Ubistvo demokratije i obojene revolucije

Na pitanja Sergeja Pravosudova odgovara Veronika Krašenjinikova, ruska istoričarka i generalni direktor Instituta spoljnopolitičkih istraživanja i incijativa iz Moskve.

Veronika Jurevna, nedavno je vaš institut izdao knjige pod zajedničkim naslovom Ubistvo demokratije. U njemu su opisan operacije CIA i Pentagona od 1945. do danas. Zašto vas je zainteresovala ta tema?

– Prvu knjigu napisao je američki istoričar Vilijam Blum koji priča o vojnim akcijama CIA i Pentagona u periodu hladnog rata. Ovaj rad dokazuje da se SAD uprkos njihom izjavama nisu ni u kom slučaju bavile napredovanjem demokratije. Naprotiv, metodično i bez milosti, ojačano i rukama plaćenika, oni su uništavali njima suprotna mišljenja, pokrete, partije, a takođe i ljude, da bi na vlast doveli svoje štićenike, spremne da rade u interesu SAD. Ni jedna država, koja je u 20. vijeku pokušala da zauzme nezavisan kurs, i da sprovede reforme u interesu svoga naroda, nije izbjegla nemilosrdno američko miješanje. Vilijam Blum navodi jasnu statistiku: od 1945. do 2003. god. SAD su pokušale svrgnuti vlade više od 40 država, ugušili su više od 30 narodno-patriotskih pokreta, izvršili bombardovanje 25 država. Rezultat – nekoliko miliona poginulih ljudi, stotine miliona osuđenih na život u agoniji i očajanju. Radi opisivanja i analiza operacija SAD i NATO u postsovjetskom periodu sabrali smo međunarodni kolektiv autora, najvećih stručnjaka u svojim zemljama.

Zadaci SAD danas su ostali isti, a tehnologije se usavršavaju zahvaljujući razvoju interneta i socijanih mreža. I, kad je riječ o tome: krajem marta izaći će nova knjiga s našim zajedničkim izdavačem Kučkovo polje serija Smrtonosni izvoz SAD – demokratija Vilijama Bluma. Blum diskredituje jedan od fundamentalnih mitova američke politike – to da SAD guraju (poturaju) u svijetu demokratiju, a da ih ka tome pokreće velikodušna i blagodatna briga o narodima drugih zemalja. Kao i uvijek, V. Blum sjajno vlada činjenicama, usklađuje detalje i dubinu istraživanja sa širokim zahvatom materijala. Ipak, u novoj knjizi posebnu vrijednost čini oštar humori i  čak sarkazam. Blum u prah i pepeo raznosi američki sistem i propagandu, pokazujući kralja tako obnaženim, kako on sam sebe još nije nije sagledao. Politički humor je uvijek bio posebno oštro i efektno oružje – sjetite se velikog sovjetskog karikaturiste Borisa Jefimova.

Nedavno se u Ukrajini dogodio državni udar. Zašto mnogi predstavnici nove ukrajinske vlasti više puta koriste fašištičke metode i parole?

-Ove ljude počeli su pripremati veoma davno. „Revolucionarni“ majdan Nezavisnosti u 2004. i 2014. godini prikazivale su televizije cijelog svijeta. Ipak, još 1990-te u Sovjetskoj Ukrajini na trgu Okrobarske revolucije, koji je kasnije postao Majdan Nezavisnosti, pojavilo se 50 šatora ispred kojih su ležali „gladujući studenti“ – počela je takozvana „granitna revolucija“. Oni su zahtijevali višepartijske izbore, nacionalizaciju imovine komunističke partije i napuštanje saveznog dogovora (ugovora). Već tada je počela tradicija ukrajinskih „narodnih“ demonstracija: dovozili su u Kijev ljude iz zapadnih oblasti – LJvovske, Ivano-Frankovske, Ternopoljske. Većinu „gladujućih“ činili su studenti LJvovskog medicinskog fakulteta.

Organizator akcije bio je Ukrajinski studentski savez stvoren prema obrascu i podobiju banderovskog Saveza ukrajinske omladine. Jedan od vaspitanika Saveza ukrajinske omladine bila je Katarina Čimočenko koja je kasnije postala žena predsjednika Ukraine Viktora Juščenka. Kako je poznato on je došao na vlast kao proizvod „narandžaste revolucije“ 2004. godine.

Molim  Vas, ispričajte detaljnije o njoj?

