Spominjali smo već mnogo puta do sada razne terorističke i zločinačke grupe koje su uz podršku i blagonaklonost zapada uvek preko srpskih humki pokušavale da ostvare svoje ciljeve. U tim zverstvima su se nekako posebno isticale one koje su pripadale Bugarskoj i Hrvatskoj. U pitanju su dve zločinačke i terorističke organizacije kojima su u velikoj meri i podrškom osnivanju kumovali naši „iskreni zapadni prijatelji“.

Organizacije od kojih se jedna u oba svetska rata našla na strani nemačkih okupatora. Dok je druga to učinila „samo“ tokom Drugog svetskog rata. U Prvom nije mogla da pomogne austro-ugarima kao formirana jedinica ne zato što nije htela već zato što još uvek nije ni postojala. Ali su se zato kasnije njeni pojedinci, kao pripadnici austro-ugarske kaznene ekspedicije istakli u zločinima. Ova prva je VMRO a njen oružani deo bugarske komite. A druga iako po nastajanju mlađa, po zverstvima još poznatija UHRO (Ustaška hrvatska revolucionarna organizacija) i njeni oružani pripadnici ustaše.

Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija je bila pod direktnom kontrolom vlasti iz Sofije. Tako su recimo u periodu od 1923 do 1924 godine 36 od 53 čete komita koje su vršile terorističke akcije na prostoru Južne Srbije bile iz Bugarske. Bugarske komite su mnogo puta pokazivali svoje pravo lice a pored Prvog i Drugog svetskog rata njihove stalne saradnje sa balistima i ustašama posebno mesto u zločinima zauzimaju i njihovi zločini činjeni u Južnoj Srbiji krajem XIX i početkom XX veka.

Najveću smetnju za VMRO i tadašnju bugarsku egzarhiju predstavljalo je u tom periodu učenje srpskog jezika u Vardarskoj Makedoniji (delu Južne Srbije), pokušavali su zbog toga silom da nametnu Bugarski. Novcem koji su dobijali od Bugarske države osnovane su bugarske škole i silom pokušavano da se Srbi nateraju da se u njima školuju. Srpske knjige su nasilno izbacivane iz škola i crkava, bilo je zabranjeno obeležavanje srpskih svetaca i slavljenje slava. Posle svega toga da bi opstali Srbi su bili prisiljeni da se iseljavaju. (1)

Jedan od onih koji je osetio na sebi ovu nasilnu politiku je i Jovan Stojković. Rođen u selu Martolci u blizini Velesa, Južna Srbija 1878. godine. Osnovnu školu završava u selima Omoranu, Bogomili i Vojnici. Polazak u gimnaziju značio je i odlazak u Veles tu su ga odmah zaveli kao Bugarina i prekrstili u Ivana Stojkova. Ova neprihvatljiva činjenica naterala je Jovanovog oca da ga ispiše i na dalje školovanje sina pošalje u Srbiju, odnosno Valjevo. Posle svršetka niže gimnazije postaje pitomac društva Sveti Sava i pohađa bogoslovsku učiteljsku školu u Beogradu.

Nakon završetka školovanja vraća se u Južnu Srbiju i postaje učitelj u selu Teovu. Tada nastaju nove muke, kao srpski učitelj bio je izložen stalnoj torturi VMRO-a. Ovaj neizdrživ pritisak kulminirao je ubistvom njegovog brata i sinovca u Martolcu 1905. godine. Tada odlučuje da se odmetne, i ustvari tako i počinje četnička karijera Jovana Stojkovića. Koga mi svi danas poznajemo po nadimku, Babunski. Nadimku koji je dobio po planini Babuni na kojoj je četovao 1905-1908. Sve bitke koje je vodio završavale su se pobedama četnika vojvode Babunskog. Tako je bilo i kod sela Oreše prilikom sukoba sa bugarskim komitama pod vodstvom Stevana Dimitrova, koje je uništio do poslednjeg. Tako je bilo i u svim drugim bitkama koje je vodio što protiv Turaka što protiv Bugara na Movnatecu, Kurtovom kamenu, Nožu…

