„Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala. Već sam ja vami zato čudnovat, što u meni ima milijun srca i milijun jezika. Jer sam ja danas pred ovim sudom plak’o ispred milijuna duša, koje su se od silnog dobra i miline umrtvile, pa jedva dišu.“
(Petar Kočić, Jazavac pred sudom)
Srbija je ushićena. Pošto je istorijski dokazano da ne zna brinuti o sebi, da je u mnogo čemu naivna i nesložna, da ne može jasno razaznati ko su joj prijatelji, a ko neprijatelji, i sve u tom stilu, sadašnji premijer je odlučio da je stavi pod zaštitu, ni manje ni više nego NATO, najhumanitarnije organizacije na Mlečnoj stazi, uključujući i odgovarajuće svemirske crne rupe.
I tako je Srbija, zahvaljujući mudrosti i brizi Velikog Vođe, postala, nakon BiH, drugi protektorat u regionu. Od sada ona može mirno spavati jer se nema više čega plašiti. NATO je, rekli smo, tu da je štiti od svega, pa i od nje same. A kada se NATO prihvati toga, on to radi krajnje efikasno, do zadnje kapi krvi onih koje osigurava.
Zaštitnička humanizacija NATO bombama
NATO je 1999. prvi put spasavao Srbiju od samodestrukcije. Pošto ona nikako nije htela da se reši onog odvratnog balkanskog kasapina i diktatora Miloševića, NATO ju je prosvetlio humanitarnim bombama, objašnjavajući joj, vrlo praktično, što su zapadna ljudska prava. Istovremeno je bacao letke na kojima je pisalo: „Mi te, srpski narode, volimo. Mi jedino ratujemo protiv Miloševića koji je već pobio 400 000 Albanaca na Kosovu, a priprema se da ubije još milion.“ I tako je ratovao od jutra do sutra, puna dva i po meseca. Cilj je bio „vratiti Srbiju u 1389”, što je dobrim delom i ostvareno!
Tokom 78 dana bombardovaanja, u 30.000 vazdušnih naleta, ispaljeno je 50.000 razornih projektila. Teško je uništena infrastruktura, privreda, škole, zdravstveni centri, spomenici kulture, medijske kuće. Ondašnje vlasti u Beogradu su, krajnje nedostojanstveno to primile, štetu su procenile na oko 100 milijardi dolara, kao da je NATO hteo da se to desi. Zvaničnicima NATO-a, posebno Amerikancima i Englezima koji su lansirali preko 92 posto eksplozivnih naprava, srce se cepalo pri svakoj bačenoj bombi. Lišavali su se pritom, nesebično i nemilice, vlastitog, skupog oružja! Zašto i za koga, te da li je vredelo truda, upitale su se mnoge dobronamerne osobe, dodajući, velikodušno, kako su Srbi, divljaci u tranziciji, ipak neke stvari ukapirali.
I tako je Srbija bila načisto (pr)osvetljena, pogotovo preko noći kada su humanitarni projektili ostavljali dugačke svetle tragove. Domaći NVO-Soroševci su o tome snimili više kaseta koje su se prikazivale u svetu pod nazivom: „NATO vatromet, izazivajući narodno veselje, svakodnevno osvetljava Srbiju i čini joj život mnogo lepšim“. A Srbi su, začudo, plakali i tugovali.
Doduše, kod svakog ovakvog humanitarnog zahvata, nužno postoje i zanemarljive kolateralne štete. Ali obim tih šteta nije bio naročit. Oko tri hiljade ubijenih civila i desetak hiljada ranjenih, najčešće teško, od kojih su mnogi brzo uzemljeni i tako su, srećom, Srbiji ušteđene poprilične pare iz fonda zdravstvenog osiguranja. Međutim, čak i da jesu neke stvari bile nezgodne, što je to prema 4000 000 Albanaca koje je Milošević, najvećim dijelom lično pobio?
