Savremena Hrvatska na tekovinama NDH

Da li su tekovine NDH konstitutivni deo današnje hrvatske nacionalne svesti

UVOD

Poslednjih meseci su u Republici Hrvatskoj eskalirali incidenti u kojima su na meti nasilnika bili manjinski narodi i njihova prava, a pre svega pripadnici srpske manjine. Zajednički imenitelj tih incidenata je javna i masovna demonstracija ustaških pozdrava i, uopšte, simbola režima Nezavisne države Hrvatske (NDH). Neki od tih događaja su u međunarodnoj javnosti ali i u Hrvatskoj podstakli rasprave o njihovim uzrocima i posledicama. Indikativno je da je pri tom veliki broj građana ali i istaknutih ličnosti u Hrvatskoj branio ustašku ikonografiju služeći se najrazličitijim argumentima, od pozivanja na pravo “većine” (u slučaju sakaćenja upotrebe jezika narodnih manjina) do tvrdnji da su pozdravi i simboli ustaškog režima samo deo “stare hrvatske tradicije”. Cilj analize je da upozori na neke od uzroka za nastalo stanje u današnjoj Hrvatskoj.

Analiza koju su na osnovu proteklih javnih događaja, ali i uz upotrebu primarnih istorijskih izvora pripremili Igor Mekina i Svetlana Vasović-Mekina otkriva da su neosnovani pokušaji odbrane i pravdanja napada na manjinska prava, a da je argumentacija koju “branioci” iznose u javnosti u suprotnosti sa istorijskim činjenicama i važećim normama međunarodnog prava. Poklič “Za dom spremni!” nije nikakav “stari hrvatski pozdrav”, kako tvrde zagovorniki njegove upotrebe, jer to je bio službeni pozdrav ustaškog pokreta i marionetske, pomoću nacističke Nemačke ustoličene Nezavisne države Hrvatske. Izvorna ustaška literatura ne ostavlja prostora za dilemu da li je “Za dom spremni!” ustaški pozdrav ili ne. Taj pozdrav se nalazio i na svim službenim dokumentima NDH.

I pokušaji sužavanja pa čak i ukidanja manjinske zaštite za Srbe u Hrvatskoj u suprotnosti su sa svim važećim normama zaštite manjina, jer zaštita neke manjine nikada ne može da se postigne samo pomoću “ravnopravnosti” sa većinom. Samo “pozitivna diskriminacija” manjine, dakle kada su manjini zagarantovana još i “posebna prava” (što podrazumeva i pravo na službenu upotrebu manjinskog jezika i pisma), mogu da obezbede potpunu ravnopravnost manjine sa većinskim narodom. Slučaj razbijanja ćiriličnih tabli u Vukovaru zato predstavlja konkretan primer brutalnog kršenja prava manjine. Kršenje prava manjina i uspon ideologije neonacizma mogu, kao što pokazuju i najnoviji događaji u Ukrajini, da dovedu i do ozbiljnih međunarodnih posledica. Analiza potvrđuje i da je bio dalekovid zaključak drugog doma slovenačkog parlamenta, koji je još 2009. godine upozoravao da je “NDH i dan-danas konstitutivan deo hrvatske nacionalne svesti”.

Što se tiče uzroka za takvo stanje u Hrvatskoj, neki od najvažnijih razloga koji su doveli do kršenja prava srpske manjine u Hrvatskoj kao i do oživljavanja simbola iz perioda ustaškog režima jesu sledeće – “sistemske greške” počinjene od strane hrvatskih institucija i civilnog društva:

– blaga ili nikakva reakcija državnih organa na javno isticanje ustaških simbola i drugih ustaških obeležja koji podstiču međunacionalnu mržnju;

– nekritičko negovanje “tekovina NDH” uz preuzimanje i oživljavanje ustaške ideologije i veličanje ustaštva u publicističkim radovima, medijima, na domaćim internet stranicama, hrvatskim udruženjima, itd.;

– šteta koju su izazvali stavovi koje su prethodni predsednici Hrvatske Franjo Tuđman i Stipe Mesić širili u svom političkom i javnom delovanju, preuzevši ih od ustaške emigracije. Obojica su tvrdila, na primer, da „Nezavisna država Hrvatska nije bila samo puka ‘kvislinška tvorevina’ i ‘fašistički zločin’, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom” (Tuđman) odnosno da je Hrvatska “dvaputa pobedila” (Mesić), znači i kada je bila priznata “od strane sila Osovine”;

– održavanje atmosfere ksenofobije i široke spremnosti akademske i naučne zajednice, kao i većine medija (uz časne ali retke izuzetke) da gaze prava srpske manjine;

– u hrvatskoj javnosti svekolika prihvaćenost izmišljenih, “kreativnih” tumačenja zašto ustaški pozdrav “’Za dom spremni!’ to nije”, iako su sva takva “objašnjenja” zasnovana na pogrešnim analogijama i lažiranim zaključcima;

– brisanje granice između “ustaštva i fašizma” i “normalnog nacionalizma” prilikom upotrebe pojedinih ustaških simbola iz vremena NDH u savremenoj hrvatskoj državi;

– presude hrvatskih sudova, recimo suda u Kninu, koji je nedavno odlučio da nema osnova da procesuira lice koje je na proslavi Oluje 2011. godine nosilo majicu na kojoj je pisalo “Za dom spremni!”;

– činjenica da je odjek ustaških pozdrava postao “neizbežan dekor domaćih stadiona, oko kojeg se malo tko uzbuđuje” iako je država bila dužna da odlučno reaguje;

– sve kuražnije medijsko prikazivanje ustaških zločinaca kao humanista, istinskih boraca za slobodu, velikih rodoljuba i poštenjaka;

– finansiranje 1.205 organizacija hrvatskih “branitelja” od strane države Hrvatske, od kojih na desetine njih na svojim internet prezentacijama ili u svom javnom delovanju nekažnjeno upotrebljava ustaške simbole i širi ideologiju NDH.

Lošoj situaciji doprinosi i progon novinara koji upozoravaju na opasnost oživljavanja ustaške ideogije i njenih simbola. Tako su novinari koji su još početkom 90-tih godina prošlog veka upozoravali na opasnost od jačanja ekstremizma u Hrvatskoj, sistematski ućutkivani i čak sudski gonjeni još od zametaka uspostavljanja nezavisnosti Republike Hrvatske. Sistemski progon onih koji kritikuju ustaštvo dovodi do “učinka hlađenja” u Hrvatskoj odnosno unosi u hrvatsko novinarstvo pojavu samocenzure, koja paralizuje slobodnu i otvorenu raspravu.

Opisane pojave u hrvatskom društvu usuđuje se da otvoreno kritikuje tek skromna manjina medijskih poslenika, pa se tako čini da na tom osetljivom području većina hrvatskih medija i novinara, umesto da slede univerzalne principe Minhenske deklaracije i drugih kodeksa novinarske profesije, još uvek poštuje uputstva Poglavnika Ante Pavelića, koji je u Zagrebu 24. jula 1941. godine, prilikom susreta sa domaćim novinarima rekao da je siguran “u njihovu najodlučniju, najspremniju i najzdušniju suradnju na velikom djelu izgradnje Hrvatske Države”, na šta je većina prisutnih tada (a čini se da je tako i danas) kao jedan uzvratila da je “Za dom – spremna!”.

TEKOVINE NDH, KONSTITUTIVAN DEO HRVATSKE NACIONALNE SVESTI?

U Vukovaru su 2. septembra 2013. godine predstavnici “Štaba za odbranu hrvatskog Vukovara” ispred zgrade Poreske uprave čekićem razbili i skinuli ploču sa ćirilićnim napisom Poreske uprave, a potom su isto učinili i sa tablom na kojoj je bio tekst na ćirilici a koja se nalazila na zgradi vukovarske policije. Tom prilikom su bila povređena četiri pripadnika (hrvatske) interventne policije. Predsednik Hrvatske Ivo Josipović osudio je oba incidenta. Prema njegovim rečima, trebalo je objasniti ljudima “zašto je dobro da se poštuju dvojezičnost i različitost”. Vlada Hrvatske je uklanjanje i razbijanje dvojezičnih tabli u Vukovaru okarakterisala kao “šovinističko nasilje”, a Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske je saopštilo da je u Vukovaru privedeno više lica osumnjičenih da su tokom nasilničkih protesta izvršila krivična dela.

Uprkos tome, predsednik Štaba za odbranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić u sledećem koraku najavljuje da će se već narednog dana njihove pristalice ponovo okupiti ukoliko u Vukovaru ponovo osvanu nove dvojezične ploče. Hrvatski mediji su listom preneli Josićeve reči da su dvojezične ploče “poniženje za Vukovar” i da one u tom gradu “nisu prihvatljive”. Najavio je i da će se dvojezične table u Vukovaru skidati i ubuduće. Pozvao je sve hrvatske političare da “dobro razmisle” i naročito da “dobro paze šta rade”.

Ubrzo je novi, sličan događaj, koji se zbio u hrvatskoj prestonici, privukao pažnju domaće i međunarodne javnosti; 19. novembra 2013. godine, po završetku fudbalske utakmice između Republike Hrvatske i Islanda na kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u fudbalu u Brazilu, hrvatski reprezentativac Josip Šimunić u 22.15 sati uzima mikrofon i tri puta, u pravcu navijača, viče: “Za dom!” Svaki put mu je oko 30.000 navijača sa tribina odgovorilo gromoglasnim: “Spremni!” Josip Šimunić i publika su na taj način u neposrednom prenosu HTV pred auditorijumom širom Hrvatske nesmetano uzvikivali i ponavljali ustaški pozdrav “Za dom spremni!”, pri čemu se komentator Hrvatske radio-televizije nije ogradio od dešavanja na stadionu ni jednom rečju. “Za dom spremni!” je pozdrav koji su ustaše odnosno pripadnici Hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i njihov vođa Ante Pavelić koristili još od 1932. godine. Pozdrav „Za dom spremni!” [1] je bio službeni pozdrav ustaškog pokreta, ali i marionetske, pomoću nacističke Nemačke uspostavljene Nezavisne države Hrvatske (NDH). Taj pozdrav nalazio se i na svim službenim dokumentima te tvorevine.

Reakcija publike, koja je u glas, iz grla nekoliko desetina hiljada (pretežno mladih) ljudi skandirala ustaške uzvike, kao i masa koja je bez zazora od kamera i naočigled pripadnika hrvatske policije uništavala table sa pismom jedne manjine, dokazuju da se radi o posebnom fenomenu koji se danas, uprkos porastu desnice u Evropi, u takvom obliku ne može videti u ostalim evropskim državama. Ukoliko veliki broj građana Hrvatske ne vidi ništa sporno u uzvikivanju ustaškog pozdrava, dok u isto vreme napadi na prava manjina postaju svakodnevna pojava, onda se nameće pitanje – kako je to moguće?

Da li je poslednja, 28. nova članica Evropske unije, preko noći postala zemlja u kojoj se nekritički veličaju obeležja i simboli iz najmračnijeg perioda ljudske istorije?

Odgovor na ta pitanja, u nekim drugim okolnostima, mogao bi se dobiti pomoću detaljne “analize medijskih poruka”, u skladu sa principima koje je opredelio još Harold Lesvel. Na taj način bi u potrazi za odgovorima na rečena pitanja na prvom mestu bilo potrebno i kvantitativno prikazati “ko je rekao šta, kome, na kakav način i sa kakvim efektom?”. Takav postupak je u konkretnom slučaju, međutim, zbog veoma velikog broja izjava i drugih dokaza – nepotreban. Jer, kad 30.000 ljudi na stadionu skandira fašistički pozdrav, kada desetine i stotine hiljada ljudi u kratkom vremenskom intervalu javno podrži takvo ponašanje (i putem anketa objavljenih u informativnom programu HTV i drugim medijima, snimljenim u različitim gradovima), onda više nije pravo pitanje ko je, kome, na kakav način i sa kakvim efektom odapeo takvu poruku mržnje. Uistinu ostaje neodgovoreno samo ključno pitanje: Zašto?

Cilj ove analize je upozoriti na neke od uzroka za ovakvo stanje u današnjoj Hrvatskoj.

ATMOSFERA KSENOFOBIJE I NETRPELJIVOSTI

Incidenti navedeni na početku deo su sličnih događaja čija je suština netrpeljivost prema manjinama, a pre svega srpskoj. Svi događaji imaju zajednički imenilac – sledbeništvo “tekovina NDH” odnosno preuzimanje i oživljavanje ustaške ideologije.

Veličanja ustaštva počelo je u Hrvatskoj u vreme osamostaljenja nekadašnje jugoslovenske republike, a dobilo novi podsticaj od trenutka kada je širom Hrvatske počelo prikupljanje potpisa za “referendum protiv ćirilice”. Bilo je to 17. novembra 2013. godine [2]. Vrhunac tih dešavanja predstavljao je trenutak kada su predstavnici “Štaba za odbranu hrvatskog Vukovara” tokom obeležavanja Dana sećanja na žrtve iz 1991. godine sprečili prolazak službene kolone hrvatskog predsednika i premijera, koji su se takođe uputili na memorijal u Vukovar. Blokirani u koloni, hrvatski premijer Zoran Milanović i predsednik Ivo Josipović su bili primorani da odustanu od posete Vukovaru. [3] Blokirala ih je masa koju je animirao vukovarski “štab”, na čelu čije kolone su se našli od strane Tribunala u Hagu nedavno oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak.

Skidanje ćiriličnih tabli nastavljeno je i posle Dana sjećanja. [4]

Retki intelektualci u Hrvatskoj upozorili su da je opisano dešavanje bilo na korak od državnog udara. [5] Slavko Goldštajn, autor knjige 1941. godina koja se vraća, tim povodom je za riječki Novi list prokomentarisao “vukovarsku kolonu” u kojoj su ostali blokirani najviši predstavnici hrvatske države, razbijanje ćiriličnih ploča i referendum “o ćirilici” sledećim rečima: “U vrijeme pregovora s EU, takvih je desničarskih izgreda bilo mnogo manje, pa se dojam o Hrvatskoj bitno popravio. Ali unatrag nekoliko mjeseci, dogodilo se toliko toga antieuropskog da to ne može ostati nezapaženo… Moderna demokratska država mora štititi pojedinca od države same. Mi sada imamo obrnutu tendenciju – unosimo u ustav nešto što je izravno protiv pojedinca. Potom dolazi incident s pločama, pa incident Džoa Šimunića s ustaškim pozdravom, za koji svi znaju što to znači. Po cijeloj je Europi mnogo desničarenja, i mi po tome nismo izuzetak: Marin Le Pen, Jobik, Gert Vilders u Nizozemskoj, u Litvi, u Grčkoj, sada i u Slovačkoj… Ali Hrvatska je izuzetak po nečemu drugome: otkad postoje EZ i EU, ni u jednoj članici nije se dogodilo nešto što bi mogla biti naznaka državnoga udara… Tek smo postali članica EU, i odmah smo bili prvi u Europi po tome što bih nazvao malim korakom prema državnom udaru. Nekoliko sati trajao je u Hrvatskoj državni udar protiv demokratski izabrane vlasti! Toga u EU nije bilo, u Francuskoj, Litvi, Madžarskoj, i drugim državama u kojima je desnica možda i jača od naše. A u nas? Neću reći da je to bio direktni pokušaj, ali jest direktna naznaka spremnosti na državni udar. Nekoliko sati je trajalo obespravljenje demokratski izabrane vlasti, kojoj se nije dozvolilo da vrši svoju dužnost i normalno stupa po hrvatskome tlu. To je strašan znak. Ako se to bude ponavljalo, mi ćemo biti isključeni iz Europe. Europa će naći načina da se takvog kancera riješi, toga moramo biti svjesni.”