-Ketrin-Kler Čumačenko rođena je 1961. godine u Čikagu, u porodici ukrajinskih emigranata. 1970. njeni roditelji su aktivno učestvovali u stvaranju crkve RUN-vire (Rodne ukrajinske nacionalne vjere) u Čikagu. Smisao učenja crkve RUN-vire je postojanje etnički čistog Ukrajinca-natčovjeka, kojem je u ime rasnog prevashodstva dozvoljeno sve. Sličnost sa idejama Trećeg Rajha lako su objašnjive: osnivač crkve RUN-vire je „prorok“ Lav Silenko. U toku Velikog Otadžbinskog rata on je bio gauptšturmfirer SS u redovima divizije Vafen-SS Galicija. Sa petnaest  godina Čumačenko je stupila u Savez ukrajinske omladine – radikalnu ultra-desničarsku nacionalističku organizaciju stvorenu pri Organizaciji ukrajinskih nacionalista Stepana Bandere. 1983. Ketrin Čumačenko postaje izvršni direktor Komiteta potčinjenih naroda (podrazumijevali su se sve narodi SSSR, koje su „potčinili Rusi“). Od 1986. do 1988.  bila je na položaju specijalnog pomoćnika zamjenika šefa Stejt dipartmenta za pitanja prava čovjeka i humanitarnog rada. Od 1990. gospođa Čumačenko često boravi u Ukrajini, upoznaje se sa perspektivnim političarem V. Juščenkom i 1990. se udaje za njega.

Nedavno je pomoćnik državnog sekretara za Evropu i Evroaziju Viktorija Nuland izjavila da su SAD uložile u razvoj demokratskih vrijednosti u Ukrajini više od 5 milijardi dolara. Jedna od ključnih sprovodnika demokratije u Ukrajini bila je Ketrin-Kler Čumačenko koju su vaspitali nacisti.Zato nema ništa čudno u tome da je 2014. među učesnicima državnog prevrata Kijevu bilo mnoštvo ultra-desničarskih nacionalista.

Ne treba se čuditi ni tom da nova ukrajinska vlast veoma voli Amerikance. Valentin Nalivajčenko, koji rukovodi Službom bezbjednosti Ukrajine (SBU) od 2006. do 2010. bio je poznat po svojim dobrim odnosima sa CIA. Na primjer, 2009. američki ambasador je, zajedno sa oficijalnim rezidentom CIA u Ukrajini učestvovao u ceremoniji uručivanja diploma akademcima Akademije Službe bezbjednosti Ukrajine. Upadljivo je da je u septembru 2013. Generalna prokuratura Ukrajine počela provjeru koju su podnijeli deputati Vrhovne Rade, informacije o tome, da je Valentin Nalivajčenko dodijelio saradnicima CIA kabinet u zgradi SBU i omogućio im da se upoznaju sa tajnim dokumentima. 2014. godine, poslije uspješnog državnog prevrata, gospodin Nalivajčenko je ponovo došao na čelo SBU.

-Stručnjaci skreću pažnju na činjenicu da su mnoge tehnologije koje su zatim primjenjivali protiv zemalja, nekadašnjih članica SSSR, Amerikanci primijenili u Jugoslaviji.

Da, to je tačno. Ispočetka su Amerikanci stimulisali raspad i građanski rat u toj zemlji. Ostaci socijalističke Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) činili su nervoznim SAD i mnoge njihove saveznike iz NATO. Upravo zato, 1999. su oni počeli bombardovanje te zemlje. Istovremeno, predsjednik SAD Bil Klinton naredio da CIA povede tajnu operaciju svrgavanja vlade Jugoslavije. Odlučujući elemenat  bio je vrbovanje jugoslovenskih službenih lica. Na crnim listama SAD i EU našlo se stotine poznatih jugoslovenskih građana kojima su zabranjivali da putuju u inostranstvo, a njihove račune u stranim bankama su blokirali. Agenti američke obavještajne službe posjetili su mnoge jugoslovenske građane koji su bili pod sankcijama Vašingtona, i ubjeđivali ih da ako pristanu na saradnju sa Zapadom, u cilju svrgavanja vlade ,onda će njihova imena biti izbačena sa spiskova.

Ponekad su im američki agenti napominjali da će u slučaju odbijanja saradnje biti optuženi za ratne zločine i sprovedeni pred sud Međunarodnog tribunala u Hagu. Oni koji nisu pristajali na saradnju su ubijeni. U toku nekoliko mjeseci ubijeno je nekoliko krupnijih vladinih činovnika i do danas nije poznato ko je odgovoran za njihovu smrt. Mnogi su se uplašili i razmišali: Ako su Amerikanci uspjeli da dođu do ministra odbrane šta onda reći za mene. Za svrgavanje predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića stvorena je studentska organizacija Otpor čije je lidere u Budimpešti obučavao nekadašnji pukovnik armije SAD Robert Helvi. Opoziciju su aktivno finansirali SAD i države EU. Nekoliko dana prije izbora u septembru 2000-te EU je objavila da će sankcije Srbiji i Crnoj Gori biti ukinute ako na izborima pobijedi kandidat opozicije Vojislav Koštunica.