Ipak, kada se radi o tupoglavim Srbima, večitim nezahvalnicima,i kolaterala je, tvrde oni, bolna. Pod bombama „Milosrdnog anđela”, kako je NATO ingeniozno i bez imalo cinizma nazvao svoju akciju, ugašen je život devetomesečne Bojane Tošović i njenog tate Božine iz Merdara. U Novom Pazaru stradali su, zajedno, Marko Simić i njegov tata Vladan.
U Batajnici ubijena je trogodišnja Milica Rakić. U Vladičinom Hanu bomba je pogodila zagrljene maturante gimnazije, Milana Ignjatovića i Gordanu Nikolić. Na Varvarinskom mostu bomba je pogodila Sanju Milenković (15), devojčicu kojoj su profesori predviđali briljantnu karijeru matematičara.
Pod ruševinama porodične kuće u Ralji kod Sopota završio se život malih Pavlovića, Stefana i Dajane. Pod naletom bombi u istom času stradao je i njihov tata Vladimir. U Murinu, u Crnoj Gori, dugo su otkopavali tela devojčica iz Prištine, koje su kod rodbine potražili spas – Julijane Brudar i Olivere Maksimović, sa kojima je stradao i njihov drug Miroslav Knežević.
U pamćenju nezahvalnih Srba su još prizori slomljenih novosadskih mostova i sprženog voza u Grdeličkoj klisuri, uništenje valjevskog ‘Krušika’, Čačanske ‘Slobode’ i niške pijace, na kojoj je, u sedmom mesecu trudnoće, ubijena Ljiljana Spasić, studentkinja završne godine medicine.
Svi su ti, i mnogi drugi izdvojeni primeri, rezultat odvratne srpske patetike i neumesne propagande kojom su se nastojali obezvrediti NATO udari izvedeni humanitarnim, običnim bombama, pametnim bombama, kasetnim bombama, i bombama sa osiromašenim uranijumom.
NATO gospodari privredno unapređuju Kosovo
I tako je NATO, kao prvo, dajući lekciju Srbima iz humanizma, spasao kosovske Albance od istrebljenja. Ali je nakon toga sledio mnogo teži zadatak. Naime, poznato je da su Srbi velike raspikuće. Pljačkaškim privatizacijama su uništili velike privredne sisteme i banke, a svake godine isplaćuju stranim poveriocima 75% svog BDP-a. NATO gazde, SAD, skupa sa Engleskom i Nemačkom, odlučili su, da na primeru Kosova tome stanu u kraj. „Od sada ćete videti kako se privređuje“, poručili su srpskim vlastima. S tom namerom, stvarajući eksperimentalni poligon, odvojili su Kosmet od ostatka Srbije, što su srpski tupoglavci shvatili kao okupaciju.
Kao prvo, zapadni humanisti su procenili da kosovske rezerve uglja, prirodnog gasa i metala vrede ukupno petsto milijardi dolara. Tu procenu, nešto kasnije, potvrdila je CIA u jednom od svojih izveštaja, u kojem je navedeno da, prema međunarodnim standardima, Kosovo vredi dva puta više od Srbije, odnosno da ta južna pokrajina vredi petsto milijardi dolara, dok Srbija sa Vojvodinom, bez Kosova, vredi tek oko dvesto milijardi.
Danas, svu ovu imovinu u Prištini smatraju vlasništvom samoproklamovane države Kosovo i žele da prodajom napune praznu kasu, ali i da „vrate dug“ Medlin Olbrajt, Vesliju Klarku, Kristoferu Delu, Vilijamu Vokeru i drugima koji su Srbiju, s najboljim namerama, gađali uranijumskim bombama, a sada se pojavljuju kao vlasnici ili predstavnici velikih kompanija koje žele da kupe najveće energetske objekte u pokrajini.
Kosovo je time i ekonomski postala nezavisna država, teritorija na kojoj se sve što donosi profit ide strancima, posebno bivšoj šefici diplomacije SAD Madlen Olbrajt, penzioniranom američkom generalu i nekadašnjem komandantu NATO-a Vesliju Klarku, bivšem britanskom premijeru Toniju Bleru i njihovom preprodavaču organa ubijenih zlih Srba, Hašimu Tačiju.
