Najlakše je reči morao sam, a da li je baš tako? Ljudski je imati strahove, plašiti se, ali odreći se predaka,sebe i svojih sigurno  nije svetosavski. Pravoslavna duša je jedino iskreno hrišćanska. Moramo joj zato pomoći da ostane takva. Svi koji su rođeni kao pravoslavci nisu dovoljno spremni i hrabri da to i nose. Zahvaljujući onima koji jesu smo opstali, zahvaljujući njima smo i dalje ponosni svetosavski narod. Ti Obilići, Jugovići, Sinđelići Srbije su oni zbog kojih se i dalje možemo zvati Srbima, to su upravo oni zbog kojih imamo ovako divnu i još uvek ponosnu Otadžbinu.

Nesreće dolaze i prolaze, ratovi su neki put neizbežni, ali ne traju večno. Kada se zna koliko je život kratak da li je išta onda vredno gubljenja časti? Zbog malo života koje će pojedinac provesti lagodnije vredi li zauvek izgubiti dušu i svojim potomcima oduzeti mogućnost spasenja? Koliko čovek mora da ima sebičnosti u sebi da bi se opredelio za takav put? Da su tim putem išli naši stari davno nas ne bi ni bilo. Da smo se predali i činili što je drugima volja odavno bi i mi postali neka nova izmišljena nacija, pretopili se u nešto nepostojeće. Onakva kakva odgovara zapadnim autorima, poput Bošnjaka, Makedonaca, Hrvata, Crnogoraca… Postali bi i mi tako bivši Srbi.

Život je borba, a pamtiće samo one čije borbe budu dovoljno časne, iskrene i hrabre da budu i opevane. Napravimo zato od svog života boj za pevanje. Ostavimo potomcima čist obraz, čast i slobodu. Sigurno je da to možemo Gospod nam je podario sve što je za to potrebno a nama je ostavio samo da o tome donesemo odluku. Nećemo se valjda poneti tako da i pored herojske krvi koja teče našim venama, pored nepobedive svetosavske vere, pored amaneta prađedova ne skupimo dovoljno hrabrosti za ono malo, za odluku.

Upravo odluke čine život. Upravo su one taj mali korak između časti i sramote. One su presudne u izboru da li ćemo živeti „život pukovnika ili život pokojnika“. Onaj ko prihvata tuđe odluke i rešenja ne može se nadati sreći. Takav će služiti one kojima je sam dozvolio da mu postanu gospodari. Živeće tada bezvredni život poniznog sluge. Dozvolivši da mu drugi donose odluke u životu bolje nije ni zaslužio.

Onaj ko sam odlučuje sigurno je da će doneti odluku da ostane slobodan, a onda će tako i živeti. Naravno da put ka slobodi nije lak ali je vredan svake graške znoja, svake kapi krvi, svake muke. To je jedini način života dostojan čoveka. Rođeni smo kao ljudi, moramo se potruditi da to i ostanemo. Kako prolaze oni drugi, oni čiji su đedovi posustali i pali, može se zaključiti iz reči istoričara i profesora Saliha Selimovića:

„Od etničkih Turaka su se uvek razlikovali. Ni Osmanlije u njih nisu imali poverenja, pa su na vezirski položaj ili nekog glavnog paše skoro uvek u Bosanskom pašaluku postavljali Turke koji su bili poreklom Anadolci, Albanci, Grci, Bugari, Kurdi, Mađari, a naše su slali u udaljene provincije prostrane Imperije. Turci su potcenjivali i ismejavali muslimane nazivajući ih Bošnjacima, što u doslovnom prevodu znači praznoglav, glup, tvrdoglav. Dakle, muslimani nisu tretirani kao pravi Turci, a ni oni sami u duši se nisu tako osećali. Posle prestanka osmanlijske vladavine oni su se našli „ni na nebu, ni na zemlji“. Osećali su nesigurnost i povlačili su se u sebe. Mnogi nisu mogli da shvate i prihvate istorijsku realnost. Velika masa je bila i potpuno anacionalna.“ (1)