U hrvatskom Saboru je pitanje dvojezičnih tabli (sa latiničnim i ćiriličnim tekstom) bilo uzrok sukoba između poslanika HDZ Josipa Đakića i nezavisnog poslanika iz Istre Damira Kajina. Kajin je demonstrirao spremnost dela hrvatske politike da se zauzme za odbranu ljudskih i manjinskih prava. “Ne poigravajte se položajem sunarodnjaka iz reda manjina, jer je Hrvatska njihova zemlja, kao što je i vaša”, poručio je desnom delu Sabora (parlamenta) Damir Kajin. On je izrazio nadu da hrvatska vlada neće dopustiti referendum o ćirilici, odnosno “da će Ustavni sud reagirati” u cilju zaštite prava manjine, konkretno – srpske manjine.

Odgovorio mu je HDZ-ov poslanik Josip Đakić, problematizujući zabranu nastupa Marka Perkovića Tompsona u Istri. Kajin mu je uzvratio upozorenjem: “Ovi fašistoidni povici koje neki pjevači koriste ‘za dom’, pa im publika odgovara ‘spremni’, u Istri neće proći. Jedan ovakav referendum, koji ima za cilj dijeliti građane Hrvatske po nacionalnosti, je nešto što je monstruozno i što Ustavni sud mora preispitati. Ako se to ne dogodi, onda laku noć Hrvatska. Onda se nećemo začuditi ako Vukovar napusti još ljudi, koji ne da su drugačije nacionalnosti, nego koji i drugačije misle.” [6]

O atmosferi ksenofobije i opšte spremnosti da se pogaze prava srpske manjine najbolje svedoči i činjenica da je čak i predsednik Srpskog nacionalnog veća neprihvatljivost razbijanja ćiriličnih tabli u Hrvatskoj argumentovao tvrdnjom da je ćirilično pismo “jedno od istorijskih pisama hrvatskog naroda”. Na stranu napori nekih “akademskih” krugova u Hrvatskoj da domaću glagoljicu pretoče u preteču ćirilice, pravo je pitanje šta je Milorad Pupovac, predsednik Srpskog nacionalnog veća, želeo da postigne takvim manevrom? Apelujući na većinsko stanovništvo tvrdnjom da je “ćirilica jedno od istorijskih pisama hrvatskog naroda”, Pupovac je onima koji su u Hrvatskoj nenaklonjeni ćirilici, poručio da je razbijanje ćiriličnih tabli zapravo razbijanje “našeg”. [7]

Drugim rečima – razbijanje “hrvatske” nacionalne baštine. Pomenuta izjava potvrđuje da u sadašnjoj Hrvatskoj na “manjinsku” zaštitu može da računa samo ono što se može maskirati ili predstaviti kao izvorno “hrvatsko” kao hrvatsko kulturno i nacionalno blago.

Ni ranije Pupovčeve inicijative nisu u Hrvatskoj naletele na dobar odziv, kao ni novina o “hrvatskoj” ćirilici. Podsetimo da je Pupovčevu inicijativu uvođenja ćirilice kao izbornog predmeta u hrvatske škole, ljuto napao i književnik Hrvoje Hitrec (prema Vikipediji “posebice poznat po brojnim knjigama za djecu i mladež”, između ostalog, autor serijala o Petrici Kerempuhu) tekstom objavljenim 4. februara 2008. godine na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća pod naslovom Zimsko pupanje ćirilice [8]: “Bez obzira što se radi o probnom balonu, sa ciljem iritiranja hrvatske javnosti, nije naodmet ponoviti: ćirilica koju nudi Pupovac tuđa je hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi i njezino uvođenje u hrvatske škole potpuno je deplasirano. Naime, radi se o ćirilici istočnoga tipa, koja je bila simbol velikosrpskoga imperijalizma, kako u prvoj, tako i u drugoj Jugoslaviji.”

Već to jednačenje jednog pisma sa neuspelim političkim programima svedoči o narasloj netrpeljivosti koju dobar deo hrvatske javnosti ispoljava u odnosu prema etničkim i verskim manjinama, a pre svega prema srpskoj manjini u Hrvatskoj. I ne samo to – time se smisao manjinske zaštite obesmišljava do apsurda, jer zaštita neke manjine nikada ne može da se postigne samo pomoću “ravnopravnosti” sa većinom, a još manje putem “nacionalizovanja” dotične manjine i njenih obeležja. Upravo obrnuto – samo “pozitivna diskriminacija” manjine, kojoj su zagarantovana još i “posebna prava” (što podrazumeva i pravo na službenu upotrebu manjinskog jezika i pisma), mogu da obezbede potpunu ravnopravnost manjine sa većinskim narodom.

Međunarodni sud pravde (International Court of Justice – ICJ) je u tom smislu već dao svoju poslednju reč kada je aprila 1935. godine odlučivao u primeru manjinskih škola u Albaniji. ICJ je presudio da formalna ravnopravnost manjina (dakle ravnopravnost na papiru, pri čemu su u praksi poništena njihova posebna prava) zapravo prikriva njenu neravnopravnost. Trideset godina kasnije je jedan od sudija ponovio sličnu argumentaciju pišući svoje odvojeno mišljenje u slučaju Južne Afrike, te je ocenio da “princip jednakosti pred pravom traži da se sa onim što je jednako, postupa jednako, a sa onim što je različito – različito” [9].

U slučaju razbijanja ćiriličnih tabli u Vukovaru, to je bio konkretan primer brutalnog kršenja prava manjine. Uređenjem prema kome bi manjina dobila pravo na službenu upotrebu sopstvenog pisma na tablama samo tamo gde predstavlja “većinu” (što je zahtev inicijatora “referenduma o ćirilici” – da se ona sme koristiti samo u sredinama gde srpska manjina čini preko polovine lokalnog življa), bila bi ozakonjena upravo takva neravnopravnost. Uprkos tome su organizatori skupljanja potpisa za referendum koji su nazvali Vukovar – Ne ćirilici paradirali u povorci Zagrebom, pevajući pesme “Zovi, samo zovi” i “Od stoljeća sedmog” od Trga Bana Jelačića pa do Sabora, gde su predali 632.165 potpisa [10].

To znači da je svoj potpis, a posredno i glas za najgrublje gaženje elementarnih manjinskih i građanskih prava dao svaki šesti Hrvat, od 3.738.708 registrovanih birača sa stalnim prebivalištem u Hrvatskoj. [11]

Hrvatski zvaničnici su u opisanim primerima “zvanično” osudili incidente, ali nisu uradili ništa značajno u cilju njihovog sprečavanja, a svemu je orkestrirao mlak odziv hrvatskih medija koji su većinom iskazali razumevanje za bunt protivnika ćirilice. Hrvatski predsednik Ivo Josipović je, osuđujući incidente u Vukovaru, rekao da “je trebalo objasniti ljudima zašto je dobro da se poštuju dvojezičnost i različitost”, ali i da “treba imati razumevanja za bol ljudi kojima je rodbina stradala u Vukovaru”. Josipović je odgovornost za nastalo stanje prebacio na dušu i pojedinih partija, uveren da je odgovornost svih stranaka “da objasne zašto je za Hrvatsku dobro da se poštuje dvojezičnost i drugo pismo”. Tako poštovanje međunarodnih ugovora i sopstvenog ustavnog zakona nije bilo predstavljeno u hrvatskoj javnosti kao jasna međunarodna obaveza države Hrvatske, obaveza o kojoj u skladu sa principom “pacta sunt servanda” (ultimativno poštovanja ugovora) nema rasprave, već je sve to domaćim biračima servirano kao nešto što je podređeno utilitarističkom, ali i rastegljivom principu “dobrog”, odnosno “korisnog” ili “nekorisnog” za državu. I sve to uprkos činjenici da hrvatski Ustavni zakon o zaštiti prava nacionalnih zajednica i manjina nalaže da svaka nacionalna manjina, koja čini više od trećine stanovništva neke lokalne samouprave ima pravo da na njenom jeziku i pismu budu postavljeni javni natpisi i oznake.

Prema poslednjem popisu stanovništva, u Hrvatskoj ima oko 20 opština i gradova u kojima pripadnici srpske manjine čine više od trećine stanovništva. Ukoliko se relativizuje izvršavanje zakona koji tom stanovništvu garantuje njihova posebna prava, pa se to prikaže kao nešto što više i nije obaveza države, onda se stvara utisak da je izvršavanje tzv. manjinskog zakona (koji je rezultat pregovora sa međunarodnom zajednicom i pravnim prethodnicima Srbije) podređeno prostoj proceni šta je “dobro” ili “loše”. Što nameće pitanje kredibiliteta države koja na takav način tretira svoje manjine i u praksi izvrdava sopstvene zakone, usvojene baš u cilju zaštite manjine.

Svaka država koja je potpisala međunarodne ugovore i posledično usvojila zakone a koja nije sposobna da izvrši svoje obaveze – nužno se součava sa padom svog kredibiliteta u očima šire zajednice. Gubitak međunarodnog poverenja utiče i na sve sledeće dogovore i obaveze te iste države. Hrvatska se posle ulaska u EU u više navrata našla u takvom položaju, a na osnovu blagih reči hrvatskog predsednika i sporih reakcija državnih organa po pitanju nekažnjenog veličanja fašizma i sve žešćih napada na manjine – sve je verovatnije da će se takav trend nastaviti.

GLASNA VEĆINA BRANI FUDBALERA

Sve to je na dlanu i zahvaljujući reakcijama koje su u Hrvatskoj usledile posle Šimunićeve “fudbalsko-ustaške” egzibicije. Hrvatskoj nije teško palo zgražavanje javnosti u državama u okruženju, ali zato jeste odluka svetske fudbalske organizacije FIFA-e. FIFA je zbog skandiranja ustaškog pozdrava kaznila Josipa Šimunića globom od 30.000 švajcarskih franaka i pauziranjem deset utakmica. Šimuniću je zabranjeno ne samo da igra fudbal nego i da navija jer ne sme da uđe na stadione.

“Igrač i publika su koristili poklič koji je tokom Drugog svjetskog rata koristio fašistički ustaški pokret. Stoga je Disciplinska komisija zaključila kako je njihovo ponašanje bilo diskriminišuće. Uzevši u obzir sve okolnosti ovog slučaja, posebno ozbiljnost incidenta, komisija je odlučila da kazni igrača sa 10 utakmica neigranja”, odlučila je FIFA [12].

Josip Šimunić je netom posle događaja izjavio kako je usklik “Za dom spremni!” nešto što je “oduvijek želio učiniti”. Kasnije je tome dodao svoje uverenje da “nije učinio ništa loše” jer se radi o “starome hrvatskome pozdravu”. Ono što ne samo čudi nego i brine, jeste da čak ni Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske u takvom Šimunićevom postupku nije videlo ništa sporno, pa je izdalo saopštenje da u komunikaciji Josipa Šimunića sa publikom na tribinama “nije našlo elemenata prekršaja”. I to uprkos činjenici da je pozdravljanje pokličem “Za dom spremni!” u Republici Hrvatskoj sankcionisano kao delikt i kažnjava se po čak tri zakona: po Zakonu o javnom redu i miru, Zakonu o javnom okupljanju ili/i Zakonu o spriječavanju nereda na športskim natjecanjima. Do sada je zbog takvog izgreda u Hrvatskoj kažnjeno svega 13 osoba.

Nešto drugačija je bila reakcija općinskog tužilaštva u Zagrebu, koje je izjavilo da postupanje Josipa Šimunića predstavlja “manifestaciju rasističke ideologije, prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti”. Josipu Šimuniću je izdat prekršajni nalog, te je kažnjen najviše dopuštenim iznosom od 3.270 evra (25.000 kuna). Najavio je žalbu. Džoovi (Šimunićev nadimak) fanovi su na društvenim mrežama pokrenuli niz sajtova podrške, pa je 10 dana od incidenta na zagrebačkom Maksimiru čin Josipa Šimunića podržalo više od 150.000 korisnika „Facebook-a”, dok je peticiju u odbranu fudbalera do kraja januara 2014. godine potpisalo 170.000 ljudi. [13]

Kad se sve sagleda, reakcija medija i hrvatske javnosti je bila skoro jednoglasna. Za retke medije i malobrojne novinare je ustaški pozdrav “Za dom spremni!” bio ravan skandalu [14], dok je većina u Hrvatskoj izrazila ne samo iznenađenje nego i neslaganje sa odlukom FIFA i solidarisala se sa kažnjenim fudbalerom. Kada je zagrebački Večernji list svojim čitaocima postavio pitanje “Što mislite o Šimunićevoj kazni?”, 7,37 odsto ili 1.081 čitalaca se složilo sa tvrdnjom da je “Fifa bila rigorozna, a kazna pretjerana”; 7,02 odsto ili 1.030 čitalaca smatra da je “Šimunić zaslužio kaznu, ali ne tako veliku”, dok se 35,20 odsto ili 5.164 ispitanika identifikovalo sa ocenom da je “kazna preblaga, trebalo ga je doživotno suspendirati”. Indikativno je da najveći broj anketiranih (50,41 odsto, odnosno 7.395 čitalaca) smatra da je odluka FIFA “velika sramota, pozdrav ‘Za dom’ nije ustaški” [15].

ŠIMUNIĆEVA NEUVERLJIVA ODBRANA

Ubrzo su hrvatski mediji, kao jedan, počeli da lansiraju priloge u kojima su pripremili teren za medijsku “odbranu” Josipa Šimunića. Iz tih priloga se moglo saznati, na primer, da je “Za dom” zapravo “stari hrvatski izraz koji se koristi u govoru, književnosti, pjesništvu, glazbi, filmu i športu”, te da je iz njega “nastalo nekoliko pozdrava, bojnih poklika i krilatica, npr. domoljubni pozdrav ‘Za dom!’ kojega je navodno koristio ban Josip Jelačić, a vojska bi mu odgovorila sa ‘Spremni umrijeti!’“.