Tako je bilo i kroz Prvi i Drugi balkanski rat, pa nastavljeno kroz Prvi svetski nije Babunski prekidao sa junaštvima sve do svoje smrti 1920. godine. Interesantno je sigurno spomenuti da je neprijateljima i mrtav smetao. Isto tako lik i dela Jovana Babunskog bilo je zabranjeno spominjati i slaviti u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata. Da bi se time što više sputavao srpski rodoljubivi i patriotski korpus i sprečavalo buđenje srpske nacionalne svesti. Naravno tako je bilo i zbog činjenice koja je za komuniste podjednako važne, da bi se četnici i Srbi lakše prikazali u što gorem lažnom i izvitoperenom svetlu.

Nije on samo smetao novim komunističkim vlastima u Jugoslaviji, naime posle njegove smrti u Velesu 1924. godine vojvodi Babunskom podignut je spomenik, a srušili su ga oni koji su se plašili i njegove senke. Oni koji dok je bio živ su se samo kukavički povlačili. Bugarski okupator je te 1941. godine odmah nakon nacističke invazije porušio spomenik srpskog div-junaka. Iako su jedni zabranjivali i spominjanje njegovog imena drugi iz straha, mržnje i sujete rušili svako podsećanje na njegova herojska i slavna četovanja za majku Srbiju, on je neizbrisivo nastavio da živi u svetosavskim dušama. Za to se narod pobrinuo i praveći pesmu napisanu posle borbe u selu Drenovu 1907. godine. (2)

Spremte se spremte četnici
(Srpska mi truba zatrubi)

Srpska mi truba zatrubi
U tovo selo Drenovo
Spremte se spremte četnici
Silna će borba da bude
Oj napred ide pred četom
Jovan Babunski vojvoda,
Za njim ide pred četom
Vasil Veleški vojvoda.
Izvika Jovan Babunski:
Držte go selo ozdola,
Držte go selo ozdola
Tuva je Stevan Dimitrov.
Izvika Jovan Babunski
„Predaj se, predaj, Stevane“
„Ne se predajem, Jovane
Az sam blgarski vojvoda!“
Izvika Vasil Veleški:
Frljajte bombe četnici.
Poče im kuća da gori,
Iz kuće Stevan govori:
„Puštaj ma, puštaj Jovane,
Četa će da mi izgore.“
Srpska mi truba trubaše
Drenovo selo goreše.

Jeremija – Jovan Grković, Gapon, bivši monah i četnik

Ne smemo zaboraviti ni činjenicu da pripadnici VMRO-a odnosno bugarske komite nisu koristile samo priliku da ubijaju sve viđenije Srbe i sve one koji nisu hteli da prihvate silom nametanu Bugarsku egzarhiju. Prvi svetski rat im je omogućio da kao saveznici Austro-Ugarske okupiraju velike delove Kraljevine Srbije. Oformili su tada okupacione oblasti i naravno uspeli da većinu srpskih sveštenika i učitelja ili proteraju ili ubiju. Ali i pre nego što im je okupacija koju su u Prvom svetskom ratu izvršili nad Kraljevinom Srbijom omogućila da se pokažu u pravom svetlu VMRO-vci, su koristili svaku priliku da se iskažu u onom što najbolje znaju, zločinima.

