„Industrijski rast je stao.“ „Opadaju prihodi preduzeća.“ Ovim frazama neki plaše obične građane kao decu baba-Rogom. Zato, bez obzira da li čovek razume ili ne razume svu ovu ekonomsku talmudistiku s njenim „likdvidnostima“ i „fjučersima“, same reči „opada“, „prestaje da raste“, „postoji opasnost od stagnacije“ strašno deluju na um običnog čoveka. Slično kao zvono koje zvoni na uzbunu. Ako se čuje, to znači da se nešto desilo. Ne zna se šta je – da li je neprijatelj na vratima ili gori ambar – ali se sigurno desilo.
Sve je zbog toga što smo zadojeni zločinačkom idejom o neprestanom napretku. Neprimetno se uvukla u nas – s pravom stanovnika drugorazredne epohe. Pili smo čaj i gledali televiziju, žvakali smo sendvič i čitali školski udžbenik; udisali smo vazduh i slušali radio. A za to vreme su se i čaj, i sendvič, i vazduh napajali bunilom o beskonačnom napretku, za koji se moglo čuti na radiju i televiziji, i kojim su odisale knjižice. Tako nam je zajedno s vazduhom i hranom ušlo u krv ubeđenje da se svet postepeno razvija od goreg ka boljem po strogoj pravoj liniji i nipošto drugačije. I da su prethodne generacije ljudi po definiciji bile gluplje i nesrećnije od sadašnje. I da čovečanstvo treba beskrajno da se razvija, bez padova i pauza. Nauka, tehnika, vreva, buka, pijaca, jurnjava bez predaha, vrtoglavica od uspeha i dobiti, dobit, porast likvidnosti. Sve nam je to u krvi i podsvesti.
U stvari, neprijatelji hrišćanstva su prosto još jednom uzeli i ukrali ideju o beskonačnom usavršavanju ličnosti i srozali su je s religiozne visine direktno u pogon za sklapanje fabrike „Reno“. Ili do bušotine „Britiš petroleuma“. Ili do poslovnog centra bilo kog megapolisa. Kako vam se više sviđa.
Da, hrišćani govore o večnoj ljubavi, o beskonačnom duhovnom rastu u želji da čovek postane nalik na Oca svetlosti, o bezgraničnim vrlinama kao što su trpljenje i milosrđe. Ali hrišćani nikad ne govore o beskonačnom i obaveznom rastu potrošnje, o bezgraničnom bogatstvu, koje rađa bezgraničnu pohlepu, o obaveznoj potrebi da se umnožava komfor dolazeći do apsurda. Tim pre to ne smatraju normom. A nama su ukrali, kažem, predstavu o beskonačnosti duhovnog savršenstva i primenili su je u vidu ideja beskonačnog rasta u oblasti profita i proizvodnje. Dobili smo novog idola. Pred njim ljudi udaraju u praporce i pale žrtvene vatre. Dim ovih vatri je otrovao već nekoliko naraštaja.
O, vi koji želite beskonačni ekonomski rast izražen u maksimalnim ciframa, čujte. Ako vaše dete raste i raste i vi radosno olovkom obeležavate recke na vratima, vaša radost je logična i razumljiva. Ali ono raste još više i već je više od vas, i već udara temenom u gornji deo dovratka i ne prestaje da raste. Šta onda? Jurite po lekarima i vičete: „Pomagajte!“ i o vašem slučaju se već snima prilog za televiziju u emisiji „Senzacije“, zar ne? U datom slučaju je jasno da se norma ne sastoji u beskonačnom rastu, već u tome da se on uspori i zaustavi na vreme kako bi ustupio mesto moralnom i umnom razvoju.
Ili sportista. Znojeći se i mučeći se na treninzima on trči brže, skače više i vesla jače. Da li to znači da će beskonačno razvijati svoje sposobnosti dostižući brzinu svetlosti, skačući po oblacima i okrećući zemaljsku kuglu kao teg? Nipošto. Fizički resurs ima granice. Prirodne granice. Čoveku preti smrtna opasnost ako ih zanemaruje. I svaki sportski genije to shvata kad kači patike ili rukavice o ekser i kad postaje biznismen, trener ili nešto drugo.