U prvom krugu glasanja Koštunica je skupio oko 49% glasova, a Milošević 38, 6 %. Trebao se održati drugi krug, ali je Koštunica, uz podršku zemalja Zapada, objavio svoju potpunu pobjedu i odbio da učestvuje u daljim izborima. Englezi su uputili u Sredozemno more 15 ratnih brodova, a Amerikanci su u Hrvatskoj proveli obuku za izvođenje napada sa mora. Miloševiću je jasno stavljeno do znanja da mora otići. 5. oktobra organizovane kolone protestanata krenule su na Beograd. U samom glavnom gradu na ulice je izašlo oko 10 000 opozicionera od kojih su mnogi bili naoružani automatima. Gomila pristalica opozicije zauzela je zgradu parlamenta, a, takođe, i RTV centar. Dobivši vlast Koštunica je raspustio parlament, u kojem je bilo mnogo Miloševićevih pristalica, i organizovao je nove izbore na kojima je ubjedljivo pobijedila njegova partija.

Nekoliko dana prije prevrata predsjednik Slobodan Milošević obratio se naciji proročkim riječima, napomenuvši ih da je opozicija instrument Zapada koji je započeo kampanju za uspostavljanje neokolonijalne kontrole nad Jugoslavijom. On je naglasio da su one zemlje koje su pale pod uticaj Zapada, „brzo dovedene do siromaštva, došlo je do podjele na siromašnu većinu i bogatu manjinu, takva ista slika će biti i kod nas, kada državna svojina bude transformisana u privatnu.“ Poslije prevrata nezaposlenost u Srbiji je neprekidno rasla, i za četiri godine je dostigla 32%. Napominjem, da je na vrhuncu Velike depresije u SAD nezaposlenost iznosila 25 %.Srbija je postala poligon za „obojene revolucije“.

Iskustvo iz Srbije iskorišćeno je u drugim zemljama. Instruktori-Srbi radili su u Kirgiziji, Ukrajini, Gruziji, Bjelorusiji, Rusiji i nizu drugih zemalja. Zajedno sa tehnologijama prevrata prenosila se i simbolika. Logotipi srpskog pokreta Otpor!, gruzijskog Kmara!, ukrajinskog Para!, kirgizskog Kelj-Kelj, kazahstanskog Kahar, bjeloruskog Zubr, ruskih Bez Putina (Oni koji idu bez Putina) i Odbrana te azerbejdžansko Joha – svi oni su predstavljeni crnom stisnutom pesnicom u bijelom krugu. Taj simbol ponavlja logotip Antiboljševičkog bloka naroda osnovanog u Minhenu 1946.godine od strane „potčinjenih” naroda SSSR, bloka u kome su, pod pažljivim (preciznim) rukovodstvom angloameričkih specijalnih službi za nastavak borbe protiv SSSR, bili sakupljeni saučesnici (pomagači) nacista.

Jasno je da su se Amerikanci borili protiv SSSR a sada protiv RF. A kakvo je bilo njihovo djelovanje prema evropskim zemljama?

Vjerovatno je slikovita istorija odnosa SAD i Grčke. Vojska Velike Britanije ušla je u Grčku u oktobru 1944. odmah nakon što se glavni dio njemačkih snaga spasavao bjekstvom. Presudnu ulogu u slomu nacista odigrala je narodna oslobodilačka armija ELAS osnovana 1942. Na incijativu Komunističke partije Grčke. Partizani su samostalno oslobodili mnoge rejone zemlje od njemačko-fašističkih okupatora. U početku rata Čerčil je nazivao članove ELAS-a „odvažnim partizanima“. Međutim, kada su Englezi ušli u Grčku odmah su počeli uništavati partizane, pri čemu su to radili uz pomoć onih Grka koji su ranije sarađivali sa Nijemcima. Ministar inostranih poslova Velike Britanije Ernest Bevin priznao je u avgustu 1946. godine da je u novoj grčkoj armiji u tom momentu služilo 228 bivših esesovaca čiji je osnovni zadatak bio da isljeđuju grčke borce Otpora i Jevreje. Kao rezultat toga, početkom 50-tih, Grčka je pretvorena u pouzdanog satelita Velike Britanije i SAD. Lideri zemlje ispoljavali  su jasan antikomunizam i uključili su zemlju u NATO. Štaviše, Grčka je uputila svoje vojnike u rat u Koreji, da bi podržala armiju SAD.