Na portalu Dnevno.hr objavljen je članak pod naslovom Dvostruka mjerila Fife: NDH im nije smetala kad je igrala za njih. Autor A. R. radi pravdanja Šimunićevog postupka navodi “da sporni uzvik zapravo dolazi iz vremena kada nije postojala NDH, a bogme ni FIFA”. Kao dokaz “dvostrukih aršina”, autor podseća “da je ta ista NDH u vrijeme postojanja, dakle od 1941. do 1945. godine, bila punopravna članica krovne nogometne organizacije te u tom razdoblju odigrala 15 službenih utakmica”, stoga je “zanimljivo da im NDH nije smetala davne 1945”, a sada “bez problema istražuju nogometaša koji je iskreno priznao da mu nije bio cilj promicati mržnju već istaknuti ljubav i ponos koji osjeća za svoju domovinu”.

U članku Nogomet se igrao i u NDH – treba ga zabraniti komentator Tvrtko Dolić piše: “Po čemu je to NDH bila gora država od današnje RH? Rasni zakoni u NDH nametnuti su od strane tadašnje najsnažnije svjetske sile, koja se direktno umiješala u raspad prve Jugoslavije, koja je bila u paktu s prvom Jugoslavijom. Obrambeni nogometaš Džo Šimunić, presudan za naš plasman na Mundial 2014. u Brazilu, koji nam donosi dvije milijarde kuna, pripadnik je jednog naroda koji ne ratuje izvan granica hrvatskih zemalja, naroda koji milenijima brani svoj dom. Prirodno svemu tome, Šimunić je sa starim hrvatskim pozdravom ‘Za dom!’ izrekao kome je namijenio svoj skupocjeni poklon. Publika je odgovorila ‘Spremni!’. U čemu je problem? Pa primitivni samozvani društveni arbitri nalaze da je taj pozdrav korišten i u NDH! Kao i ‘Dobro dan’, kao i ‘Hvaljen Isus i Marija’, kao i brojni drugi ‘ustaški’ pozdravi”. [16]

Ovakva argumentacija (puna grubih materijalnih grešaka), koja u današnje vreme kao normu ponašanja preporučuje neko navodno “uobičajeno ponašanje” iz vremena NDH – predstavlja najčešći vid odbrane ustaštva u Hrvatskoj. Šimunićev gest se tako brani i abolira naknadnim “kreativnim” tumačenjima ustaškog pozdrava iako su sva takva tumačenja zasnovana na pogrešnim analogijama i neosnovanim zaključcima. Ono što je bilo “normalno” u vreme NDH ne može biti osnova za “normalno” ponašanje danas, kao što ni genocid, etničko čišćenje i druga masovna kršenja ljudskih prava počinjena u vreme NDH nikada, pa ni danas, ne mogu biti prihvatljiva norma ponašanja.

Brisanju granica između ustaštva i fašizma i “normalnog nacionalizma” koji dan-danas buja u Hrvatskoj, doprinela i upotreba pojedinih simbola iz vremena NDH u savremenoj hrvatskoj državi. Tu pojavu je detektovao i međunarodni posrednik Dejvid Oven, koji je upozorio da je “za Srbe u Hrvatskoj bilo veoma provokativno” što je Tuđmanova “vlada za zastavu nezavisne Hrvatske usvojila isti simbol koji je koristio Pavelić, crveno-belu šahovnicu” [17]. A pošto su šahovnica, moneta (kuna), kao i mnoga druga obeležja ustaštva implantirana u novu hrvatsku državu bez većih lomova i, što je najvažnije – uz izostanak osude ne samo unutar nego i van Hrvatske, javnost u aktuelnoj Hrvatskoj stoga još teže razume zašto bi sada bili sporni neki “stari ustaški” odnosno “starohrvatski” pozdravi. U tom duhu se jedan od čitalaca Večernjeg lista našao u nedoumici: “Ja ništa ne kužim. Novac za vrijeme NDH je bila kuna. Kako to nije ustaška valuta, a pozdrav jeste?”

Odgovor nije težak – ustaški pozdrav, za razliku od valute, ima posebno značenje i usko je povezan sa ustaškim pokretom i ideologijom. Istina, teško je odvojiti od iste ideologije i kunu i šahovnicu. Do kakve zbrke dolazi u pojmovima i vrednosnim sudovima u Hrvatskoj zbog olakog preuzimanja ikonografije i rečnika marionetske Nezavisne države Hrvatske, koja je odgovorna za najteže povrede ljudskih prava u svoje vreme, svedoči podatak da se Hrvatska u svom ustavu poziva na tekovine antifašizma, dok je u svakodnevici preuzela rečnik i ikonografiju nekadašnje NDH.

Ilustracije radi, treba podsetiti i da je podršku Šimuniću dala i vanparlamentarna partija Akcija za Bolju Hrvatsku. Stranka je kivna zbog napada na Šimunića i “500 godina stari pozdrav” koji su fudbaler i publika praktikovali na stadionu, posle utakmice sa reprezentacijom Islanda.

“Stari su to hrvatski pozdravi koji se u raznim prigodama koriste još od 16. stoljeća, od vremena Nikole Šubića Zrinskog. Nakon Domovinskog rata pozdrav ‘Za dom spremni!’ je stekao veliku popularnost među hrvatskim nogometnim navijačima, te ga se često može čuti na nogometnim utakmicama. Istina je da se inačica ‘Za poglavnika i dom spremni!’ koristila kratko vrijeme prije sedamdesetak godina među pripadnicima ustaškog pokreta, ali i danas mrzitelji Hrvatske i Hrvata usklik ‘Za dom spremni!’ poistovjećuju s njim, zanemarujući druge povijesne činjenice koje govore u prilog da se radi o više vjekovnom hrvatskom pozdravu… S toga dajemo potpunu potporu hrvatskom reprezentativcu Josipu Šimuniću u obrani od ne argumentiranih napada onih koji u bilo kojem hrvatskom simbolu vide povampireno ustaštvo,” piše u javnom obraćanju Akcije za Bolju Hrvatsku, koja ujedno izražava i žaljenje jer su “gotovo svi europski mediji prenijeli vijest o obraćanju Josipa Šimunića hrvatskim navijačima, osudili ga i praktički zasjenili onu da je Hrvatska otišla na Svjetsko prvenstvo.” [18]

Impresivnu odbranu Šimunića ponudio je nekadašnji komunista i potonji socijaldemokrata Zdravko Tomac (potpredsednik Sabora u periodu 2000-2003) u Hrvatskom fokusu. Tomac se (uz sliku predsednika Hrvatske u uniformi gardiste JNA preko koje piše “Josipović, Titov gardist na Pantovčaku”) obrušio na “fašizaciju” koja zbog kritike ustaške ikonografije navodno preti Hrvatskoj od strane državnog vrha. Kao šlagvort za svoj gnev protiv stigmatizacije Hrvatske na račun ustaštva, Tomac se prisetio izjave predsednika Hrvatske Ive Josipovića prilikom posete Izraelu 2012. godine, kada je Josipović u Knesetu, obraćajući se izraelskim poslanicima, kazao da je “u srcu naše nacije zmija istrebljenja drugih naroda oslabljena, ali je još uvijek tu”. [19]

“Je li u srcima tisuća mladih Hrvata zato što na športskim stadionima skandiraju ‘Za dom spremni’ živi ustaška zmija? Ili u njihovim srcima živi ljubav za dom i domovinu te za njih skandiranje za ‘dom spremni’ nije nikako slavljenje ustašluka nego izražavanje ljubavi i odanosti svojem domu i domovini. Jesu li u pravu oni koji tvrde da je za ‘dom spremni’ stari hrvatski pozdrav još od vremena Zrinskih i Frankopana i da ga se neopravdano poistovjećuje sa ustaškim pozdravom ‘Za poglavnika i dom spremni’?” zapitao se Tomac. Za njega je Šimunićev “istup” bio samo “povod da se sukobe dvije Hrvatske, jedna koja cijelo vrijeme krivotvorinama pokušava dokazati da je Franjo Tuđman bio na čelu ustaške Hrvatske, da je ova Hrvatska nastavak Pavelićeve Hrvatske te da je u Hrvatskoj potrebno provesti deustašizaciju i obračunati se s ustaškim zmijama koje žive u srcima znatnog dijela hrvatskog naroda; to je ona Hrvatska koja je cijelo vreme tvrdila da je Oluja bila zločinački pothvat i da je Hrvatska utemeljena na zločinu”. Osuđujući takvu, za Tomca nepodobnu Hrvatsku, on ističe vrline one druge Hrvatske, u kojoj ističe “domoljubnu većinu koja je uvijek branila istinu o Domovinskom ratu, koja se suprotstavljala detuđmanizaciji Hrvatske” i koja je uvek tvrdila da je “izmišljanje ustaštva i proizvodnja ustaštva protuhrvatska politika koja pomaže velikosrpskoj imperijalnoj politici” [20].

Ni predsednik hrvatskog fudbalskog saveza Davor Šuker nije oćutao Šimunićev prestup. Odlučio je da Šimunićev potez kritikuje na način da to neobaveštenima zvuči kao podrška, čak pohvala Šimunićeve hrabrosti. Šuker je Šimunićev postupak na maksimirskom stadionu označio kao “potpuno neprimeran”, a onda je u istom dahu dodao da je “ljudski grešiti” i da “zabrinjava bujica koja se sručila na Šimunića, koji je častan čovek”. Šuker je okupljenim novinarima objasnio da je Šimunić tim povodom već bio “u Savezu, sve prati veoma emotivno, i sam kaže da je šokiran jer su njegov gest povezali sa ustaštvom i mračnim delom hrvatske istorije.” [21]

U kraćem razgovoru za Večernji list se na istu temu oglasio i najpoznatiji i u Hrvatskoj najomiljeniji fudbalski trener Miroslav Ćiro Blažević. “Ogorčen sam jer je Fifa tako rigorozno reagirala. To uopće nije ustaški pozdrav. Ustaški pozdrav je ‘za dom i poglavnika’. Jadnom Šimuniću to su na leđa natovarili domaći špijuni koji kompromitiraju povijest. On je to izgovorio u jednom zanosu nakon velike pobjede, a to je napravio zajedno s publikom. Pa kaznite onda i sve navijače ako možete!” prozvao je FIFA rezignirani Blažević. [22]

Takvi stavovi (koji su u hrvatskoj javnosti prošli bez kritičkog osvrta) brinu i zato jer se ne radi o usamljenom događaju. Samo mesec dana ranije je protiv fudbalskog kluba Hajduk u okviru Prve hrvatske nogometne lige (HNL) pokrenut disciplinski postupak zbog uzvikivanja pokliča “Za dom spremni!” i “Ajmo, ustaše!” na utakmici 17. prvenstvenog kola Hajduk – Osijek, na splitskom stadionu Poljud. Skandiranje je inicirala navijačka grupa Torcida, ali niko od navijača nije odgovarao zbog ustaških pokliča. Policijska uprava splitsko-dalmatinska je izdala saopštenje kojim je obavestila javnost da ne istražuje jesu li korišćeni neprimereni nacionalistički ili fašistički slogani, već je li bilo nereda na tribinama: “Možemo vas obavijestiti kako je u tijeku provođenje kriminalističkog istraživanja u odnosu na navedeni događaj, radi utvrđivanja prekršaja iz Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima.”

Iako je izvikivanje ustaškog pokliča kažnjivo po nekoliko prekršajnih zakona, a u ređim slučajevima i po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, izgred navijača Hajduka je ubrzo pao u zaborav.

U to doba je, međutim, zbog istog delikta suspendovan Dalibor Ravić, predstavnik za odnose sa javnošću Zavoda za zdravstveno osiguranje Hercegovačko-neretvanskog kantona sa sedištem u Mostaru. On je preko društvene mreže širio isti ustaški pozdrav i podržao “glasnogovornicu” Ministarstva turizma i okoline Federacije BiH Miju Martinu Barbarić, koja se takođe nije ustezala da u svom statusu na Facebook-u napiše “pozdrav” – Za dom spremni. [23] Izveštači Al-džazire su posle “slučaja Šimunić” notirali da je “Hrvatska podeljena” u oceni tog incidenta i upozorili da je u Nemačkoj postupanje sa licima koji izražavaju slične stavove mnogo oštrije, jer se neonacističke provokacije (npr. pozdravljanje sa “Heil Hitler!”) kažnjavaju zatvorom u trajanju do godinu dana. [24]

Šimunićeva provokacija je doprla i do SAD, koje su osudile izvikivanje ustaškog pozdrava. Džonatan Mur (Jonathan Moore), direktor Ureda američkog Državnog sekretarijata za region jugoistočne Evrope, odgovarajući na pitanja na skupu u vašingtonskoj zadužbini Karnegi za međunarodni mir, posvećenom situaciji na evropskom jugoistoku, osudio je nedavne incidente u kojima su učestvovali hrvatski nogometni reprezentativac Josip Šimunić i navijači: “Šokirani smo i razočarani provokativnom retorikom. Svi znamo da navijači, možda je bolje reći – huligani sa Balkana znaju reći grozne stvari… Posebno je zapanjujuće to što nakon utakmice u Zagrebu provokativno nije govorio neki huligan, nego nogometaš na terenu, koji izgleda ne zna povijest vlastite zemlje kada je mogao sve to izjaviti” [25].

Negativne reakcije povodom incidenata na maksimirskom stadionu iskusio je i Slavko Goldštajn tokom boravka u SAD prilikom promocije prevoda svoje knjige 1941. Godina koja se vraća”. [26]

U tekstu pod naslovom Šimunić je platio ceh za sve naše nepodopštine autor Marin Šarec navodi reči predsednika UEFA Mišela Platinija (Michel Platini), izrečene godinu dana uoči incidenta kojeg je izazvao Šimunić: „Nedavno sam razgovarao s hrvatskim čelnicima o problemima huliganstva i nasilja u nogometu. Razumijemo da je vaša nedavna povijest sastavljena od ratova, nereda i predrasuda, da su ostale traume… No, budući da je oružje odavno utihnulo, hrvatski nogomet mora opet biti izvor ponosa. UEFA je pružila i pružit će pomoć, ali razočarani smo rezultatima koje ste postigli, baš poput jednog vašeg susjeda…” Šarec upozorava da Platinijevi sagovornici u Zagrebu očito nisu shvatili njegovu poruku, izgovorenu u povodu proslave 100. rođendana Hrvatskog nogometnog saveza (HNS). “Kada bismo uistinu razumjeli ono što nam svakodnevno savjetuju i predlažu svi ti dobronamjernici i nedobronamjernici u zemlji i inozemstvu, tada bismo shvatili da Fifa s 10 utakmica zabrane igranja i dolaska na stadion nije, zapravo, kaznila Šimunića. Kazna je to za sve one naše nestašluke, ustašluke i ostale nepodopštine u kojima kod kuće uživamo, a koje su svijetu koji nas okružuje i zajednici kojoj bismo željeli pripadati – sasvim neprihvatljive,” upozorava Marin Šarec u tekstu objavljenom na političkom portalu Objektiv. [27]

Portal dalje kritikuje Šukera i HNS kao “suodgovornog jer nije htio prljati ruke” kažnjavanjem Šimunića, stoga se sad neosnovano čude zbog drastične kazne za koju su sami krivi zbog sopstvenog nečinjenja.