Danas se zapad opet igra sa njima vraćajući im taj pogrdni naziv „Bošnjak“ a zamenivši istorijske činjenice ih ubeđuju da još budu ponosni na njega. Ponovo ih potcenjuju i ismevaju, a kako oni to bespogovorno prihvataju očito je da ništa bolje ni ne zaslužuju.  Bošnjaci i Hrvati oduvek su služili da sprovode odluke svojih gazda sve jedno da li su to nekad bile Osmanlije, Austrougari, Nemci ili danas NATO i EU. Zapad se danas samo trudi da im na tom putu antisrpstva  priključi novoizmišljene nacije Makedonce, Crnogorce… Nažalost to im izgleda i uspeva jer potomci onih koji su se jednom odrekli sebe mnogo lakše to ponovo čine.

Zato su valjda i zverstva koja su činile ustaše i muslimani bila takva. Osećali su da nisu ono za šta se predstavljaju a moraju da u to ubede i sebe i druge. Za to im je bilo oduvek potrebno „da budu veći katolici od Pape“.  Mada posmatrajući Pape kroz istoriju to često i nije bilo tako teško. Važno je da nas više ne moraju da ubeđuju, mi im verujemo. Naravno da kad se odrekneš duše mnogo lakše postaješ zver. Odavno nam je poznato da kada postaneš bivši Srbin, možeš biti bilo šta ali čovek teško.

Ipak uvek ostaje nada da će ih istina probuditi, da će izaći iz sveta laži u kome žive i ponovo pronaći svoju dušu. Kao svetosavci mi im to od srca želimo.  Do tada moramo znati da su oni samo sluge zapadnih gospodara. A sluge su vrlo često gore od svojih „poslodavaca“ jer se dokazuju i bore za njihovu naklonost. Takva je sudba i život onih koji kad je trebalo nisu bili spremni za otpor, onih koji su pobegli od boja. Onih koji su život dostojan čoveka zamenili za život nečijeg podanika i roba.

Svako bira svoj put oni koji su iz straha izabrali lakši ne videći kuda to vodi osudili su sebe i svoje potomke na večitu poniznost. Oni drugi čija je duša bila ispunjena verom i ponosom zadržali su čast i učinili da mi danas možemo ponosno da koračamo. To nije bilo lako, ali pravoslavlje i jeste vera nepobedivih i neustrašivih. Kako nam je bilo i kakve smo sve borbe vodili i žrtve podnesili kroz istoriju nam je uglavnom znano.

Mnogi od tih nadljudskih borbi, bitaka, otpora i bojeva su i opevani. Istorija srpskog naroda i jeste jedan veliki boj za ponos i pevanje. Podsetimo se ipak još jednom kako je to izgledalo za vreme Osmanlija. Kakve su sve odluke i borbe morali da vode oni koji su želeli svojim potomcima da sačuvaju obraz. Deo toga se može videti iz još jednog citata Saliha Selimovića:

„Znatan broj hrišćana je islamiziran i kroz danak u krvi (devširma). Neki roditelji su urezivali krst na čelo dečaka ili im lomili i sekli prste na desnoj ruci kako bi ih spasili da ne budu odvedeni u Istambul i postali „Turci“ janičari... Vuk Karadžić je konstatovao povlašćeni položaj onih koji su prešli u islam sledećom rečenicom: „Ako se ko od raje poturči, odmah ima sva prava kao i ostali Turci; ne samo što ga neće prekoriti pređašnjom verom nego će ga još svako radije pomoći nego rođenog Turčina.“ (1)

Mi smo danas potomci upravo onih koji su ponosno nosili krst na čelu, iako to sigurno nije bilo lako. Onih kojima su sečeni i lomljeni prsti da bi ostali ono što jesu, Srbi. Oni drugi koji su se poturčili, pokatoličili ili već nešto slično jer nisu imali hrabrosti i srca, jer u sebi nisu nosili čast i čojstvo danas su neki izmišljeni narodi. Kao i sve druge bajke koje su pisane i ova njihova lepo deluje napisana, ali život je nešto sasvim drugo. Nisu bili spremni da zarad potomaka nose krst vere na čelu, zato sada njihovi potomci na sebi nose krst srama. Nisu imali snage za onaj pravi boj, pa su vodili sramne bojeve za druge. Nemaju iza sebe ništa epsko, pa umesto da im deca rastu na istinitim pesmama i pričama rastu na zapadnim lažima. Takav su život odabrali kada su odlučili da postanu bivši.