Ipak, preživjeli Grci, oni koji su se pridržavali lijevih pogleda, nastavili su borbu. 1964. na izborima je pobijedio njihov predstavnik – Georgios Papandreu. CIA je odmah pristupila pripremi operacija za njegovo svrgavanje sa vlasti. U to vrijeme se po ko zna koji put otvorilo pitanje spora između Grčke i Turske zbog Kipra (obje ove zemlje su već bile u NATO). Predsjednik SAD Lindon Džonson pozvao je ambasadora Grčke da bi mu pokazao „rješenje problema Kipra“ koje je napravio Vašington. Ambasador se usprotivio i rekao da je to nedopustivo za grčki parlament i da nije u skladu sa sa grčkim ustavom: „Onda me poslušajte gospodine ambasadore“, rekao je predsjednik SAD, „u zadnjicu vaš parlament i vaš ustav. Amerika je slon. Kipar je buha. Ako dvije buhe nastave da razdražuju slona one mogu biti jednostavno uništene njegovom njegovom tjelesinom. Grci dobijaju od nas mnogo američkih dolara. Ako vaš predsjednik i vlada nastave razglabati o demokratiji, parlamentu i ustavu, onda se on, njegov parlament i njegov ustav neće dugo održati.“

U julu 1965. G. Papandreu je odlukom kralja Grčke podnio ostavku. Dalje, u toku dvije godine zemljom su upravljale razne vlade koje su se stalno mijenjale. Ali, trebalo je provesti i nove izbore. Protivnike Papandreua, najviše je uznamiravao njegov sin Andreas, koji je radio kao dekan Ekonomskog fakulteta na Berkliju (Univerzitet u Kaliforniji), a ranije kao ministar u vladi svog oca. On je smatrao da Grčka treba da dovede u red odnose sa SSSR i drugim socijalističkim zemaljama. Kada je Andreas Papandreu 1964. postao ministar otkrio je da su specijalne službe Grčke pod kontrolom CIA i da prate, ne samo obične građane ,nego i rukovodstvo zemlje. On je na dužnost rukovodioca Centralne službe informacija (KYP) postavio svog pouzdanog saradnika i naredio mu da štiti kanbinet ministra od praćenja i prisluškivanja. „Vratio se konfuzan“, sjeća se Papandreu, „i saopštio da to nije mogao da uraditi. Sva oprema bila je američka, upravljalo se iz CIA i od strane Grka pod rukovodstvom CIA.“ Pokušaj Andreasa da prekine praksu finasiranja KYP iz CIA, mimo grčkog ministarstva, takođe je doživio neuspjeh. U aprilu 1967. U Grčkoj se desio vojni prevrat, pripremljen od strane CIA. Lider nove vlade postao je Georgios Papadopulus.

O njemu se govorilo da je prvi agent CIA koji je zauzeo dužnost predsjednika vlade jedne evropske zemlje. Kada je Grčka bila okupirana od strane Nijemaca, on je služio kao kapetan u nacističkih bataljonima bezbjednosti, čiji je glavni zadatak bio uništavanje grčkih boraca Otpora. „Đavola! Pa to je najbolja vlada u Grčkoj od vremena Perikla“, izjavio je jedan američki genaral. U zemlji je odmah bila uvedeno ratno stanje: cenzura, hapšenja, prebijanja, mučenja i ubistva. Žrtava takvog stanja, za prvi mjesec, bilo je 8.000.

Znači da CIA odavno prati vođe evropskih zemalja, a razotkrivanje E. Snoudena samo potvrđuje tu činjenicu?

-Naravno. To je senzacija za široku javnost, ali su specijalne službe, među njima i evropske, to znale. Ovdje je umjesno spomenuti kako se pojavila njemačka obavještajna služba BND. Njen prvi šef  je bio Rajnhard Gelen – u Trećem Rajhu general-major koji je bio odgovoran za obavještajni rad na Istočnom frontu. Poslije pobjede saveznika on se predao Amerikancima i predao im je svoj arhiv u kojima su bila imena 1000 agenata, koji su radili za Nijemce u ratu sa SSSR. Amerikanci su isfinansirali stvaranje  „Organizacije Galena“ koja se sredinom 50-tih godina preobrazovala u BND.

Na taj način obavještajna služba FRG je u početku djelovala kao filijala CIA-e. Čudno je da je njemačke novinare iznenadila činjenica da BND prisluškuje rukovodstvo svoje zemlje i daje informacije Amerikancima. Takva situacija je karakteristična ne samo za Evropu, nego i za Aziju. Svi znaju da je Japan pretrpan američkim vojnim bazama, zbog čega ga zovu nepotopivi nosač aviona SAD-a. A o tome šta se dešavalo na Filipinima malo ko zna.