“Budući da u Hrvatskoj velikoj većini građana očito nije baš najjasnije što je dopušteno, a što ne kada izađu iz svoja četiri zida, trebao bi to pod hitno (ma, trebalo je to učiniti već odavno!) zakonski propisati. Treba, konačno, bez uvijanja reći, napisati i propisati da bilo kakav oblik veličanja fašizma nije dozvoljen i da je ustaški pozdrav ‘Za dom – spremni!’ baš to i takvo veličanje kvislinškog fašističkog režima, a ne nešto čime bismo se trebali dičiti i to isticati.” Šarec zaključuje da “treba napisati i propisati i koji to postupci, simboli i poruke ‘vrijeđaju dostojanstvo grupa ljudi vezano uz njihovu rasu, religiju, porijeklo’, kako to stoji u obrazloženju Fifine kazne Šimuniću; trebalo bi sve to učiti i u školama; da je to, a ne baš upravo suprotno, rađeno u posljednjih 20 godina, ne bi na Šimunićev pozdrav ‘Za dom!’ spremno odgovorilo 20-ak tisuća gledatelja na maksimirskom stadionu 2013. godine”.

TUMAČENJE USTAŠKOG POZDRAVA ZA “USTAŠKE JUNAKE”

I sad kad su se toliki političari, sportisti i priličan deo intelektualne elite podigli na noge ne samo zato da bi poništili mnjenja poput ovog koje je objavio politički portal Objektiv, nego da prvenstveno ubede javnost u nepravdu počinjenu Šimuniću i Hrvatskoj, isprečilo se pitanje – kako to najefikasnije postići? Onda su se dosetili objašnjenja “starodavnih” korena pozdrava koji je skandiran usred hrvatske prestonice, ali je uprkos tome nad Maksimirom ostalo da visi pitanje: ko je u pravu? Šta je tu istina, a šta obmana?

Nema tu naročite tajne, tvrdi novinar Vanja Deželić u tekstu Za zaboravne: Hrvatski branik: Tumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške junake, koji je objavila Politika plus. Za “zaboravne” i u istoriju “neupućene” portal Politika plus je reprintao tekst iz broja 46. Hrvatskog branika, proustaškog glasila koje je “Poglavnika uspoređivalo sa kraljem Tomislavom i banom Jelačićem”.

Autor putovanja u mračnu prošlost Vanja Deželić podseća da “za ‘Hrvatski branik’ nema dvojbe – na stadionima popularni poklič svakako je ustaški”. Nedeljnik Hrvatski branik je bio zadužen za propagandu, pa je u cilju pridobijanja što više mladih 15. novembra 1941. godine objavio i podlistak Naš rad, namenjen edukaciji ustaške mladeži. Na trećoj stranici, nazvanoj Tjednik ustaške mladeži, objavljen je tekst pod naslovom Tumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške junake. U tom priručniku za ustaše-šegrte, stoji i detaljno objašnjenje zašto je “Za dom spremni” izvorno ustaški pozdrav i šta tačno znači. Tu se ne pominju ni Zrinski, ni opere, ni ban Jelačić kao potencijalni koautori te kovanice. Politika plus je na svom sajtu omogućila čitaocima uvid i u originalnu verziju tumačenja ustaškog pozdrava. Hrvatski branik se ustašama početnicima obraća ovako: “Dragi ustaški junaci! Svakoga dana, prije svakoga sata u školi, prije i poslije svakoga sastanka, na ulici i kod kuće mi se pozdravljamo s našim lijepim ustaškim pozdravom: Za dom spremni. Taj je pozdrav lijep, pun smisla i sadržaja. Da bismo taj naš pozdrav mogli još više zavoljeti, da bismo ga s razumjevanjem i poštovanjem izgovarali, ja ću vam danas govoriti što znači taj pozdrav i zašto se mi ustaše baš tako pozdravljamo.”

Sledi detaljno objašnjenje da “za dom” predstavlja “lijepu Hrvatsku domovinu”, koja je “krvnim vezama” povezana u “ogromnu obitelj koja se zove narod”. A taj narod ima “svoje velikane”, od kralja Tomislava pa do Poglavnika (Ante Pavelić). Tjednik ustaške mladeži (u sklopu Hrvatskog branika) upozorava mlade ustaše da svakako “nikada nećete čuti pripadnika drugog naroda npr. Srbina, da bi te ljude nazvao svojim i da bi se s njima ponosio”. Priručnik završava pouku o ustaškom pozdravu definicijom pojma “spreman” i pozivom “ustaškim junacima” da izgovaraju “naš pozdrav s poštovanjem, da pokažete da razumijete što on znači” [28]. U potpisu: Logor ustaške mladeži. Na istoj stranici je štampano i prvo predavanje “za Ustaške junake” o dužnostima “đačke mladeži prema sebi i narodu”.

Hrvatski branik je samo jedan od sačuvanih svedočanstava o poreklu pokliča “Za dom spremni”. I Slavko Goldštajn u svojoj knjizi 1941. Godina koja se vraća navodi naređenje ustaškog poglavnika Ante Pavelića koje se završava sa “Za dom spremni!”, a ne sa “Za poglavnika i dom spremni!”, kako to simuliraju novodobni branitelji neoustaštva u Hrvatskoj. [29]

Ukratko, izvorna ustaška literatura ne ostavlja prostora za dilemu da li je “Za dom spremni!” ustaški pozdrav ili ne. U publikaciji Ustaša govori! iz 1941 godine [30] navodi se “poglavnikov” govor pod naslovom Hrvatski seljački narode!, koji je “dan u Glavnom Ustaškom Stanu” 1. maja 1941. godine i koji se završava: “Za dom spremni!” I zbornik govora Ante Pavelića pod naslovom Poglavnik govori dokazuje da su govori ustaškog vođe u NDH završavani sa “Za dom spremni!”.

Pavelić je i svoj poznati govor u centru Zagreba 21. maja 1941. godine okončao rečima: “Braćo Ustaše! U tome smo jedni budimo uvijek Za Dom (Tisuće glasova): Spremni!” [31]

Dakle baš na isti način kako je to izveo Šimunić u Zagrebu, na maksimirskom stadionu.

Pozdrav “Za dom spremni!” su u Hrvatskoj na kraju osudile neke – iako ne baš brojne – javne ličnosti. “U ustaškom simboličkom sustavu ovaj je pozdrav ekvivalentan nacističkom ‘Sieg Heil!‘, pa je dakle povijesno kompromitiran”, napisao je u svom obraćanju javnosti Ivan Zvonimir Čičak u ime Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) povodom Šimunićevog pozdrava “Za dom!” navijačima na Maksimiru. HHO, međutim, “ne želi ulaziti u elaboraciju povijesnog porijekla pokliča ‘Za dom spremni!’, primjerice u 19. stoljeću, budući da to u ovom trenutku nije relevantno za meritum stvari”.

“Nakon incidenta sa Šimunićem na utakmici Hrvatska – Island, na hrvatskoj javnoj sceni javila su se i stara apologetska tumačenja pozdrava ‘Za dom spremni!’. Uglavnom s ciljem odvajanja ovog pozdrava od njegovih fašističkih, odnosno ustaških konotacija. Činjenica je, međutim, da ga je ustaški pokret usvojio i redovito koristio kao stranački znak prepoznavanja, a za trajanja NDH nametnuo ga je i državnoj administraciji i široj javnosti. Nije bitno jesu li ustaše koristile već postojeće ili slične pozdrave, niti je važno što su i drugi pokreti koristili slične formulacije. Ovaj pozdrav povijesno je vezan uz ustaški pokret od samih njegovih početaka. Pavelić ga je koristio već 1932. godine, a vjerojatno i ranije. Ovim pozdravom završavale su i sve javne manifestacije za vrijeme ustaškog režima i nalazio se na svim službenim dokumentima NDH. Upravo zbog povezanosti s Pavelićevom diktaturom i negativnim iskustvom NDH, dio hrvatske emigracije pavelićevskog izvorišta napušta ovaj pozdrav već ranih 50-ih kao politički kompromitantan… Te činjenice morao bi, prije uporabe ovog pozdrava, biti svjestan svaki građanin Republike Hrvatske, pa i svaki Hrvat izvan domovine,” zapisao je izvršni odbor HHO-a. [32] I dodao da “koncentriranje medijske pažnje samo na Josipa Šimunića” jeste “nedostatno, i, u stanovitoj mjeri, površno i pogrešno” jer se poklič “Za dom spremni” čuo ne samo na pomenutoj utakmici na maksimirskom stadionu, nego i na drugim susretima hrvatske fudbalske reprezentacije poslednjih godina “uz gotovo prešutnu, da ne kažemo odobravajuću podršku dobrog dijela hrvatske javnosti”.

Zbog takvog “pozdravljanja” je u Hrvatskoj od 2011. godine naovamo kažnjeno trinaest osoba, iako je “Za dom spremni!” praktikovao radikalno veći broj ljudi, naročito mladih. U 2011. je zabeleženo šest slučajeva pojavljivanja natpisa “Za dom spremni”, u 2012. četiri, a tokom 2013. godine – tri. Među njima je slučaj porodične kuće u Šibeniku koja je jula 2012. godine osvanula “okićena” natpisima “Ustaški dom (imena i prezimena članova domaćinstva), za dom spremni!” Policija je protiv glave porodice “ustaškog doma” podnela prijavu za prekršaj protiv javnog reda i mira.

Novinarka zagrebačkog Večernjeg lista Ivanka Toma imala je veliku dozu simpatija za sve osuđene: “Izvikivanje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ u Hrvatskoj nije iznimna pojava, ali nije ni osobito učestalo. Iz konkretnih slučajeva zabilježenih u policijskoj praksi vidljivo je da su posrijedi trenutačni, emotivni istupi pojedinaca (bilo da je riječ o emocijama koje prati proslava Oluje, kakav sportski susret ili alkohol) koji se u pravilu prekršajno sankcioniraju.” [33]

Za Večernji list nije sporno ni to što je uprkos jasnim zakonskim odredbama sud u Kninu nedavno presudio da nema osnova da procesuira Zagrepčanina koji je na proslavi Oluje 2011. godine paradirao sa majicom na kojoj je bio natpis “Za dom spremni”. Prijavljen je za prekršaj po paragrafima Zakona o javnom okupljanju, ali ga je kninski Prekršajni sud oslobodio uz obrazloženje da tekst “Za dom spremni” ne predstavlja oblik mržnje, jer je to “pozdrav poznat kroz dugu hrvatsku povijest”.

Hrvatski helsinški odbor takvu presudu smatra sramnom: “Odbor smatra da je ova presuda zapravo odraz šireg stanja u društvu. Kako je moguće da bilo koji sud u Hrvatskoj donese drugačiju presudu kada cijelo društvo, sve institucije vlasti ne samo da toleriraju masovno skandiranje ‘Za dom spremni’ na sportskim natjecanjima, pogotovo nogometnim utakmicama, nego se od toga ne nastoje barem riječima i đelom ograditi.” HHO je javnost pozvao da se kloni reminiscencija na Pavelićevu NDH, jer ustaški pozdrav “Za dom spremni” nije ništa drugo nego “hrvatska inačica pozdrava ‘Sieg Heil‘, a njeno korištenje je manifestacija fašizma”. [34]

Na portalu Politika plus se tim povodom javio i sociolog Žarko Puhovski: “Ta presuda je neodgovoran postupak suda i protiv sutkinje bi trebao biti proveden stegovni postupak. Taj pozdrav potiče iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, a uzvikivali su ga ustaše. Nema to veze sa starim hrvatskim pozdravom koji vuče korijene iz vremena Šubića i Zrinskog. Primjerice, u Njemačkoj je zabranjen pozdrav ‘heil‘, iako znači dobro zdravlje. No, budući da ga se dovodi u kontekst s Hitlerom – zabranjen je. Baš kao i dizanje desne ruke prilikom pozdrava ‘ave’ u Italiji zato što se to smatra fašističkim pozdravom. Svi ti pozdravi se ne smiju interpretirati na drugi način.” [35]

Kad se sve sabere, iz reakcija na sajtovima hrvatskih medija, ubedljivo je pobedilo uverenje da nema ničeg problematičnog u reinkarnaciji ustaškog pozdrava “Za dom!” – jer je to “starohrvatski a ne ustaški pozdrav”. Sociolog Slaven Letica, nekada lični savetnik hrvatskog predsednika Franje Tuđmana (1990-1991), izjavio je u osvrtu na izvikanu “kninsku presudu” da ona “nije loša kao presedan jer potiče na slobodu izražavanja i govora, kako i propisuje 38. članak Ustava”. Pravdajući odbranu “Za dom spremni” potrebom po zaštiti slobode govora, Letica se mlako “ogradio” od ustaškog pozdrava rečima da on sam o njemu misli “sve najgore”. A onda je poentirao tvrdnjom da je “sloboda govora i izražavanja dobra vijest za svaku demokratsku zemlju”. [36]

VELIČANJE USTAŠTVA U HRVATSKOJ: DUGOTRAJNA BOLEST IZ MRAČNE PROŠLOSTI

U javnosti sve očitije i sve manje skrivano veličanje ustaštva, koje prate i sve otvoreniji ataci na prava Srba koji žive u Hrvatskoj, imaju zajedničku crtu – to je mržnja prema manjinama, rečju, netrpeljivost prema onome što nije “hrvatsko”. Neki od simptoma za nastanak takvog stanja u hrvatskom društvu su analizirani i u samoj Hrvatskoj. Masovno skandiranje ustaškog pozdrava pred očima sveta posle fudbalske utakmice Hrvatska – Island, bilo je uzrok sednice saborskog Odbora za nacionalne manjine i ljudska prava. Poslanici su se složili da je čin reprezentativca Josipa Šimunića “posljedica šireg fenomena” i da “je hrvatsko društvo bolesno”. Na sednici se čulo i upozorenje da je ođek ustaških pozdrava “neizostavni dekor domaćih stadiona, oko kojeg se malo tko uzbuđuje”. Predsednik Odbora za nacionalne manjine i ljudska prava u hrvatskom parlamentu (Sabor) Furio Radin je podsetio prisutne da Šimunićev potez nije usamljen niti izdvojen incident.

