, baš u naše vrijeme. Za jedne bi taj pronalazak bio falsifikat, i dokaz kako se približilo carstvo onoga čije se ime ne pominje, i koji mora da se zacari u novom hramu u Jerusalimu. Za takove bi i čudesno projavljivanje – na spas Crne Gore i Srbije – moštiju Svetog Save bio falsifikat.

Ali za nas ne bi. Sveti Sava je ionako unutar Svetog Vasilija Ostroškog. A on će 21. decembra, ako Bog da, u moru naroda, sobom osveštati Crnu Goru.


Izvor: Pečat

Ostavite komentar

Ostavite komentar na Montenegrini samo rade svoj posao

* Obavezna polja