Srbi danas nemaju vidljiv krst na čelu, ali ga moraju imati i nositi u duši i to braniti svom snagom. Na to nas obavezuje i to što smo potomci onih koji su čast sačuvali odričući se za to ne samo svojih prstiju već vrlo često i života. Na nama je da svojim delima, srcem i rukama branimo veru, čast, pravdu i Otadžbinu. Ne smemo podleći zapadnim prevarama i lažima. Moramo prepoznati i one među nama koji su pali, one koji su zarad malo vlasti i materijalnog odrekli se svoje duše, odrekli se svetosavlja. Neprijatelj je sad postao lukaviji pa one koji mu služe ne tera na promenu vere jer je ni oni nemaju, njihova vera je vlast i novac. Zato je danas teže prepoznati one među nama koji su već postali bivši Srbi. Možda je teže nego što je bilo ali moramo budućim pokoljenjima ostaviti i slobodu i veru i čast, isto kao što su i nama naši stari. Time ćemo dokazati da smo i mi bili „pokoljenje za pjesmu stvoreno“.

„Pokoljenje za pjesmu stvoreno
Vile će se grabit u vjekove
Da vam v’jence dostojne sapletu
Vaš će primjer učiti pjevača
Kako treba s besmrtnošću zborit!“

                                                                                        Petar II Petrović Njegoš

 Ne vode se bojevi samo na bojnom polju, oni jesu najupečatljiviji i najteži pa se možda zato najduže pamte, ali ima i onih drugih. Iskrena pravoslavna duša zna da je ceo život jedan veliki boj. Svaki naš korak je deo neke bitke, borbe, boja. Otadžbina i narod se brani i istinom, verom, naukom… Svako od nas ko na bilo koji način čuva, ulepšava, brani, voli, unapređuje Otadžbinu je učesnik jednog velikog boja za majku Srbiju. Boja koji mora učiniti takvim da ga pokoljenja sa ponosom pamte. Važno je samo na tom putu ne posustati, ne stati, već njime hrabro koračati. To je jedini način da na kraju svi zajedno sa ponosom uživamo u pobedi vere, ljubavi, istine i pravde. Nije lako dobiti bojeve, ali zar nešto sme da nas spreči da svojoj deci vratimo nadu, sreću, osmehe? Ko sme da nas zaustavi na putu da svojim potomcima obezbedimo časnu budućnost?

Samo dok budemo znali ko smo i odlučno se borili za to postojaćemo. Samo takvi nećemo morati kao drugi svoju prošlost da izmišljamo ili da nam je ne daj Bože ispisuje zapad. Ne, naša istorija je stvarna i puna bojeva, naša prošlost je za ponos i pevanje, zato neizmerno hvala našim đedovima. Hvala im što su nam pokazali put i ostavili nas slobodnim i ponosnim. Na nama je zato danas ništa manje lak zadatak, da živimo tako da nam deca ostanu slobodna i ponosna a unuci sutra zahvalni. Ako budemo živeli svetosavski poput naših predaka sigurno je da će i naši bojevi ponosno u budućnosti biti opevani.

______________________________

(1) www.pravda.rs/2015/10/14/profesor-salih-selimovic-turci-su-ismevali-srbe-muslimane-bosnjak-znaci-praznoglav-glup/


Izvor: Fond Strateške Kulture

Ostavite komentar

Ostavite komentar na Boj za pevanje

* Obavezna polja