“To je samo posljednji čin jednog fenomena koji kod nas traje mnogo godina i zbog kojeg smo mi do sada platili oko milijun eura kazni”, rekao je Radin. Sankcionisanje krivaca zbog izražavanja netrpeljivosti zatražio je u ime Saveta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer. “Postalo je apsolutno društveno prihvatljivo da se ruše ćirilične table, da se po Zagrebu dijele plakati ‘srpsko porodično stablo’ koji prikazuje ljude obješene na drvo. Polako smo došli do ‘Za dom spremni’ i sve će to postati normalno”, negodovao je Tolnauer. Sve masovnije javno veličanja ustaštva u društvu koje je nastalo na temeljima antifašizma, uznemirilo je Nedžada Hodžića, saborskog zastupnika bošnjačke manjine. On je postavio “dijagnozu” hrvatskom društvu: “Ovo društvo je, po mom dubokom uvjerenju, poprilično bolesno od opake bolesti. Ovo društvo treba terapiju, a ona će vjerojatno trajati dugi niz godina.” [37]

Sednici saborskog Odbora za nacionalne manjine i ljudska prava prisustvovali su i predstavnici Hrvatskog nogometnog saveza, Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatske radio televizije (HRT). Svi su, odreda, izrazili mišljenje da je skandiranje ustaških pozdrava neprihvatljivo. Ali niko od njih, kako je javio portal index.hr, nije iskoristio priliku da “za godine nečinjenja koje je dovelo do uobičajenog dekora na sportskim terenima i tribinama – preuzme odgovornost”.

Svi pobrojani incidenti koji su u Hrvatskoj eskalirali poslednjih meseci, posledica su i velike podrška javnosti koja ima razumevanja i štiti one koji javno pokazuju simpatije prema tekovinama ustaške NDH. Takvo stanje nije moguće razumeti izvan istorijskog konteksta hrvatskog osamostaljenja. Nova hrvatska vlast, pre svega početkom 90-tih godina prošlog veka vladajuća HDZ na čelu sa Franjom Tuđmanom, našla je snažno uporište u hrvatskoj emigraciji koja je decenijama posle Drugog svetskog rata idealizovala NDH i svom podmlatku prikazivala tu tvorevinu u pozitivnom svetlu. Predsednik HDZ Franjo Tuđman je već na Prvom općem saboru HDZ 25. februara 1990. godine rekao: „Nezavisna država Hrvatska nije bila samo puka ‘kvislinška tvorevina’ i ‘fašistički zločin’, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom i spoznaja međunarodnih čimbenika. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir Osovinskih sila, već je bila posljedica određenih povijesnih okolnosti”.

Tuđmanovo vađenje NDH sa đubrišta istorije ponukalo je tadašnjeg predsednika Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske (CK SKH) Ivicu Račana da HDZ nazove „strankom opasnih namjera”, jer ona „zaziva avet NDH”. Račanov napor da ukaže na neprihvatljivost vaskrsavanja tekovina NDH – nije pao na plodna tla; veći deo hrvatske javnosti, bar ako je suditi prema velikoj podršci koju je dugo godina uživala HDZ, nije odbacio Tuđmanove reči niti je prepoznao išta loše u njegovoj ideologiji. [38] Za književnika i izdavača Slavka Goldštajna je, s druge strane, “ustaški režim bio neuspjeli privid pravne države, loše organizirana kombinacija drakonskog legaliteta i divljeg kaosa”. Goldštajn se nije složio sa Tuđmanovom procenom NDH kao “izraza težnji hrvatskog naroda”.

“Iz razumljivih razloga u povijesnom sjećanju srpskog naroda ustaška NDH nikada nije bila i nikada neće biti ništa drugo nego fašistički zločin, klaonica Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini,” podsetio je Goldštajn. [39]

Hrvatska nikada nije istražila gde odnosno kod koga su u NDH završili zlato i dragocenosti opljačkani tokom progona i pogroma Srba i Jevreja. [40] Sudbina svojine progonjenih Srba i Jevreja nije utvrđena niti je neko to pitanje uspeo da nametne hrvatskim vlastima posle 1991. godine. A upravo tih godina je prvi hrvatski predsednik Franjo Tuđman intenzivno radio na projektu revitalizacije, tolerisanja i veličanja ustaštva u današnjoj Hrvatskoj. Suzan Vudvard (Susan Woodward) je u knjizi Balkanska tragedija tako došla do zaključka da je “revizionistička istorija hrvatskog voditelja Franje Tuđmana u vezi genocida sprovedenog nad Srbima, Jevrejima i Romima u vreme Nezavisne države Hrvatske u periodu 1941–1945, postala politički opasna u momentu kada je izbor Tuđmana za predsednika finansijski podržan u najvećem delu od strane desničarskih emigranata iz tog vremana, koji su sa sobom doneli državne simbole, kao i kada su uvedeni posebni porezi za Srbe koji su imali vikendice u Hrvatskoj (ali ne i za druga lica iz nekih drugih republika)”. [41]

Tuđmanov plan da se oda počast žrtvama ustaškog terora u Jasenovcu, a ujedno i žrtvama komunističkog terora nakon Drugog svetskog rata, tako što bi svi oni bili pokopani u zajedničku grobnicu, izazvala je metež i zgražavanje i u međunarodnoj zajednici. U medijima je taj projekat nazvan ‘mešanjem kostiju’. Izrael i jevrejske zajednice u svetu, a posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, dočekale su tu Tuđmanovu ideju na nož. To je podstaklo prisećanje na ranije Tuđmanove tvrdnje (koje je izneo u svojoj knjizi Bespuća) da je broj ubijenih Srba, Jevreja i drugih u Jasenovcu i drugim stratištima u NDH bio višestuko manji nego što su to utvrdile jugoslovenske vlasti po okončanju rata, kao i da su mnogi “kapoi” u Jasenovcu i drugim ustaškim logorima bili – Jevreji.

Takvu reviziju istorijskih fakata su oštro osudile sve jevrejske organizacije u svetu. Tuđmanov “esejistički manevar” značajno je ugrozio imidž Hrvatske u svetu, a bio je i glavna prepreka diplomatskom priznanju Hrvatske. [42]

Neposredno posle nove izborne pobede HDZ i Franje Tuđmana, Njujork Tajms je aprila 1997. godine u uvodniku pozvao vodeće sile Zapadnog sveta – SAD, Francusku, Britaniju i Nemačku – da primene odlučne i neodložne mere kojima bi se zaustavilo povampirenje ustaštva u Tuđmanovoj Hrvatskoj. A. M. Rozental u autorskom tekstu piše da je američki ambasador Piter Galbrajt u više navrata optuživao Tuđmanovu vladu zbog etničkog čišćenja preostalog srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Rozentalove osude Tuđmanovog režima bile su neobično oštre. “Franjo Tuđman i njegovi fašistički štićenici svaki put dosad su odbacivali te Galbrajtove proteste, vređajući pritom samog ambasadora,” pisao je Rozental, završivši tekst pitanjem nije li možda “i Zapad postao i sam toliko bolestan da će dozvoliti hrvatskom fašizmu za zaživi svoj zagrobni život?”.

Ubrzo Njujork tajms u redakcijskom uvodniku (krajem aprila 1997. godine) traži od administracije predsednika Bila Klintona da Hrvatskoj blokira pristup MMF i ostalim finansijskim institucijama sve dok Zagreb ne obezbedi punu saradnju sa Haškim tribunalom, slobodu štampe, normalizaciju odnosa u Mostaru i pronađe i odluči se za druge političke lidere. List konstatuje da je, “dok je pažnja usmerena na Slobodana Miloševića u Srbiji, hrvatski nacionalizam, verovatno, još opasniji po mir na Balkanu” [43].

Tuđmanovim stopama je išao i potonji hrvatski predsednik Stepan Mesić, koji je tokom skupljanja novčanih priloga od pripadnika emigracije u Australiji 1991. godine rekao da su u Drugom svetskom ratu Hrvati “dva puta pobedili”: “To što traže od Hrvata – ‘Ajde, idite kleknuti na Jasenovac, kleknite ovde…’ – mi nemamo pred kim zašto da klečimo, mi smo dva puta pobedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobedili 10. aprila kada su sile Osovine priznale hrvatsku državu, i pobedili smo jer smo se našli posle rata opet za pobedničkim stolom…” [44] Taj govor je mnoge šokirao jer je Mesić do tada u međunarodnoj zajednici proklamovan kao zagovornik antifašizma i čovek koji oduvek osuđuje ustaški režim. Ili, kako je razvoj događaja pre i posle raspada SFRJ opisao Miša Gleni: “Hrvati su tražili da se priznaju žrtve blajburškog masakra. Ujedno su započeli i proces rehabilitacije ustaške države.” [45]

Da se na ustaštvo, ustaše i njihov doprinos “u stvaranju savremene Hrvatske” u dobrom delu tamošnje javnosti gleda sa odobravanjem, dokazuje i izjava prvog ministra unutrašnjih poslova Republike Hrvatske Josipa Boljkovca. Boljkovac, koga kod kuće čeka suđenje zbog odgovornosti za zločin partizana nad civilima kod Duge rese 1945. godine (tada je bio šef kotarske Ozne), tvrdi da “ustaštvo i dalje živi u Hrvatskoj”. Tvrdi da to “mora biti velika opomena” i da je “tragično da se u Hrvatsku vraća ustašluk, pa se sudi SKOJ-evcima koji su protiv fašizma dizali ustanak 1941.” [46]

Za zločine koje su ustaše počinili u Hrvatskoj – hrvatsko državno tužilaštvo nije pokrenulo proces protiv ijednog počinioca.

Na sve te činjenice je 2009. godine upozorilo i slovenačko Državno veće (Državni zbor), drugi dom slovenačkog parlamenta, koji je u vezi negovanja tekovina HDH u susednoj državi usvojio čak i posebnu izjavu, koja je u Hrvatkoj izazvala brojne oštre reakcije. Naime, tokom rasprave o ratifikaciji pristupanja Hrvatske u savez NATO, slovenački Državni savet je na svojoj 13. sednici usvojio izjavu da bi Hrvatska morala biti svesna odgovornosti za poštovanje osnovnih vrednosti koje se očekuju od članstva u NATO. Susednoj zemlji je kao otežavajuća okolnost za ulazak u NATO prebačen “odnos Hrvatske prema tradiciji NDH”, s obzirom da je “NDH i dan-danas konstitutivan deo hrvatske nacionalne svesti”.

Slovenački parlamentarci su kao izuzetno problematičnu podvukli i činjenicu da “Hrvatska nikome nije platila ratnu odštetu, a nije se ni izvinila oštećenim državama i narodima”.

Slovenija je odapela ovakav stav put Zagreba i Brisela i zahvaljujući drugačijem gledanju na prošlost nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Za razliku od žitelja Hrvatske, većina građana Slovenije gleda na partizane i antifašističku borbu kao na tekovinu na koju se mora biti ponosan, na baštinu koja nije upitna i svakako je pozitivna. [47] Sudbina Slovenije je u Drugom svetskom ratu bila bliže sudbini Srbije, a to su isticali i ustaški pamfleti. Tadašnja predsednica hrvatske vlade Jadranka Kosor je 2009. godine pomenutu izjavu Državnog veća slovenačkog parlamenta ocenila kao “vraćanje na neke momente iz istorije”, stoga je iskorak slovenačkih parlamentaraca za nju bio “nedopustiv i skandalozan”, iako je upravo ta izjava posle mnogo decenija prećutkivanja izrazila očekivanja mnogih žrtava nekadašnjeg ustaškog režima. [48]

Da je ideologija ustaštva duboko ukorenjena u hrvatskom društvu otkrivaju i opservacije nekih od poznavalaca prilika na “Zapadnom Balkanu”, među kojima ima diplomata, novinara i istoričara. Ustaška ideologija je bila, nesumnjivo, jedan od uzroka za sukobe tokom raspada SFRJ. Njene posledice su primetne i danas. To je uočio i švedski diplomata Karl Bilt: “Posle Aušvica, Jasenovac je u Drugom svetskom ratu bio verovatno najužasniji koncentracioni logor smrti. Ubijanje je ovde pretvoreno u mašinski proces, a u pucnjima u Jasenovcu nije nestao samo velik deo jevrejskog stanovništva ovog dela Evrope nego i veliki broj Srba… I nije samo u Jasenovcu zlo bilo stavljeno u pogon. I ime Kozarac je bilo povezano sa masakrima nad Srbima. I s oca na sina, s majke na kćerku, prenosile su se priče o crkvama koje su, ispunjene narodom i molitvama, spaljivane, o deci koja su masakrirana, o hrvatskoj ustaškoj zastavi i o muslimanskim SS-jedinicama… Ali, ono što je bilo potiskivano u javnom životu, očuvalo se u pamćenju pojedinaca i u porodicama, i ubeđen sam da je upravo to oficijelno potiskivanje svireposti počinjenih između Srba, Muslimana i Hrvata – u kojima su Srbi bili stradalnička strana – igralo veliku ulogu u brzom prerastanju bosanske krize početkom 90-tih godina u konflikt i otvoreni ratni sukob.” [49]

I američki geopolitičar Semjuel Hantington (Samuel P. Huntington) je upozorio da je ustaško nasilje bilo ključan faktor koji je uticao na reakciju srpske manjine i tako predodredio i razvoj događaja tokom raspada SFRJ. “Konflikti između Srba i Hrvata, na primer, ne mogu se pripisati demografiji a samo delimično istoriji, jer su ti narodi živeli relativno miroljubivo jedni pored drugih, sve dok hrvatske ustaše niso pobile Srbe u Drugom svetskom ratu,” ocenjuje Huntington. [50] Netolerantan odnos prema Srbima je u to vreme uživao podršku značajnog saveznika ustaške NDH – nacističke Nemačke. Prilikom susreta Ante Pavelića i Adolfa Hitlera, a povodom “srpskog pitanja”, Hitler je izrekao rečenicu koja je verovatno bila unapred pripremljena i stoga naročito istaknuta: “Ako hrvatska država želi biti istinski čvrsta, moraće 50 godina provoditi nacionalno netolerantnu politiku, jer od prevelike tolerancije u tim pitanjima nastaju samo štete.” [51]

