aa balaban milovanPrva reakcija naših vodećih političara na saznanje da za Vidovdan vrlo verovatno nećemo dobiti datum za početak pregovora sa EU, bila je u formi neke vrste protesta. Prilično žustro su govorili u stilu da to prosto tako ne može, da smo mi uradili mnogo toga. No, poslednjih dana vidimo da su se „dozvali pameti“, ili ih je Evropa uterala u razum. Naime sada se nezadovoljstva manifestuje kroz molbe toj istoj Evropi za „datumom“, naglašavajući da smo bili kooperativni kada su u pitanju zahtevi iz EU, i da smo praktično sve ispunili (naravno najbitniji su oni oko naše južne pokrajine).

Da li će to uroditi plodom videćemo. Sudeći po stavu koji su nedavno izrazili Dežer i Eštonova, a oni su rekli da bi Srbija trebala da dobije datum, moguće je da je „molitva“ sigurniji metod za pridobijanje čelnika EU. Naprosto jer ona potpuno oslikava našu situaciju i stavlja nas u „pravilan kontekst“ u odnosu na naše „dobrotvore i gospodare“. A EU i SAD su nam odredili mesto ispod stola, gde trebamo da molimo i da se nadamo mrvicama koje padaju sa trpeze gospodara – figurativno ali i realno rečeno.

Srbija u interesnoj sferi Amerike

No, to je pozicija u kojoj se nalazimo već trinaest godina. Tada je posle bombardovanja i instaliranja dotadašnje opozicije na vlast zapadni svet, predvođen SAD, zavladao ovim prostorom. Srbija je u dvorištu geopolitičkih i svakih drugih uticaja zapadne hemisfere, koji je uspostavio i svo ovo vreme usavršavao i produbljivao mehanizme kontrole srpskog društva. Nije da nema drugih uticaja, recimo ruskog, ali je on nedovoljan da bi ugrozio izgrađeno stanje kontrole od strane Anglosaksonaca i njihovih saveznika.

To je razlog što nijedan politička opcija i ne može bez američkog odobrenja da zavlada Srbijom. I upravo zbog toga nijedna vlast nije mogla da izađe iz modela i konteksta u koji smo stavljeni kao narod i država. To se najviše vidi kada je Kosovo u pitanju, ali i u drugim oblastima, naročito u ekonomiji, se oseća nametnuta matrica i nemogućnost, pri ovom načinu razmišljanja i delovanja, da se izvučemo iz modela nametnutog od strane prvenstveno Amerike, ali i njenih saveznika, ili klijenata na ovim prostorima, naročito Nemačke i Turske.

Sistem koji je u Srbiji pod pritiskom okupacije izgrađen funkcioniše tako da gura interese okupatora i naših kontrolora. Štaviše kada god je potrebno on se i upregne da deluje za njih a protiv nas i naših interesa. Ima sijaset primera za to, ali je najbolji prvobitna platforma za rešavanje pitanja Kosova predsednika Nikolića. Tada je u raznim društvenim strukturama i grupacijama podsticano iskrivljavanje ionako već pogrešne percepcije naše nepovoljne realnosti. To se ogledalo kroz podsticanje već postojećih želja i modela raznih društvenih grupacija, koji su u datom trenutku učvršćivali njihova pogrešna usmerenja, dok su društvo onemogućavali da se centrira i odabere put moguće realnosti.

Gotovo svi su, kada je platforma proklamovana, burno reagovali na konkretan umeren i realan Nikolićev predlog. Evropejci su bili ogorčeni što platformom uopšte makar i minimalno hoće da se brani Kosovo, patriote su pričale staru priču o izdaji, ostali su se pravili ludi, dok su mediji spinovali sve te devijantne i na ničemu zasnovane stavove, i tako dalje i tako dalje. Jedino je DSS, mora se priznati, donekle bio odgovoran te je ponudio ustavni zakon i u načelu prihvatio predlog Nikolića.

Nikolić je ostao ubrzo sam i odrekao sa svog predloga. Nije ovde bitno zašto je to učinio, možda je i jedva dočekao. Bitno je da se na primeru pokaže kako funkcioniše model okupacije u kom se svi afirmativni predlozi sa raznih strana dočekuju na nož, te je svako ko je nosilac istih na kraju gotovo primoran da odustane. Ili ima alternativu da istraje i strada što, iako predstavlja najbolju afirmaciju jedne ideje, nikom baš nije najmilije. Takođe ovo pokazuje da moderna okupacija profitira na polarizovanosti društava, koju podstiče, ali i zadržava i kontroliše njen već dostignuti stepen, dok oni koji pokušaju da je na bilo koji način oslabe prolaze u najmanju ruku kroz javni linč i konfrontaciju sa gotovo svim strukturama u društvu, gotovo svim organizacijama, i na kraju medijima. Taman toliko da im ne padne na pamet da isto pokušaju opet.