Ispričajte nam.

-1945.godine, ratujući sa Japancima, američki vojnici su se iskrcali na Filipine. Ovdje su oni otkrili moćni partizanski pokret koji se odavno borio sa Japancima. I šta su SAD počele raditi? Počeli su da uništavaju partizane oslanjajući se na krupne zemljoradnike, koji su ranije aktivno sarađivali sa japanskim okupatorom. Narodna antijapanska armija Filipina zahtijevala je da se zemlja preraspodijeli u korist siromašnih seljaka. Osim toga, partizani su se zalagali za razvoj mjesne industrije. To nije odgovaralo Amerikancima. Bilo im je potrebno da Filipini kupuju robu iz SAD. Nova vlada Filipina stvorila je mnoštvo olakšica i preferencija američkim firmama, štaviše, SAD su dobile pravo da otvore na teritoriji Filipina 23 vojne baze. Filipinska armija se obavezala da kupi sve oružje i municiju od SAD. Amerikanci su obučavali mjesne oficire. Mnoštvo nezadovoljnih Filipinaca uzelo je oružje  u ruke da se bore za svoja prava.

Za borbu sa partizanima u zemlju je stigao potpukovnik CIA Edvard Lansdejl. Bivši reklamni agent Lendsdejl bio je dobro upoznat sa tehnologijama djelovanja na psihu. On je proveo sveobuhvatno istraživanje sujevjerja filipinskih seljaka: njihova tradicionalna predanja, tabue, mitove. Proučeni su u cilju traženja odgovarajućih metoda koje bi mogle da ih odvrate od njihove podrške ustanicima. Tako su u toku jedne od operacija Lansdejlovi ljudi izvršili nadlijetanje seoskih rejona, na malom avionu i pod zaštitom oblaka govorili su  preko megafona na tagalskom jeziku tajanstvene kletve, koje će pasti na glave svih stanovnika sela ako budu učesnicima pokreta Otpora pružali utočište.

Druga operacija bile je zasnovana na strahu od nekog asuango-vampira od koja su se bojali filipinski seljci. Amerikanci su širili glasine da asuango živi na brežuljuku gdje su bili stacionirani ustanici, gdje ih je vladina vojska bezuspješno pokušavala uništiti. Zatim su zarobljenom partizanu proboli vrat simulirajući ugriz, objesili tijelo za noge da bi istekla krv i bacili na stazu kuda su išli ustanici. Kad su partizani, veoma sujevjerni kao i većina Filipinaca, otkrili beskrvno tijelo žurno su napuštali taj rejon. Pomoću terora i psihološkog rata Amerikanci su uspjeli da uspostave svoju vlast na Filipinima. Za predsjednika te zemlje 1953. godine izabran je Ramon Magsajsaj, vjerni sluga SAD, čije su sve govore pisali saradnici CIA. Filipini su postali baza SAD za organizaciju napada na Koreju, Kinu, Vijetnam i Indoneziju.

Kako će se SAD ponašati prema Rusiji?

-Poznati američki strateg Zbignjev Bžežinski izjavio je sasvim otvoreno: „Ako Rusi budu toliko glupi da pokušaju obnoviti svoju imperiju imaće takve konflikte, da će im se Čečenija i Avganistan činiti kao piknik.“U toku posljednjih 20 i više godina desilo se nezaustavljivo širenje NATO na Istok. I to bez obzira na to što je državni sekretar SAD Džejms Bejker u februaru 1990. godine obećao Mihailu Gorbačovu, da ujedinjem Njemačke NATO „ se neće širiti na Istok ni palac“. Tada je u NATO-u bilo 16 država, a danas ih je 28. Plus veliki broj „partnerstava“. Asocijacija Ukrajine sa EU u stvari znači prevod i fiksaciju Ukrajine na teritoriju Zapada. I ovdje je Vašington prešao crvenu liniju. U stvarnosti se sa ukrajinskim događajima sada riješava pitanje gdje će biti front NATO sa Rusijom: na današnjoj granici sa Rusijom ili negdje na teritoriji Ukrajine. Samoproglašena kijevska vlast sarađuje sada sa NATO tako aktivno kao i njihovi prethodnici kolaboracionisti i banderovci iz vremena Trećeg Rajha. I dok pored zidina Kremlja, i stotina ruskih gradova, gori Vječna vatra mi ćemo se sa njima boriti.

Prevod i obrada: Evroazija-info

Izvor: Evroazija.info