Pravoslavni antibarbarus

Izvjesno je da Srbi ne mogu van historije, ali čini se da ni historija ne može van Srba. Srpsko-pravoslavno ortodoksno ponašanje, zadavalo je neizmjerne muke i malima i velikima. Srbi su vjekovima stajali u odbrani kršćanske Evrope sprječavajući prodor islama, zadali su odlučne udarce Austrougarskoj u Prvom svjetskom ratu, istupili su iz nacističkog pakta 1941. godine, da bi iste godine uspostavili prvu slobodnu teritoriju u okupiranoj Evropi. I ma šta god tko pričao, Srbi su 1999. godine, naizgled suludo, ali hrabro ušli u rat protiv najmoćnije koalicije na svijetu, koju su, prema analizama zapadnih stručnjaka, vojno nadmudrili, taktički i strateški. S obzirom na činjenicu da je NATO bio pred raspadom, bili bi, možda, i pobijedili da nije bilo Jeljcinove izdaje. Srpski otpor barbarima svih vrsta i njihova težnja za pravdom duboko je ukorijenjena u ortodoksnom kršćanstvu, koje se od svojih početnih dana nije mnogo promijenilo. Ono je nesuglasno sa rimsko-katoličkom hijerarhijom i „ofiranjem“ s vjernicima u obliku olakog oprosta grijehova.

Potreba za svjetovnim gospodarom

Mistika izvornih vrijednosti kršćanstva čini da je revolt koji osjećaju pravoslavne mase upotrebljiv za stvaranje idealnih društava pod vodstvom osvjedočenog svjetovnog gospodara sa karakteristikama koje utjelovljuju tu želju za pravdom. Zato su se u pravoslavnom svijetu, posebno ruskom, snažne ličnosti mogle s lakoćom nametnuti narodu. To je slučaj Petra Velikog, Katarine, Lenjina, Staljina i, danas, Putina. Diskurs takvih ličnosti morao je biti zasnovan na pravdi bez obzira na to što se u praksi moglo događati nešto sasvim suprotno kao, na primjer, užasi staljinističkih koncentracionih logora. Ali kao što ni užasi inkvizicijskog perioda katoličanstva ne mogu dovoditi ovu religiju u pitanje, tako se ni pravoslavlje kao vjera ne može dovesti u pitanje zato što je možda, u izvjesnoj mjeri, iznjedrilo staljinizam.

Što bilo da bilo, a što je naglasio kršćanski filozof Berđajev, jedino su izvornost i mističnog pravoslavnog kršćanstva mogli animirati i u praksi uspostaviti komunizam kao sistem idealno koncipiranih odnosa. Uostalom, pogledajmo na koji način danas Rusi gledaju Putina. Oni mu daju plebiscitarnu podršku jer je on za njih ovaploćenje boga koji je tu na zemlji da Rusima donese pravdu.

To ne znači da ostali pravci kršćanstva, kao što su katoličanstvo i protestantizam, nisu u stanju iznjedriti izvornu pravednost.

Racionalni antihumanizam

Evropska socijal-demokracija, a i anglosaksonski pravni sistemi, vrste su kršćanskih utjelovljenja. Ali dok je karakteristika pravoslavnih masa nevjerojatna, idealistička naivnost u gledanju na pravdu, mase na Zapadu su impregnirane svjetovnom religijom i njenim praktičnim aspektima. Ove posljednje su mnogo, uslovno rečeno, zrelije, racionalnije i promućurnije. Najjasnije se to ogleda u protestantizmu, koji je od kršćanstva napravio biznis-religiju. Tako, suvremeni protestant misli da bi Isus Krist, da je živ danas, bio ili kapetan fudbalskog tima, ili vrhunski menadžer!

Što se drugih aspekata tiče, nasilje pravoslavlja najčešće ima kao osnovu revolt protiv neke nepravde ili pak htijenje za izvršenjem pravde, što ne znači da takav revolt ne može i sam, u svojoj emotivnoj zaslijepljenosti, biti nepravedan i nasilan. S druge strane, nasilje na Zapadu često je egoistično motivirano, prepuno je neistinitih opravdanja i nerijetko racionalno-zločinački sprovedeno. U modernim vremenima spomenimo genocide nad autohtoncima u Americi i Australiji, kao i trgovinu afričkim robljem. Istovjetno, koncentracioni logori kao Aušvic, Treblinka, Buhenvald, Jasenovac, SAD – logori neljudskog karaktera kao Abu Graib u Iraku i Gvantanamo na Kubi, te logori za mučenje zatvorenika širom Evrope i, konačno, uništavanje iračkog, afganistanskog i srpskog naroda od „međunarodne zajednice“ predvođene Amerikom, primjeri su takvog racionalnog antihumanizma.

Gubljenje sopstvenog identiteta

Ali, kao i sve ostalo, antibarbarus ima svoju dijalektiku. Kada se Srbi odreknu pravoslavne izvornosti, koja je, rekli smo, dječje iracionalna i usmjerena prema suprotstavljanju nepravdi, i zamijene je sa katoličko-protestantskom racionalnošću, tada gube orijentaciju i pretvaraju se u služinčad koja se, pored svega, i međusobno izjeda. Ne snalazeći se u novom ruhu, ostaju bez osnovnih moralnih vrijednosti, odriču se svojih veličina, svoga tla i identiteta. Postaju izuzetno „prilagodljivi“, mazohisti, doušnici, prihvaćajući logiku prvenstveno onih koji im žele zlo umotano u ambalažu „humanizma“. U tom smislu, odričući se vlastitog identiteta, što se posebno odnosi na njihove političke i intelektualne elite, prihvaćaju pripadnost „genocidnom“ narodu, poslali su svoje heroje u haške ralje, dozvolili onima, koji su ih demonizirali i uništavali njihovu teritoriju, da slobodno šetaju njihovom zemljom (Solana, Bler, šreder), te nude, svakom tko zaželi, svoju djedovinu za iluzornu šaku eura

SPC: Kosovo je Srbija

U ovom času SPC se našla na najtežem, najsudbonosnijem ispitu u svojoj povijesti. Oni koji žele da predaju Kosmet Albancima, navodno zato „što je on već izgubljen“, naišli su na odlučan, beskompromisan otpor crkve koja ne želi da taj dio teritorija bude poklonjen, ni po koju cijenu. Svjetovne vlasti koje su se već odlučile na taj korak, su u nerazrješivim teškoćama. Kako bi provele svoj naum, morat će izvršiti političko spinovanje, odvojiti crkvu od svog naroda. Pošto je to nemoguće, nastojat će ocrniti njene velikodostojnike. Organizirat će pravu njihovu satanizaciju. Može li narod to progutati i odreći se pravoslavlja radi fiktivnog, iluzornog „ulaska u Evropu“, ostaje da se vidi. Ali, ako se to desi, bit će to, kao što je već rečeno, početak kraja pravoslavlja, a i samog srpstva.

Izvor: CEOPOM-Istina