Konfuzija u društvu i traženje puta

I sada, u aktuelnoj situaciji oko Kosova imamo sličan primer. U modelu za rešavanje kosovskog čvora, koji je nepovoljan i koji nam je nametnut, gde su naše mogućnosti minimalne, niko ne spominje ono realno, ono što bi mogli uraditi, a to je donošenje Ustavnog zakona, kojim bi na neki način definisali Kosovo kao naše, makar na papiru, što može biti bitno u godinama i decenijama koje dolaze. Ovo niko ne spominje, ni vlast ni opozicija. Svi ističu nerealne zahteve (kritikuju jedni druge, makar u medijima, pri čemu je vrlo moguće da su sve te kritike samo jedna predstava), ili da moramo da se pomirimo sa „realnošću“ ili govore kako treba da onemogućimo SAD i EU da nam otimaju Kosovo, kao da je to moguće učiniti bez mnogo problema.

srpsko oko

I svi podstičući neralno prenebregavaju ono što je moguće, a ono se neće moći nadoknaditi ukoliko se ne odradi u ovom trenutku. Pošto nam stvarna realnost izmiče već na sledećoj stepenici ona će biti nepovoljnija a mi ćemo se morati njenom novonastalom obliku prilagoditi. Ali koga je to briga, gotovo svi su zauzeti učvršćivanjem pozicija, da li kod zapadnih mentora ili svog biračkog tela svejedno je i za interese države i naroda nebitno.

Zbog jalovosti društva, i ne baš ružičastih perspektiva koje nam se pri ovakvom stanju nude, moramo da izađemo iz nametnute nam matrice, da shvatimo u kojoj smo pozicije i da u skladu sa njom počnemo odgovorno da se ponašamo. Da izbegnemo fatalističke evropske i fatalističke antievropske pozicije. Uopšte da prestanemo u bilo kom kontekstu da se bavimo svetom kao prioritetnom temom, jer nam izbavljenje države i naroda neće doći sa te strane. Da se okrenemo samima sebi te da počnemo drugačije da razmišljamo, osećamo i želimo. Da počnemo da radimo na unutrašnjoj promeni koja je neminovni uslov promena koje želimo da ostvarimo spolja, u domenu popravke društva i poboljšanja položaja naroda i države.

Ako to uspemo vremenom ćemo se oslobađati krajnjih stavova i naći ćemo srednji put što će nas kao naciju centrirati u okvire istorijske vertikale, i putem narodne tradicije i autentičnog nacionalnog duha povezati sa spasonosnim iskustvima naših predaka, koji preživeše možda i veće nevolje od naših sadašnjih. Samo tada ćemo jasno razaznavati ko je ko u ovome svetu, i nećemo kao narod dozvoljavati da nas fascinira neko poput Evrope danas, te da tu fascinaciju manifestujemo, ili kroz ropsko pokoravanje ili kroz ropsku mržnju.

Ukoliko ne budemo krenuli u pravcu duhovne i moralne obnove oslanjajući se na tradiciju nećemo se ostvariti ni kao narod, ali to neće učiniti ni njegove pojedine strukture i grupacije. Nećemo ostvariti nikakve interese koje smo, ako ništa a ono bar verbalno proklamovali. Samo ćemo, što nam budu dalje, sve više pričati o njima, i pomoću te demagogije učvršćivati, ili osvajati, nove i stare sinekure, čime ćemo demonstrirati model koji će svi društveni slojevi početi da prihvataju, zaključujući da je bolje misliti samo na sebe kada već u ovom trenutku nije moguće uraditi ništa za opštu stvar, koja je ionako osuđena na propast.

Ukoliko želimo da Srbija ne nastavi da ide tom trasom, na kojoj će američke okupacione „kandže“ (ali i sopstvene zablude) bivati sve snažnije zarivene u njene grudi, moramo da se promenimo mi kao ljudi. Onda će se i stvarnost koja nas okružuje promeniti. A dok to ne bude džabe se nadamo promenama, one su nemoguće.


Izvor: Vidovdan

Ostavite komentar

Ostavite komentar na Srbija u kandžama Amerike i ropstvu sopstvenih zabluda

* Obavezna polja