I drugi pokušavaju da se uključe u humanu eksploataciju prirodnih i privrednih resursa Kosova, prije svih Džavid Pecoli, Ramuš Haradinaj, Ekrem Luka i bivši zamenik šefa UNMIK-a Amerikanac Džon Kovi. Ali Olbrajtova, Klark i Tači uživaju podršku američke administracije, tako da se na Kosovu ništa značajnije ne može dogoditi bez njihovog znanja i suglasnosti.
Marketinška kuća bivšeg britanskog premijera Tonija Blera, kojom rukovodi Alister Kembel, zadužena je za promociju Kosova u zapadnim političkim i poslovnim krugovima. Istovremeno, ovaj Britanac, koji je Srbima ostao u sećanju po preteranoj ljubavi s kojom je pravdao i podstrekivao bombardovanje srpskih gradova i sela, danas kontrolira većinu osiguravajućih kompanija na Kosovu.
Sve u svemu, od 1999. godine, kada je po odluci Vašingtona NATO bombama počeo oplemenjivati Srbiju i okupirao njenu južnu teritoriju, bivši američki zvaničnici su od poslova na Kosovu i Metohiji zaradili više od 30 milijardi evra!
Napomenimo i da glavnokomandirajući NATO u vreme zaštitničke agresije na SR Jugoslaviju/Srbiju, Vesli Klark, nekrunisani je kralj energetike na Kosovu. Preko svoje firme „Enviditi“, čije je sedište u Kanadi, Klark kontrolira elektroenergetski sistem u južnoj srpskoj pokrajini, čiju najveću vrednost predstavljaju ogromne rudne rezerve.
Nove kolateralne žrtve NATO-humanizma
Sve u svemu, Srbija se oseća vrlo ponosnom. Ona je prva zemlja unutar novog svjetskog, američkog poretka koju je NATO humanizovao. Zatim, ona je prva zemlja gde je NATO proizveo hiljade kolateralnih žrtava. Sve druge zemlje, posebno one koje su, unutar „arapskog proljeća“ doživele humanu sudbinu Srbije, bleda su kopija onoga što se Srbiji dešavalo.

Ali ni dan-danas, iako su se Srbi opametili i pristali da NATO bude njihova daljnja i jedina sudbina, kolaterala ih stiže posvuda po svetu. Tako su u najnovijem napadu SAD na zle Libijce stradali kidnapovani službenici ambasade u Tripoliju Slađana Stanović i Jovica Stepić. A ambasada SAD je odmah, kao i za druge kolateralne žrtve njihove humanitarne intervencije u Srbiji pre 16 godina, izrazila je duboko saučešće porodicama dvoje otetih srpskih državljana podleglih pod njihovim bombama.
I inače, hvale je vredno SAD izvinjavanje Srbima kad god neka osoba u Srbiji umre od posledica radijacije njihovih humanitarnih napada bombama od osiromašenog uranijuma.
Ova priča o humanizaciji Srbije bombama i njenim NATO zaštitnicima je toliko ljudski dirljiva da se alter ego Premijera, don Kihota, borca protiv ruskih vetrenjača, srpski Sančo, koji također krstari slobodnim svetom, SS-om, odvažio na sledeću izjavu: „NATO je vojna organizacija koja se nalazi u čitavom našem okruženju, kao i na Kosovu, i svako odbijanje saradnje s njim bilo bi ne samo glupo, nego bi i suštinski, predstavljalo pravu izdaju nacionalnih interesa.“
Eto Srbijo kakve predvodnike imaš koji čak nisu ni fizički slepi kao kod Domanovića. I zato plači voljena zemljo. Plači od sreće što te je Bog obdario takvom sudbinom da budeš bombardovana, satanizovana, komadana, da tvoji žitelji, mučki ubijeni, služe kao donatori organa građanima humanog Zapada. Plači, jer tvoje suze radosnice izazivaju silne osmehe sreće na licima gospodara novog, SS-ovskog, svetskog poretka.
Ostavite komentar na Plači voljena zemljo …

Copyright © Ceopom Istina 2013-2026. Sva prava zadržana.