U pojedinim delovima Hrvatske i Bosne tekovine i posledice “netolerantne politike” koju su sprovodile ustaše, ostavile su duboke korene ne samo u doba Drugog svetskog rata, nego sve do danas. U to su se tokom nedavnih ratova uverili i brojni strani reporteri. “Uporište bosanskih Hrvata je bila zapadna Hercegovina. Ta oblast je spadala u najsiromašnije regione u bivšoj Jugoslaviji, a bila je poznata po tome što je Ante Pavelić iz nje regrutovao izuzetno veliki broj ustaša, kao i po podršci koju su tokom Drugog svetskog rata davali Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Kao što je novinar Rojtersa Andrej Gustinčič otkrio 1992. godine, hrvatski ruralni fašizam je ponovo procvetao. Na godišnjicu osnivanja Pavelićeve države, 10. aprila, ovog novinara su u jednom malom mestu u zapadnoj Hercegovini probudili pucnji iz pištolja i artiljerijskog oruđa, kojima je stanovništvo proslavljalo taj događaj iz davne prošlosti. Pucnji su se čuli na udaljenosti od nekoliko kilometara. Na brdima preko puta kućice u kojoj je odseo Gustinčič, video je tri ogromna slova napravljena od zapaljenih guma – NDH. Prema rečima jednog od stanovnika zapadne Hercegovine: ‘Ovde uspevaju samo tri stvari: zmije, kamenje i ustaše.’“ [52]

U Hrvatskoj je poslednjih decenija uočena još jedna pojava: to je štancanje raznih istorijskih ili pseudoistorijskih knjiga, u kojima se vreme ustaške NDH opisuje sa velikim poštovanjem i uz minimalizovanje neprijatnih činjenica, ili čak uz apsolutnu glorifikaciju te zločinačke tvorevine. To se odnosi naročito na razne feljtone, poput feljtona o “Ustaškoj vojnici”. [53]

Feljton (nastao na osnovu dve knjige posvećene „ustaškoj vojsci” i „problemu ‘divljih ustaša’“ koje su potpisala četiri autora), objavio je sa mnogo pompe početkom jula 2013. godine zagrebački Večernji list, pod firmom Vojna povijest. Treći nastavak Odnos Ustaške vojnice i nemačkih snaga, objavljen 5. jula 2013. godine, počinje konstatacijom da su se “snage NDH, pa tako i snage vojnice, od 1942. godine našle u različitim stupnjevima operativne podčinjenosti njemačkim snagama”. Autori opisuju kako je ustaškoj stranačkoj vojsci bio nenaklonjen „Njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj” Glaise von Horstenau, kome je smetalo što je „Ustaški pokret bio kompromitiran počinjenim pogreškama, zločinima i pojavama korupcije, ističući ‘osobito loš uticaj’ grupe iz emigracije”. Kao kontrapunkt Horstenauovom cepidlačenju su iscrpno navedene (ustašama naklonjene) izjave tadašnjeg “poslanika Njemačkog Reicha u NDH” Siegfred-a Kasche-a.

U feljtonu [54] vrvi od pohvala na račun “ustaške vojnice”, njene “borbene snage” i njenog “doprinosa pri novom uređenju evropskih snaga”. Nasuprot tome, Horstenauovi izveštaji sa terena o ustaškim zločinima – opisani su kao “opasno pretjerivanje”. Jake simpatije koje je nemački ambasador u NDH Kaše gajio za ustaše, iskorišćene su za pravdanje ustaškog nasilja, jer su “izgredi počeli nasiljem pojedinih pravoslavaca ili pripadnika bivših jugoslavenskih jedinica”, a tek potom je usledio “udarac ustaša” koji je bio, “svakako, vrlo radikalan”.

Ambasador Zigfrin Kaše je u svojim beleškama napomenuo tim povodom da “se ne poznaju druga načela pri suzbijanju bandi”. Nekritičnost ovakvog poduhvata uperenog u retuširanje istorije od strane hrvatskih “novoistoričara”, proizilazi i iz reklamne kampanje za prodaju prethodno feljtoniziranih knjiga. Večernji list je hrvatskoj publici toplo preporučio štivo koje sadrži “neobjavljene i neviđene fotografije Ustaške vojnice”, uz napomenu da “monografije imaju i partizani i domobrani, pa zašto ne i ustaše”.

Opisano izjednačavanje ustaša i partizana, zajedno sa preciznim opisom najrazličitijih kadrovskih rokada u ustaškoj zločinačkoj vojsci (kao da se radi o nezaobilaznom i važnom prikazu života značajnih istorijskih ličnosti a ne o najokorelijim krvnicima prošlog veka), postalo je uobičajeno u današnjoj Hrvatskoj. Pomenute knjige se bave “ratnom istoriografijom” oslanjajući se na izdašne citate iz dopisa koje je Zigfrid Kaše slao svojim nadređenima, a iz kojih se vidi koliko je bio naklonjen Paveliću i ustašama. Zauzvrat, Pavelić je ambasadora Nemačkog Rajha u Zagrebu “obilato darivao”, kako bi mu “pojačao simpatije za ustaški eržim i njena osobno”. Tako je brutalnost ustaških postrojbi zabeležio Glaise von Horstenau, opunomoćeni predstavnik Vermahta u NDH do 1944. godine; on u rezimeu svojih dnevničkih zapisa zaključuje da je “Pavelić aprila 1941. zakoračio na tlo domovine s namerom… da ognjem i mačem sasvim zatre 1.800.000 pravoslavaca”.

Čak je i Hajnrih Himler (Heinrich Himmler), ozloglašeni komandant Gestapoa, jedan od najmoćnijih ljudi Trećeg rajha i jedan od idejnih tvoraca Holokausta) navodno bio zgrožen kada mu je Pavelićev tesan saradnik (ustaški krvnik) Eugen Dido Kvaternik prilikom prvog susreta u maju 1941. godine raspredao o planovima Pavelićevog poglavarstva da zatre dva miliona Srba u NDH [55]. Pogled na bližu istoriju koju publici nude mediji poput Večernjeg lista, opterećen minimalizovanjem zasluga partizana i glorifikacijom ustaša i NDH, nije usamljen, već je uočljiv i u hrvatskim istorijskim čitankama, ali i u javnom prostoru Hrvatske, gde je Savez antifašističkih boraca poslednjih godina pobrojao čak 2.964 srušenih ili uklonjenih antifašističkih spomenika, dok je ostalo oko 3.000 oštećenih [56].

Ne treba zaboraviti ni na činjenicu da hrvatski državni arhiv licima koja su bila deo ustaške mašinerije izdaje potvrde o učešću u oružanim snagama NDH. Molbu za izdavanje takve potvrde je do sada podnelo1.683 građana iz Hrvatske i BiH. Prema podacima hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje to su nekadašnji “pripadnici ustaških jedinica, pripadnici Poglavnikova tjelesnog zdruga, domobrana i oružnika, ili članovi njihovih obitelji koji nakon njihove smrti nasljeđuju mirovinu”. Za penzije pripadnicima nekadašnjeg zločinačkog režima Hrvatska izdvaja 348.000.000 kuna.

Građani podnose zahtev za izdavanje kopija dokumenata o učešću u oružanim snagama NDH zbog sticanja različitih prava – a pre svega penzije. Hrvatski Sabor je naime 1993. godine usvojio izmene i dopune Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, kojima je pripadnicima oružanih snaga NDH (u rečenom zakonu su nazvani “domovinska vojska”) omogućeno da im se svaka godina provedena u oružanim formacijama NDH računa kao dve godine radnog staža; jednak kriterijum je primenjen i na godine koje su ustaše provele u zarobljeništvu posle 16. maja 1945. godine. Sve te zakonske izmene nose potpis tadašnjega predsednika Zastupničkoga doma Sabora Stjepana Mesića. Tako su vojne formacije NDH a pre svega ustaše čak i nagrađene u Hrvatskoj za svoj “minuli rad” u kvislinškim jedinicama, [57] iako hrvatski Ustav izričito navodi da je istorijsko pravo hrvatskog naroda na samostalnost zasnovano na “uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941)”, plus što se kao temelj prava hrvatskog naroda na državotvornost u Ustavu navode i “odluke Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”. [58]

Netačne, snažno ulepšane predstave o ustaškom pokretu šire se i pomoću Interneta, pa i Vikipedije (jednostavne internet enciklopedije), putem koje pojedinci serviraju mlađim generacijama sasvim suprotne podatke o NDH od onih koji su istorijski validni. [59] Pod pojmom “ustaša” se, na primer, na tim stranama može saznati da je to “revolucionarni borac koji se dobrovoljno i svjesno bori za uzvišene ciljeve potpune slobode i samostalnosti hrvatskog naroda i hrvatske države u njenim povijesnim i prirodnim granicama na temelju Hrvatskog državnog prava” [60], a uloga ustaša u Drugom svetskom ratu svodi se na borbu protiv “ozloglašenih srpskih četnika” i “otpor Draži Mihailoviću” [61]. O ustašama, partizanima i režimu Ante Pavelića su publikovane potpuno netačne tvrdnje, na primer da ustaški pokret nije bio “svjesno desno-radikalan, rasistički i totalitaran”, da su za pojavu ustaške ikonografije u modernoj Hrvatskoj “krivi masoni”, da je antifašizam “ograničavanje svih osnovnih ljudskih sloboda”, da je “partizanskih zločina bilo triput više nego ustaških”, i slično.

Ustaški zločinci su listom prikazani kao humaniste, istinski borci za slobodu, veliki rodoljubi i poštenjaci. Ni Jasenovac nije izbegao novo tumačenje, pa je, prema autorima hrvatskih strana Vikipedije, tamo stradalo samo 481 ljudi, a i njih su pobili – partizani. Prema proceni urednika hrvatske Vikipedije, položaj Srba u Hrvatskoj se u vreme NDH čak “poboljšao, posebice u urbanim dijelovima”, dok je jedan od najgorih ustaških zločinaca Vjekoslav Maks Luburić opisan kao čovek “koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku, spašavao desetke pravoslavne siročadi i smještao u institucije koje o svom trošku održava Ustaška obrana” [62].

Ako na neposredno uređivanje Vikipedije hrvatska država možda nema uticaja, to se svakako ne može reći za finansiranje 1.205 organizacija hrvatskih “branitelja”, od kojih na desetine njih na svojim internet prezentacijama ili u svom javnom delovanju nekažnjeno upotrebljava ustaške simbole NDH. Protiv takve prakse državnog izdašnog finansiranja organizacija koje se diče ustaštvom i koje tako neometano šire i propagiraju ustaške simbole, protestvuju malobrojne mirovnjačke i organizacije za zaštitu ljudskih prava, ali bez naročitog uspeha. [63]

Istovremeno se prilikom svakog obeležavanja značajnih datuma iz “novije hrvatske povijesti” u medijima širom Hrvatske objavljuju prilozi i članci u kojima se u tradiciji Franje Tuđmana tvrdi da su “Srbi prvi napali Hrvate u NDH”, te da su se stoga “ustaše samo branile”, i slično. [64] Moderni hrvatski istoričari su otišle i korak dalje, pa su sad mnjenja da su komunisti tokom Drugog svetskog rata počinili 89 odsto zločina, a ustaše svega 0,13 posto. [65]

Sve te jednostrane i pogrešne predodžbe o ustaštvu dodatno su učvrstili i usidrili u svesti široke populacije i koncerti Marka Perkovića Tompsona, kao i drugi javni događaji na kojima se masovno ističu fašistički simboli. Javna i nekažnjena prodaja svih mogućih ustaških relikvija i simbola (koje hrvatska policija smatra “suvenirima”, pa počinioce ne goni) prilikom najrazličitijih godišnjica i svetkovina dodatno učvršćuje uverenje da su te tekovine s pravom ugrađene u temelje nove države, koja je od 1. jula 2013. i nova, 28. članica Evropske unije. I sve to uprkos pregnuću nekih čelnika hrvatske političke scene da javnim osudama fašizma i ustaštva osujete vraćanje “tekovina ustaštva” u hrvatski javni prostor. Koliko je pojava uzela maha i ukorenjena, vidi se i po tome, upozorava novinar Marinko Čulić, što 1941. godine ustašama na zagrebačkom stadionu nije uspelo razdvojiti jevrejsku i srpsku decu od hrvatskih vršnjaka, dok se 2013. godine takvo, makar virtuelno razdvajanje posle Šimunovićevog usklika “Za dom spremni!” – ipak dogodilo. [66]

NAPADI NA MEDIJE KOJI SE SUPROTSTAVLJAJU ILI UPOZORAVAJU NA USTAŠTVO: EFEKAT “OHLAĐIVANJA”

Teško je osujetiti prodiranje ustaštva u pore hrvatskog društva danas ako mediji i stručna javnost ćute. A oni koji ne ćute najšeće aktivno učestvuju u potiranju istorijskih činjenica za račun veličanja ustaša. Tu posebnu pažnju treba pokloniti progonu novinara koji upozoravaju na opasnost oživljavanja ustaške ideogije i njenih simbola. Oni koji su još početkom 90-tih godina prošlog veka upozoravali na opasnost ekstremizma u Hrvatskoj, sistematski su ućutkivani još od zametaka uspostavljanja nezavisnosti Republike Hrvatske. Državni tužilac se, na primer, nekoliko puta tokom 1992. godine pozivao na član 197 KZ, u vezi sa članom 75 za klevetu državnih zvaničnika koje su mediji kritikovali zbog njihovih proustaških stavova. Član 197 Kaznenog zakona je bio osnov za gonjenje novinarke Jasne Tkalec, koja je 3. juna 1991. godine objavila članak u lokalnom karlovačkom listu Nokat.

Njen članak ne bi objavio nijedan tiražniji list (osim možda tada nezavisne Slobodne Dalmacije) zbog njegove izuzetne kritičnosti prema hrvatskom rukovodstvu, a posebno prema njegovoj rehabilitaciji ustaške ideologije i progonu hrvatskih Srba. “Očito je da je svaka nada u demokratiju zauvek nestala,” pisala je Jasna Tkalec, “baš kao i nada u mirno rešenje (jugoslovenske) krize, što još uvek ne znači da će ustaše i neoustaše prevladati u hrvatskom narodu. Jedino Hrvatsko rukovodstvo želi da (nas) uveri u to i uputi nas u tom pravcu.” Novinarka je upozoravala da je oko 130 srpskih vikendica u okolini Zadra uništeno u “kristalnoj noći”, te da se razaraju spomenici u Dalmaciji. Tkalecova je uz to zapisala i da je “hiljade Srba uklonjeno sa rukovodećih položaja, iz škola, bolnica, firmi i ustanova, konačno ‘čišćenje’ poslednjih komunista i Srba”.