Tako su uz zločine koji su bugarske komite same počinile nad Srbima, činili sve i da pomognu svim srpskim neprijateljima. Otuda su 1913. godine uz Austro-Ugarsku i Italiju bili glavni nosioci obuke i finansijske pomoći kačacima Ise Boljetinca i Hasana Prištine. Svesrdno ih pripremajući i naoružavajući za napade na Kraljevinu Srbiju. (3)

Kačaci koji su ustvari bili deo arbanaških razbojnika i odmetnika sa kraja XIX i poćetka XX veka koji su idealno poslužili za sprovođenje svih antisrpskih pretenzija Austro-Ugarske, Italije i Bugarske. Njihova prva dejstva pod pokroviteljstvom i pomoći zapadnih saveznika i Bugarske svodila su se na napade, ubijanje i pljačke karavana ili pojedinaca na teritoriji Stare Srbije, Crne Gore, Srbije, Bosne i Južne Srbije. Kasnije te razbojničke i terorističke arbanaške grupacije u vidu kačaka usmerene su na borbu protiv svega srpskog i protiv uspostavljanja srpske vlasti i države.

Kada pričamo o kačacima sigurno je interesantna i podrška koju su oni kasnije imali od Komunističke partije Jugoslavije. Komunistička partija otvoreno je pozivala da se „svestrano pomaže borba raskomadanog i ugnjetenog albanskog naroda za nezavisnu i ujedinjenu Albaniju“. Našavši i ona tako interes u formiranju nekakve nove izmišljene albanske nacije na štetu srpskog naroda i to na prostoru Stare Srbije. (4)

Vratimo se ipak VMRO-u i ustašama kao i njihovoj tesnoj saradnji. Svemu tome prethodilo je proglašenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca proglašene od regenta Aleksandra 1.decembra 1918. godine. Na izborima koji su održani 1920. godine Hrvatska pučka seljačka stranka ulazi u parlament Kraljevine SHS. Međutim nakon što odbijaju da u parlamentu pozdrave srpskog regenta Aleksandra kao izabranog vladara nove države poslanici ove stranke na čelu sa Stjepanom Radićem napuštaju Ustavotvornu skupštinu. (5)

Već tada se pokazivalo da ideja koja je kralja Aleksandra vodila, a ogledala se u želji da se srpske zemlje spoje a Srbi konačno okupe u jednu državu, teško će moći da opstane u formi nekakve zajedničke države sa Hrvatima i Slovencima. Želja da se napravi država koja će biti sposobna da se odupre svim vetrovima sa zapada kojima je Srbija do tada stalno bivala izložena je bila ispravna ali pokušaj ravnopravne zajednice sa onima koji nikad i nisu imali državu svakako je bio pogrešan.

Sa srpske strane ta želja je bila iskrena, ali sa druge strane su se nalazile hijene sa još uvek krvavim zubima. Nije zato trebalo očekivati od vekovnih sluga i zločinaca bratsku ruku, a još manje od ustaških hijena promena naravi. Pokazala se i ovde istinitost srpske poslovice: „vuk dlaku menja ali ćud nikako“. Sa zločincima i zverovima je to potpuno jasno, oni su se samo pritajili dok nisu ponovo pronašli svoje nove gospodare koji će ih podržati u njihovoj večitoj težnji za novim zverstvima.

Naravno da je ujedinjenje srpskih zemalja u jednu državu imalo svoju istorijsku kao i druge opravdanosti. U tom momentu bilo je potpuno logično ujediniti se sa Crnom Gorom, Hercegovinom i Bosnom gde je stanovništvo dobro znalo i nije dovodilo u pitanje svoje srpsko poreklo. Isto je važilo i za Južnu Srbiju (sada Makedoniju) koja tada nije ni postojala kao nacionalni subjekt. Moralo se samo biti mnogo opreznije sa stanovništvom koje je tada naseljavalo delove Hrvatske, a sebe smatralo nekakvim Hrvatima. To su ustvari bili oni koji su veru davno prodali. Prešavši u katoličanstvo počeli su sebe da doživljavaju kao neku drugu novu, posebnu naciju. To što su im imena, prezimena, spomenici, pismo, jezik govorili drugo za njih nije imalo značaja.