Zapravo, ceo život je takav. Beskonačni rast u njemu moguć je samo unutra, a ne spolja. Spoljašnji rast ima mnoštvo ograničenja među kojima nisu samo prirodne granice i to što resursi mogu biti iscrpljeni, već i volja Božija. U spoljašnjem životu uvek ima sedam bogatih godina za sticanje rezervi masti i sedam gladnih godina kako bismo se njima hranili. Ljudi Knjige to treba da znaju. Dati su im razum i vera da se u godinama sitosti ne bi ponosili i da se ne bi opustili, već da bi stvarali različite rezerve. I da u godinama oskudice ne bi očajavali preživljavajući zahvaljujući ovim rezervama. Tako zapravo živimo na našim širinama i živimo imajući na umu da jedan letnji dan hrani pola zime. Vredno si radio u toku proleća i leta, presedeo si zimu čekajući toplotu – to je izvesna analogija ona dva egipatska perioda od po sedam godina, na čiji princip se naš narod navikao od pamtiveka. Dakle, ne treba dizati buku zbog različitih stagnacija i kriza. Cela planeta živi u ritmu „dan-noć“. Čak i tamo gde je dan neopisivo dug (iza polarnog kruga), i noć je zauzvrat izuzetno duga. A večni dan bez sumraka i tame nas čeka samo u Nebeskom Jerusalimu. Ne ranije.
Opet ću reći. Pokušaj da se predvidi Carstvo Božije i da se ovaploti u zemaljskim formama sreće se u životu na svakom ćošku. I sve ispada nekako nakazno i kao karikatura. Ponekad je smrtonosno. Večni mir postaje večita dokonost. Večna radost – kafanski karusel i klupska opijenost. Ako kod Pavla „nema muškog pola, ni ženskog“ u smislu jednake svetosti i ravnopravnosti, danas čovek ne može da shvati gde je muško, a gde je žensko zbog potpuno drugih razloga. I večni moralni napredak zamenila je večita žeđ za profitom i rastom. Jednom rečju, neznaboštvo. Neznaboštvo koje nam je postepeno nametnuto. Fuj.
Širenje spoljašnje moći bez protivteže u vidu unutrašnjeg duhovnog rada i smirenja rađa napade konkretnog satanizma na tlu opijenosti sobom. Nije važno da li je to Tamerlan, Aleksandar Makedonski ili porodica bankara s Volstrita. Važno je što se to Bogu nimalo ne sviđa, sudeći po nekim mestima iz Pisma. Gospod je primorao Navuhodonosora da hoda četvoronoške i da jede slamu, o čemu govori Danilo. Nije Gospod dozvolio da se završi gorda vavilonska kula i rasejao je nemirni građevinski mravinjak, zato što je sve bilo gordo i drsko od samog početka.

Dok je na fasadi civilizacije beskonačna žeđ za vlašću s beskonačnom žudnjom za dobiti na bilo koji način, na njenom naličju je beskonačni razvrat i neprijateljstvo s Gospodom Bogom. Skoro spor s Njim o tome o je glavni. Odnosno, satanizam. Oni sa štraftama i zvezdicama su sad isprobali ovu odeću i ona im se svidela. A mi treba da shvatimo da je to pogibeljan put i da učimo da razmišljamo drugačije, ne onako kao naši neprijatelji koji se široko osmehuju. Treba isterati iz sebe misaonu, idejnu zavisnost od Zapadnog sveta svuda gde se zapadni duh ukorenio u gordom i nezasitom životu autonomnom od Boga.
Zamena robe iz uvoza treba da postane i misaona, idejna. Ona treba da se dotakne samih temelja našeg razmišljanja kako bismo u rečima i terminima, u idejama i teorijama menjali demonsko ljudskim. Tada nećemo bojažljivo slušati na hiljade komplikovanih termina MMF, termina iza kojih se sto posto krije još jedna u nizu zapadnih gadosti.
Sve to govorim u prilog tome da postoje bogate godine i godine oskudice. To je normalno. I zato što onaj ko želi da raste bez granica i razumnog cilja, samo radi procesa rasta, liči na jednu žabu iz priče. Ona je htela da bude konj i naduvavala se sve dok nije pukla. Da tako kažemo – to je neosporno očigledan primer evropske ideje o beskonačnom napretku.
Prevela – Marina Todić
Ostavite komentar na Može li profit zameniti Boga

Copyright © Ceopom Istina 2013-2026. Sva prava zadržana.