Suđenje Jasni Tkalec na osnovu optužbi da je prenosila lažne informacije, održano je 29. juna 1993. godine u Okružnom sudu u Zagrebu. Ona je u svoju odbranu istakla da su prozvani vladini ministri priznali kako uspon ustaške ideologije u Hrvatskoj, tako i da se Srbi neopravdano otpuštaju s posla. Tvrdila je da je ministar unutrašnjih poslova Josip Manolić naveo dve tendencije u vlasti – partizansku i ustašku – a da je Živko Juzbašić, ministar bez portfelja, govorio o “kristalnoj noći protiv Srba u Zadru”. Sudija je osudio Jasnu Tkalec uprkos dokazima koje je u svojoj odbrani iznela; u presudi je glasilo da je kriva po članu 197, a u obrazloženju presude piše da je ona “imala nameru… da podstiče neprijateljstvo” i da su “njene smišljene laži” i “ratnohuškačka propaganda” bili “šireni radi uznemirenja građana”. [67]

Slična sudbina je zadesila i urednike i novinare koji su na HTV objavili već pominjan, autentičan snimak govora Stipe Mesića u Australiji (gde je juna 1992. izjavio da je Hrvatska “dva puta pobedila” odnosno da je “pobedila” i 10. aprila, kada je na Hitlerov rođendan stvorena NDH). Odlukom uredništva Hrvatske televizije, urednici centralnog dnevnika i programa Danko Družijanić i Goran Rotim su spendovani jer su pustili u etar 30-sekundni snimak spornog govora Stjepana Mesića od pre 14 godina. Uredništvo HTV-a je došlo do zaključka da je u prilogu o spornim Mesićevim izjavama načinjeno više propusta, odnosno da je informacija preuzeta nekritički, da je neprofesionalno obrađena i senzacionalistički plasirana. [68] Novinari su kažnjeni umesto da budu pohvaljeni za profesionalno postupanje i novinarsku odvažnost u istraživačkom radu i traženju istine.

O posledicama takvih postupaka i nastalog stanja možda najbolje svedoči primer novinara HTV Matija Vukšića, koji je juna 2008. godine sa ustaškom kapom na glavi “špancirao” Zagrebom, tako “izazivao” prolaznike i pomoću skrivene kamere testirao kakva je spremnost javnosti ali i hrvatske policije da reaguje na takvu “pojavu”. Njegov trud se iskazao uzaludnim. Na kraju, pošto baš niko nije reagovao, bio je prisiljen da priđe dvojici policajaca ispred Prve policijske postaje na Zrinjevcu kako bi ga “uočili” iz prve ruke i – uhapsili. Posle tri sata je pušten na slobodu uz prekršajnu prijavu zbog “remećenje javnog reda i mira”. U prijavi nije ni pomenuto nošenje niti isticanje fašističkih simbola. Naprotiv, umesto da kažnjava one koje nose fašističke simbole, Hrvatska proganja one koji su se suprotstavili neofašistima. Policijski inspektor Josip Gašparac je, na primer, suspendovan u policijskoj stanici Črnomerec jer je želeo da podnese kaznenu prijavu protiv Marka Perkovića Tompsona zbog isticanja fašističkih simbola na zagrebačkom koncertu. [69]

Član vladajuće koalicije Josip Friščić je tom prilikom prkosno poručio da su “davno prošla vremena kad se nekoga zbog nošenja ustaške kape trebalo proglašavati ustašom”. Tadašnji ministar policije Berislav Rončević je izjavio da će se tek “stručnom analizom utvrditi ima li u ponašanju bilo koje osobe na (Tompsonovom) koncertu elemenata kaznenog đela”, dok je tadašnja potpredsednica hrvatske vlade Jadranka Kosor podsetila kako je “Vlada na čelu s premijerom Sanaderom nebrojeno puta nedvosmisleno osuđivala koketiranje s ustaštvom”. Uprkos deklarativnom izjašnjavanju potpredsednice hrvatske vlade protiv ustaštva, sve do pre tri godine niko osim novinara Matije Vukšića nije priveden (a još manje kažnjen) zbog isticanja ustaških simbola. Proteklih par godina je sankcionisano samo 13 slučajeva, iako je isticanje ustaških simbola i povik “Ubij, ubij Srbina!” – u Hrvatskoj učestala pojava.

Uredništva, odnosno urednici, postižu zastrašivanje novinara (koji kritikuju isticanje ustaških simbola ili se suprotstavljaju tihoj podršci netrpeljivom odnosu prema manjinama) putem neosnovanih optužbi na račun profesionalnog rada onih koji na te pojave ukazuju, ili premeštanjem nepoćudnih, nacionalno “nedovoljno osvešćenih” medijskih poslenika sa poslova koje su obavljali na druge, manje ispostavljene poslove. To sa sobom nosi “učinak hlađenja” odnosno unosi u hrvatsko novinarstvo pojavu samocenzure. Na tu pojavu nisu imune ni države sa dobrom zaštitom slobode govora i slobode štampe. Najbolji primer su SAD, gde novinari mogu da se pozivaju na mnoga prava, ali uprkos tome su i u Americi česte neosnovane tužbe (teške stotine hiljada dolara, koje protiv novinara ili medija podižu poznate javne ličnosti) već postigle negativan efekat na slobodu javne reči. Evo kako je to opisala Dona A. Demac u Liberty Denied: “Iako je trend autocenzure teško izmeriti, nema sumnje da je ona javnost već uskratila za važne vesti i informacje. Već puka pretnja tužbom zbog uvreda, zastrašila je mnoge predstavnike ‘četvrte grane vlasti’ a atmosfera, koja je tako stvorena, premestila je diskusiju o kontroverznim pitanjima iz javnih foruma – u sudnice. Ta ‘hladna’ klima na kraju postiže jednu vrstu imuniteta za snažne političke figure. Zajednički rezultat je paraliziranje slobodne i otvorene rasprave.” [70]

HRVATSKI MEDIJI: ZA DOM SPREMNI?

Nešto slično se dogodilo i u Hrvatskoj. Što nam može natuknuti i odgovor na pitanje zašto je ustaštvo u Hrvatskoj ponovo tema i zašto Hrvatska ima ozbiljnih problema prilikom osiguravanja zaštite manjina ali i prilikom ispunjavanja međunarodnih obaveza koje je preuzela kada je priznata kao država.

Neoustaški ispadi i proganjanje manjina u današnjoj Hrvatskoj su posledica kako velikih propusta u prošlosti, tako i neodlučnog odziva državnih organa u suzbijanju takvih ekcesa. Hrvatske vlasti ustaštvo i propagiranje simbola i prakse NDH osuđuju deklarativno (iako u poslednje vreme ipak nešto odlučnije) [71] dakle samo naizgled, formalno, ali izostaje odlučna akcija. Država je dopustila da se ne sankcionišu oni koji šire govor mržnje u javnom prostoru jer toleriše isticanje ustaških simbola i parola a kažnjava one koji pokušavaju to da spreče. Sve to je posledica i prakse zahvaljujući kojoj se ućutkuju novinari koji tako nemaju mogućnost da u javnom prostoru objave priloge koji bi prikazali pravu prirodu ustaškog režima.

Novinari, koji su se u Hrvatskoj okušali u kritičkim osvrtima na takve pojave – postali su meta koju ne samo neposredna okolina nego i država godinama proganja ne samo tužbama, nego i udaljavanjem sa radnih mesta i drugim šikaniranjem. Poseban je problem što javne ličnosti o svim pobrojanim pojavama uglavnom ćute. Na prste jedne ruke se mogu nabrojati oni koji se usude da “podignu glas u ime savesti”, dok većina intelektualaca i javnih ličnosti promovisanje ustaštva ne osuđuje, nego čak i (prećutno) odobrava. To je najvidljivije i prilikom pravdanja ustaškog pokliča “Za dom spremni!” (pokliča koji je za hiljade Srba, Jevreja i drugih naroda u NDH značio smrt) – kvaziteorijama da se radi samo o “starohrvatskom pozdravu”.

Ili, kao što je to u (nepotpisanom!) tekstu nedavno zapisao portal Index.hr: “I tako dolazimo do zanimljivih zaključaka. Vlada ne tolerira ustaštvo, ali tolerira ljude koji ističu ustaške simbole. Vlada ne tolerira govor mržnje, ali tolerira ljude koji pozivaju na mržnju… Pa ipak, upitajmo se još jednom: Ako Vlada kaže da ne tolerira ustaštvo, zašto isticanje ustaških simbola ne kažnjava po zakonu?” [72]

To i slična pitanja bi morali sebi da postave mnogi novinari u Hrvatskoj jer je očito da neprihvatljivu upotrebu fašističkih pozdrava, kao i javne pozive na gaženje prava manjina – u Hrvatskoj otvoreno kritikuje tek skromna manjina medijskih poslenika. Čini se kao da na tom osetljivom području većina hrvatskih medija i novinara, umesto da slede univerzalne principe Minhenske deklaracije i drugih kodeksa novinarske profesije, još uvek poštuju uputstva hrvatskog Poglavnika, koji je u Zagrebu 24. jula 1941. godine prilikom susreta sa hrvatskim novinarima rekao sledeće:

“Molim vas i siguran sam u vašu najodlučniju, vašu najspremniju i najzdušniju suradnju na velikom djelu izgradnje Hrvatske Države, na izgradnji novog duha u novo vrijeme, u novom poretku. Onako, kao što ste do ovog časa, znadem da ćete i naprijed još više učiniti, da naša Nezavisna Država Hrvatska postane čvrsta zaštita i trajna zaštita cjelokupnom hrvatskom narodu, da ona, skupa s vama, s velevlašću tiskom osigura zauvijek osebujnost hrvatskog naroda i osebujnost Nezavisne Države Hrvatske, za koju smo bili i bit ćemo uvijek. ‘Za Dom!’

– ‘Spremni!’, prihvatili su jednoglasno prisutni novinari.” [73]

_________

Napomene:

[1] http://hr.wikipedia.org/wiki/Za_dom

[2] „Stožer počeo skupljati potpise za referendum protiv ćirilice“, 24sata.hr,17. 11. 2013, dostupno preko:

http://www.24sata.hr/politika/stozer-poceo-skupljati-potpise-za-referendum-protiv-cirilice-341398

[3] „Stožer ipak organizirao posebnu kolonu, Milanović i Josipović odustali od obilaska Vukovara“, Tacno.net, 18. 9. 2013; više na:

http://tacno.net/novosti/stozer-ipak-organizirao-posebnu-kolonu-milanovic-i-josipovic-odustali-od-obilaska-vukovara/

[4] „I opet skinuta ćirilična tabla u Vukovaru“, Vesti online, 9.2.2014, dostupno preko:

http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/380807/I-opet-skinuta-cirilicna-tabla-u-Vukovaru

[5] „Slavko Goldstein: Hrvatsku će izbaciti iz EU nastavi li desnica s izgredima“, Novi List, 2. 11. 2013; dostupno preko:

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Slavko-Goldstein-Hrvatsku-ce-izbaciti-iz-EU-nastavi-li-desnica-s-izgredima

[6] Slobodna Dalmacija, Ostale vijesti, SMS komentar, 5. 2. 2014, dostupno preko:

http://www.slobodnadalmacija.hr/ARHIVASTARIHSTRANICA/Sport/Ostalevijestilista/Ostalevijesti/tabid/166/articleType/ArticleView/articleId/234999/Default.aspx

[7] Pupovac o Vukovaru: „Država ne može ustuknuti pred onima koji uništavaju državnu imovinu“, tportal.hr/HINA, 2. 9. 2013, dostupno preko:

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/283628/Drzava-ne-moze-ustuknuti-pred-onima-koji-unistavaju-drzavnu-imovinu.html

[8] Više na:+

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/hhitrec/1969-hrvoje-hitrec-zimsko-pupanje-irilice.html) [5]

[9] I. C. J. Reports, 1966, str. 313, South Africa Cases; Citirano po B. Vukas, Pravila Međunarodnog prava o pravnom položaju gradišćanskih Hrvata u Austriji, Rasprave i gradivo, Ljubljana, 7-8, 1976., str. 60

[10] „Stožer uz pjesmu predao potpise za referendum o ćirilici“, Večernji list, 16. 12. 2013., dostupno preko:

http://www.vecernji.hr/referendum-cirilica/stozer-632165-potpisa-za-referendum-o-cirilici-nosi-u-sabor-909338)

[11] Prema podacima hrvatskog Ministarstva uprave od 5. aprila 2013. godine, dostupno preko:

http://www.uprava.hr/default.aspx?id=13807)

[12] „Ne sme u Brazil ni kao navijač: Šimuniću deset mečeva suspenzije i novčana kazna!“, Index.hr, 16. 12. 2013, dostupno preko:

http://www.index.hr/indexforum/postovi/112813/ne-sme-u-brazil-ni-kao-navijac-simunicu-deset-meceva-suspenzije-i-novcana-kazna-/1

[13] „Peticiju organizovao Šimunićev advokat Davor Prtenjača: Više od 170 hiljada potpisa podrške Josipu Šimuniću!“, Blin magazin, 29. 1. 2014, dostupno na:

http://www.banjalukain.com/sport/vise-od-170-hiljada-potpisa-podrske-josipu-simunicu

[14] „Salutiranje ‘za dom spremni!’, pozdrav koji nema nijednu i nikakvu drugu konotaciju osim ustaške – i koji je patriotski romantičan taman koliko i Nijemcima ‘zieg heil!’ – toliko se udomaćilo na Maksimiru da ga više i ne čujemo drukčije nego kao ‘skladno navijanje’ i ‘veličanstvenu atmosferu’. Na ustaštvo smo se, ukratko, lijepo navikli“, Boris Dežulović, „Nije važan Šimunić. Što je s 30.000 ljudi koji su salutirali zajedno s njim?“, Jutarnji list, 20. 11. 2013, dostupno preko:

http://www.jutarnji.hr/boris-dezulovic-10-heroja-i-jedan-glupan/1141171/

[15] „Šimunić: Ogorčen sam, nisam očekivao ovakvu kaznu“, Večernji list, 16. 12. 2013, dostupno preko:

http://www.vecernji.hr/nogomet/simunic-ogorcen-sam-nisam-ocekivao-ovakvu-kaznu-909527

[16] „Nogomet se igrao i u NDH – treba ga zabraniti“, Dnevno.hr, 21. 11. 2013, dostupno preko:

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/105525-nogomet-se-igrao-i-u-ndh-treba-ga-zabraniti.html

[17] Dejvid Oven, Balkanska odiseja, Radio B92, Beograd, 1996, str. 100.