Suviše se nekako lako prešlo preko činjenice koliko su Hrvatske glave uzavrele i zadojene nekakvom mržnjom samo njima znanom. Srbi su naivno mislili da Hrvati žele da se oslobode Austrougarske čizme. Pa je pokušano sa njima i krajem septembra 1914. da se i na samom bojištu pruži bratska ruka. Na pesme „Lijepa naš“ i „Oj Hrvatsko još poživi“ koju su srpski vojnici pevali pre svakog napada želevši da Hrvate prizovu pameti, da se prekine sa neprijateljstvom, odgovor sa hrvatske strane je uvek bio još žešći i jači udari topovskim plotunima. Hrvati su u ratu pokazali svu mržnju koja tinja u njima, činili su zverstva ista kao i Mađari, pokazujući prema Srbima mnogo veće neprijateljstvo i od samih Austrijanaca. (6)

Sve je i tada jasno ukazivalo da su oni sem duše koju su prodali tuđinskoj veri doživeli još jedan možda i gori i teži proces. Taj drugi proces odigrao se sa njihovim razumom i očito sem što je bio nepremostiv odavno je postao i nepovratan. To je onaj isti proces koji je Radovan Karadžić krajem XX veka primetio u delu stanovništva Bosne i Hercegovine i zbog koga je govorio: „ svako ko mi kaže da nije Srbin ja mu verujem“. Trebali smo to isto da svatimo i kad su u pitanju nekakvi Hrvati još početkom XX veka puštajući ih da ostanu zverovi, ali ne u našoj državi. Vreme je pokazalo koliko smo pogrešili što smo pokušavali divljake da prizovemo pameti i napravimo ih ponovo ljudskim bićima.

Provokacije koje su započeli hrvatski poslanici u zajedničkoj državi na čelu sa Stjepanom Radićem 1920. godine naravno nastavile su se. Njihova konačna kulminacija bila je na sednici skupštine 20.juna 1928. godine. Tada je srpski političar i poslanik iz Crne Gore, Puniša Račić ne mogavši više da trpi njihove ispade, uvrede i provokacije ubio iz pištolja grupu hrvatskih poslanika zajedno sa Stjepanom Radićem. (5)

Nije prošlo mnogo a Hrvati su smislili novi način kako da urušavaju zajedničku državu, u kojoj su po prvi put imali zaista slobodu. Neumejući da cene to što napokon nisu bili ničiji „konjušari“. Očito je da nisu znali da posle toliko godina provedenih kao sluge se nose sa najvećom ljudskom potrebom i vrednošću kakva je sloboda. Oni su isto to pokazali i u ovom veku kada su uz pomoć zapada naravno opet preko srpskih grobova uspeli da dobiju nekakvu svoju državu. Kada su to već uspeli nisu razmišljali kako da je čuvaju već su pohrlili u zajednicu gde će opet biti „mali od palube“.

Sada kada su uspeli u tome i ušli u tako im dragu EU opet za sve probleme sa kojim se susreću optužuju Srbe. Ili im i srpski grobovi smetaju, ili su ti zločinački mozgovi već zaboravili na zločin koji su učinili ubijajući i proterujući Srbe u „Oluji“ pa im se opet Srbi priviđaju.

U svakom slučaju 1929. godine osnovana je Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) u Italiji. Ova organizacija je svoje prve terorističke centre za obuku imala u Mađarskoj a prve instruktore činili su im u terorizmu ka Srbima već iskusni pripadnici VMRO-a. Prvi rezultat te obuke bila je serija podmetanja „paklenih mašina“ u putničke vozove u Kraljevini Jugoslaviji, kojima su se prevozili uglavnom Srbi. Jasan je bio cilj i metodologija, izazivali su nevine civilne žrtve kao što to danas čini ISIS, kako bi navodno otvorili nerešeno hrvatsko pitanje.

Kao primarni cilj i ličnost koja im najviše smeta odredili su kralja Aleksandra koji je bio simbol zajedničke države. Zajedničko delovanje i ciljeve koje dele sa bugarskim komitama početkom 1929. godine stavili su na papir i overili potpisima. Tako je „Sofijskom deklaracijom“ potpisanom između VMRO-a koje je predstavljao Vančo Mihajlov i UHRO-a ispred koga je bio Ante Pavelić i definitivno dogovoreno buduće zajedničko delovanje. Posrednu i neposrednu podršku im pruža i komunistička partija što se najasnije pokazalo 1932. godine.