[18] ABH: „Samo mrzitelji Hrvatske i Hrvata poistovjećuju ‘Za dom spremni’ s ustašama!’“, DnevnoHR, 22. 11. 2013, dostupno preko:

http://dnevno.hr/vijesti/hrvatska/105611-abh-samo-mrzitelji-hrvatske-i-hrvata-poistovjecuju-za-dom-spremni-s-ustasama.html

[19] Ivo Josipović: „Zmija je oslabljena, ali je još uvijek tu“, Portal hrvatskoga kulturnog vijeća, 16. 02. 2012, dostupno preko:

http://www.hkv.hr/vijesti/jugo-ostavtina/10656-ivo-josipovi-zmija-je-oslabljena-ali-je-jo-uvijek-tu.html

[20] „Hrvatskoj prijeti fašizacija od Josipovića i Milanovića“, Hrvatski fokus, 17. 1. 2014, dostupno preko:

http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/feljtoni/9642-hrvatska-danas-u-srcima-hrvata-ne-zivi-ustaska-zmija-1

[21] „Fifa nad Hrvata Šimunića“, Slovenske novice, 22. 11. 2013, dostupno preko:

http://www.slovenskenovice.si/sport/nogomet/fifa-nad-hrvata-simunica

[22] „To nije ustaški pozdrav, domaći špijuni natovarili su Šimuniću kaznu!“, Večernji list, 17. 12. 2013, dostupno preko:

http://www.vecernji.hr/nogomet/to-nije-ustaski-pozdrav-domaci-spijuni-natovarili-su-simunicu-kaznu-909702

[23] „Postupak protiv Hajduka zbog ‘Ajmo ustaše’“, Aljazeera Balkans, 27. 11. 2013, dostupno preko:

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/postupak-protiv-hajduka-zbog-ajmo-ustase

[24] „Hrvatska podijeljena oko Šimunića“, Aljazeera Balkans, 26. 11. 2013, dostupno preko:

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/hrvatska-podijeljena-oko-simunica

[25] „SAD šokiran i razočaran Šimunićevim ustaškim skandiranjem“, Novi list, 26. 11. 2013, dostupno preko:

SAD šokiran i razočaran Šimunićevim ustaškim skandiranjem

[26] Goldstein je tim povodom dao sledeću izjavu: „Osjećao sam sumnjičavost, rezervu i oprez, i to zbog NDH. Valja imati na umu da je Hrvatska zbog NDH još uvijek pod lupom. Kod dijela mjerodavnih ljudi, koji imaju jak utjecaj na formiranje javnog mišljenja, postoji uvjerenje da preveliki dio hrvatskog javnog života nije adekvatno raščistio svoj odnos prema ustaškoj NDH. Svaki incident, poput ovih aktualnih, koji izazove takvu sumnju, za Hrvatsku je krajnje neugodan i štetan. To pogubno kvari viđenje o Hrvatskoj, reputaciju Hrvatske. Ta mi je sumnjičavost razumljiva, jer relevantni povjesničari smatraju općeprihvaćenim da je NDH bila najvjerniji satelit nacističkog Trećega Reicha, a ustaška ideologija i praksa najbliža Hitlerovom SS-u.“ Slavko Goldstein, „Hrvatsku će izbaciti iz EU nastavi li desnica s izgredima“, Novi List, 2. 12. 2013, dostupno preko:

Slavko Goldstein: Hrvatsku će izbaciti iz EU nastavi li desnica s izgredima

[27] „Šimunić je platio ceh za sve naše nepodopštine“, Objektiv, 17. 12. 2013, dostupno preko:

http://objektivhr.com/index.php/kolumne/86-kolumna-marin-sarec/2317-simuni-je-platio-ceh-za-sve-nase-nepodopstine

[28] Hrvatski branik: “Tumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške junake”, Politika plus, 21.11.2013, dostupno preko:

http://www.politikaplus.com/novost/91797/

[29] 1941. Godina koja se vraća, Slavko Goldstein, Novi Liber, 2007, str. 317.

[30] Publikacija “Ustaša govori!”, Hrvatska državna tiskara, Zagreb, 1941, str. 8.

[31] “Veliki govor Poglavnika dr. Ante Pavelića, održan na Markovom trgu u Zagrebu 21. svibnja 1941”, Poglavnik govori, Ured za promičbu glavnog Ustaškog stana, Tiskara matice hrvatskih akademičara u Zagrebu, Zagreb, 1941, str. 18-25.

[32] “Pozdrav ‘Za dom spremni’ ekvivalent je nacističkom ‘Sieg Heil!”, Večernji list, 22. 11. 2013, dostupno preko:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/ustaski-za-dom-spremni-je-ekvivalent-nacistickom-sieg-heil-904408

[33] “Zbog ‘Za dom spremni’ dosad podignuto 13 prekršajnih prijava”, Večernji list, 22. 11. 2013, dostupno preko:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/zbog-za-dom-spremni-dosad-podignuto-13-prekrsajnih-prijava-904498

[34] “’Za dom spremni’ je isto što i ‘Sieg Heil’!”, Danas.hr, 9.1.2012, dostupno preko:

http://danas.net.hr/crna-kronika/za-dom-spremni-je-isto-sto-i-sieg-heil

[35] Reakcije “Puhovski: ‘Za dom’ spremni je ustaški pozdrav! Čičak: Sutkinji nije mjesto u sudstvu!”, Politika plus, 9. 1. 2012, dostupno preko:

http://www.politikaplus.com/novost/49127/puhovski-za-dom-spremni-je-ustaski-pozdrav-cicak-sutkinji-nije-mjesto-u-sudstvu

[36] Reakcije “Letica: Presuda nije loša jer potiče na slobodu izražavanja i govora”, Politika plus, 9. 1. 2012, dostupno preko:

http://www.politikaplus.com/novost/49127/puhovski-za-dom-spremni-je-ustaski-pozdrav-cicak-sutkinji-nije-mjesto-u-sudstvu

[37] “Šimunićev ustaški pozdrav tema i u Saboru: ‘Hrvatsko je društvo bolesno’“, Index.hr, 27. 11. 2013, dostupno preko:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/simunicev-ustaski-pozdrav-tema-i-u-saboru-hrvatsko-je-drustvo-bolesno/713643.aspx

[38] “NDH nije bila samo puka ‘kvislinška tvorevina’ i ‘fašistički zločin’, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”, Hrvatski fokus, 21. novembar 2010, dostupno preko:

http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1556:prije-dvadeset-godina-ivica-raan-hdz-je-stranka-opasnih-namjera-10&catid=22:feljtoni&Itemid=46

[39] “1941. Godina koja se vraća”, Slavko Goldstein, Novi Liber, Zagreb, 2007, str. 373

[40] “Misterija zlata koje su ustaše oduzele od Srba i Jevreja”, Vesti online, 9. 2. 2014, dostupno preko:

http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/380808/Misterija-zlata-koje-su-ustase-oduzele-od-Srba-i-Jevreja

[41] Susan L. Woodward, “Balkan Tragedy”, The Brookings Institution, Washington, 1995, str. 229

[42] Živorad Kovačević, Amerika i raspad Jugoslavije, IP Filip Višnjić/Fakultet političkih nauka, Beograd, 2007, str. 204.

[43] Isto.

[44] YouTube, dostupno preko:

[45] Miša Gleni, “Balkan 1804-1999”, Samizdat B92, Beograd, 1999, str. 329.

[46] “Boljkovac: Ustaštvo i dalje živi u Hrvatskoj”, Glas Istre, 6. 1. 2014, dostupno preko:

http://www.glasistre.hr/vijesti/hrvatska/boljkovac-ustastvo-i-dalje-zivi-u-hrvatskoj-436319

[47] U ustaškoj propagandnoj brošuri “Ustaša govori!” o sličnoj sudbini Slovenije i Srbije svedoči i ovaj pasus: “Dok je Srbija potpuno uništena i razorena, dok je sloboda srpskog naroda i na najmanju mjeru svedena, ne kao država nego kao neprijateljska zemlja, dok je slovenska zemlja razdeljena, dotle je naša hrvatska domovina uzvišena na najveći stupanj što ga jedna zemlja može imati, ona je proglašena i priznata kao nezavisna država… Srbi i Slovenci vodili su protuhrvatsku politiku, radili su o glavi cijelom hrvatskom narodu… Nu Hrvatska ustaška borba spasila je od propasti hrvatski narod i hrvatsku zemlju. Da toga nije bilo, Hrvatska bi danas bila nesretna ruševina stvarna i politička, kao što su to Srbija i Slovenija, čija je sudbina za duge vjekove zapečaćena a čiji će narodi pod teškom sudbinom teško stradati, jer su ih njihovi vodje upropastili.”, brošura “Ustaša govori!”, Hrvatska državna tiskara, Zagreb, 1941., str. 5

[48] “Hrvaška: Gre za škandalozno obtožbo”, 24ur, 24. 01. 2009, dostupno preko: http://www.24ur.com/novice/svet/hrvaska-gre-za-skandalozno-obtozbo.html

[49] Karl Bilt, “Zadatak mir”, Radio B92, Beograd, 1999, str. 24-25.

[50] Samuel P. Huntington, “The Clash of Civilizations”, Simon & Shuster, New York, 1996, str. 261.

[51] “1941.Godina koja se vraća”, Slavko Goldstein, Novi Liber, Zagreb, 2007., str. 120.

[52] Miša Gleni, “Balkan 1804-1999”, Samizdat B92, Beograd, 1999, str. 345.

[53] Ustaška vojnica: Vojni ogranak Ustaškog pokreta, aktivna na prostoru NDH tokom Drugog svetskog rata; iako je nastala kao ustaška stranačka vojska, Ustaška vojnica kasnije je postala regularni dio oružanih snaga NDH.;1944. je zajedno sa Hrvatskim domobranstvom ujedinjena u Hrvatske oružane snage. Više na:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Usta%C5%A1ka_vojnica)

[54] Više na:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/treci-dio-feljtona-odnos-ustaske-vojnice-i-njemackih-snaga-579693

[55] “1941.Godina koja se vraća”, Slavko Goldstein, Novi Liber, Zagreb, 2007, str. 91.

[56] “1941.Godina koja se vraća”, Slavko Goldstein, Novi Liber, Zagreb, 2007, str. 278

[57] Jutarnji list, Milijuni za vojnike NDH, 21. 10. 2013, dostupno preko:

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/milijuni-za-vojnike-ndh

[58] Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, dostupno preko:

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/232289.html

[59] “Ovo je čovek koji na hrvatskoj Vikipediji promoviše ustaše”, Kurir, 13. 09. 2013.

[60] “Uloga ustaše u hrvatskoj terminologiji”, portal Kamenjar.com, 1. 12. 2013, dostupno preko:

http://kamenjar.com/uloga-ustase-u-hrvatskoj-terminologiji/

[61] Ili, kao što piše na stranici “Hrvatske čiste stranke prava”: “Jer da nije bilo NDH i njezinih oružanih postrojbi, danas na ovim prostorima zasigurno ne bi bilo hrvatskog naroda kao samosvojnog čimbenika, budući da je Draža Mihailović kao vođa zločinačkog četničkog pokreta i ministar vojske izbjegličke jugoslavenske Vlade planirao u suradnji s Mussolinijevim fašistima istrijebiti Hrvate iz Herceg-Bosne, Like i Dalmacije, što bi se zasigurno i dogodilo da se tome nisu suprotstavile oružane postrojbe NDH s ustaškom kapom.” Objavljeno 25. 5. 2011, dostupno preko:

¨USTAŠE ZAPRAVO NIKOM NE SMETAJU¨

[62] “Hrvatska nije bila totalitarna, a žrtve u Jasenovcu pobili su partizani”, Jutarnji list, 10. 09. 2013, dostupno preko:

http://www.jutarnji.hr/radikalni-desnicari-preuzeli-uredivanje-hr-wikipedije–ndh-nije-svjesno-bila-totalitarna–a-antifasizam-se-bori-protiv-svih-sloboda-/1125398/

[63] Država financira: “Za dom spremni!”, H-Alter, 14. 01. 2014, dostupno preko:

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/drzava-financira-za-dom-spremni

[64] Daran Bašić, “Što je Hrvatima NDH”, drugi dio, 9. 10. 2013, dostupno preko:

http://www.dragovoljac.com/index.php?option=com_content&view=article&id=20623:to-je-hrvatima-ndh-2dio&catid=3:nikad-zaboraviti&Itemid=10

[65] Jurčević: “Komunisti počinili 89 posto zločina, ustaše 0,13”, Tportal.hr, 30. 5. 2012, dostupno preko:

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/196958/Komunisticke-vlasti-pocinile-89-posto-zlocina-NDH-0-13.html

[66] Ili, kako primećuje Marinko Čulić: “Ovaj put nije bilo nikoga da pruži otpor i cijeli je događaj protekao u znaku velike zamjene uloga. Oni koji su u NDH razdvajali i sortirali srednjoškolce po krvnim zrncima danas su heroji, a oni koje se na taj način segregiralo, etnički su otpad koji ništa bolje nije ni zaslužio. To je onda dobilo odraz i izvan maksimirskog stadiona, jer su osude Šimunićevog performansa bile nesrazmjerno male, a nogometne i druge sportske organizacije čak se i otvoreno sprdaju s očekivanjima da poduzmu oštre kaznene mjere. Očito im je draže da to obavi FIFA, kao desetljeće-dva unatrag, kada se radije ‘ponosno’ podnosilo međunarodne batine nego svojom voljom mijenjalo politiku prema Srbima i ostalim manjinama. Ali to nije najgore u ovoj priči, jer ona zrcali i ukupni saldo hrvatske države nakon dvadesetak godina postojanja. Kada je Tuđman došao na vlast, mnogo toga je obećao, kapitalistički ekonomski prosperitet, političke slobode… a samo je jedno odmah ostvareno – pravo na mržnju prema Srbima i drugim manjinama. I sada, kada je jasno da je od obećanog malo ili nimalo ispunjeno i da je Hrvatska neuspješna zemlja, ta mržnja, to jedino što je ostvareno, buja kao nadomjestak za sve ostalo.” Marinko Čulić, “Povratak ustaša”, Peščanik, 3. 12. 2013, dostupno preko:

http://pescanik.net/2013/12/povratak-ustasa/

[67] Mark Thompson, “Proizvodnja rata, Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, Medija centar, B92, Beograd, maj 1995, str. 142.

[68] Media-Croatia: “Journalists Suspended over Some Old Quotes”, Vesna Perić Zimonjić, 12. 12. 2006, dostupno preko:

http://www.slobodan-milosevic.org/news/ips121206.htm

[69] “Tolerira li vlada ustaštvo?”, portal Index.hr, 13. 06. 2008, dostupno preko:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/tolerira-li-vlada-ustastvo/390893.aspx

[70] Donna A. Demac, “Liberty Denied, The Current Rise of Censorship in America”, PEN American Center, New York, 1988., str. 24.

[71] “Milanović: Do osnivanja NDH u Europi nije bilo masovnih egzekucija”, Večernji list, 27. 01. 2014, dostupno preko:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/milanovic-u-govoru-kritizirao-crkvu-zbog-izostanka-biskupa-917466

[72] Isto.

[73] “Poglavnikove riječi hrvatskim novinarima”, iz brošure “Poglavnik govori”, Ured za promičbu Glavnog Ustaškog Stana, Tiskara matice Hrvatskih Akademičara u Zagrebu, Zagreb, 1941, str. 61.

Izvor: U N S