U septembru 1932 godine organizovan je tzv. Velebitski ustanak. Naravno i ovaj „ustanak“ kao i sve ostali akcije koje su ustaše izvodile imao je teroristički karakter. Tako su pripadnici ustaškog pokreta napali u Gospiću žandarmerijsku stanicu. Ovaj „ustanak“ koji se inače završio kao neuspela italijansko-ustaška provokacija, komunistička partija Jugoslavije propratila je proglasom koji „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.
Nije prošlo mnogo a ti „lički i dalmatinski seljaci“ su pripremali nov teroristički akt. Naime na poziv Ante Pavelića u Rim je krajem avgusta 1934. godine doputovao vođa VMRO-a Vančo Mihajlov. Sastanak je održan u hotelu Kontinental a prisustvovao mu je i generalni inspektor tajne službe Italije Erikole Konti. Cilj sastanka je bio dogovaranje svih detalja oko atentata na kralja Aleksandra. (6)

Bio je to samo još jedan njihov teroristički akt podržan od zapada. Svet je da je hteo mogao sa njima da se upozna i tokom Drugog svetskog rata. Nekako su zapadu uvek „slučajno“ prolazili neprimećeno zločini nad Srbima. Da su hteli mogli su sigurno da kao i dr. Smilja Avramov u Vojnim arhivima Rima ili Frajburga kao i Državnim arhivima Vašingtona, Ciriha ili Londona pronađu verodostojna dokumenta. One izveštaje nemačkih i italijanskih komandanata koji su zločine Hrvata nad Srbima jasno opisivali kao nešto najmonstruoznije što je čovečenstvo doživelo. (7)

Kako god VMRO, ustaše i balisti su bili dokazani odani nacistički saveznici pa danas ne čudi to što su njihovi potomci kroz NATO politiku Bugarske, Hrvatske i Albanije jedni od glavnih zagovornika antiruske i antisrpske politike. U Južnoj i Staroj Srbiji Srbi su još 1898. godine shvatili potrebu za sopstvenim samoorganizovanjem od terora koji su tada činile osmanlije i bugarske komite. Ta ideja je kasnije zaživela u potpunosti 1903. godine osnivanjem i formiranjem prvih zvaničnih oružanih četničkih odreda.

Ti odredi su se časno borili za slobodu i Otadžbinu kako u Južnoj i Staroj Srbiji tako kasnije kao elitne jedinice na celom etničkom, kulturnom i istorijskom prostoru majke Srbije. Znali su neprijatelji i zločinci da kada se čuje pesma „Spremte se spremte četnice“ njihovim zločinima ili okupaciji se bliži kraj. Možda su se danas svi srpski neprijatelji okuražili podrškom NATO-a i EU, ali ako bolje poslušaju čuće i oni reči pesme „spremte se spremte…“. Poruka bi trebala da im bude jasna, vreme je da se spreme spakuju svoje kofere i ostave Srbe i srpske teritorije na miru.

 

____________________________________________

  1. sr.wikipedia.org/wiki/Bugarska_egzarhija
  2. sr.wikipedia.org/wiki/Jovan_Babunski
  3. sr.wikipedia.org/…/Unutrašnja_makedonska_revoluciona
  4. sr.wikipedia.org/wiki/Kačaci
  5. sr.wikipedia.org/sr-el/Marseljski_atentat
  6. sr.wikipedia.org/sr-el/Niška_deklaracija
  7. www.intermagazin.rs/sramota-nasa-deca-u-skolama-ne-smeju-da-u…

 


Izvor: Fond Strateške Kulture

Ostavite komentar

Ostavite komentar na Spremte se, spremte …

* Obavezna polja