Šta zna Srbin šta je paraf

Čekao se Datum, dočekao se Vidovdan, i ništa se u Srbiji nije promijenilo. Nije sistem korumpiran, nego su obmana, prevara i šuplja priča sistem. Primjer je poltronsko-propagandna larma oko hrvatskog povratka u Sveto Rimsko Carstvo, poslije stotinjak godina prekida u “tisućljetnom“ kontinuitetu podaništva. Drugi primjer je oprost srpskih anti-korupcionaških “križara“ Oliveru Duliću prije nego što mu je i bilo suđeno. Treći primjer je najava privatizacije (čitaj: predaje) rudnika Resavica. Moje se brige, ipak, slabo dotiču tih posljedičnih tema, ali i dalje me kopka jedna skorašnja obmana koju je Srbija zaboravila poslije samo mjesec-dva.

Dok se pri samom vrhu srpskog kolonijalnog namjesništva još uvijek klepeće i prangija, doduše stidljivo, neubjedljivo i autistično, sveprisutnim i ocrvenoslovljenim Datumom, i dok se sve nade u opstanak države Srbije kao rentabilne kolonije i dužničkog roba kače za njemačko milosrđe, Srbija kao društvena zajednica je već smetnula s uma farsične pretpostavke koje su joj nametnute kad je tobože donosila onu “tešku i užasnu“ odluku o životu i smrti. Pitam se da li sam jedini zgranut činjenicom da je srpsko kolonijalno namjesništvo uspjelo da istrenira srpsko javno mnjenje toliko da zaboravi na osnovne premise svoga bivstvovanja i da je lobotomija prošla tako bezbolno.

Iako je u srpskoj javnosti po zapovijesti utihnula priča o predaji i priznanju Kosova, ta priča niti je završena, niti se zvanična verzija smije prihvatiti kako je u Briselu i Prištini zamišljeno, a iz Beograda sprovedeno, niti se, što je najvažnije, riječi koje objektivno opisuju ovu fazu raspada Srbiju smiju ostaviti za neke buduće dane. Mora se nastaviti pričati i pisati ne samo o “izdaji,“* nego o postupku prevare srpske javnosti kojim je srpsko kolonijalno namjesništvo plasiralo priznavanje šiptarske države u okupiranoj srpskoj pokrajini. A u pitanju je najpodlija prevara, iako nije “kul“ o njoj pričati dok Ceca i Karleuša vode rat za poklonike po beogradskim njivama, dok predsjednik izigrava maršala,  dok premijer lupeta istorijske nebuloze po skupovima.

“Sporazum o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine,“ kako ga nazivaju u zvaničnim obraćanjima iz Brisela, se uveliko primjenjuje iako završen dokument onoga što je Ivica Dačić parafirao u Briselu 19. aprila nigdje još nije objelodanjen. Taj paraf u zdrav mozak je i bio i ostao jedina ratifikacija stanja koje su Ketrin Ešton i Hašim Tači nametnuli Dačiću i Aleksandru Vučiću, čiji je zadatak bio da žestokim spinom i žalopojkama putem medija pod svojom kontrolom istreniraju i zbune ionako slabo zainteresovanu srpsku javnost.

I dok se raja bavila lažnom dvojbom koju je Vučić glasom Hada proricao, i dok se rodoljubivi dio inteligencije mahom primao na tu lažnu dvojbu skandirajući na jednu od tema koje je prvi potpredsjednik zadao, ključni elementi farse zvane pregovarački proces u Briselu su ostali prećutani i gurnuti pod tepih. I danas, dok se predajom Kosova i Metohije Šiptarima i priznanjem Republike Kosovo od strane Republike Srbije niko više ne bavi, parafirana ćaga je 22. maja elaborirana u plan o svojoj primjeni koji se već uveliko sprovodi. To što sem Dačićeve škrabotine ispod otkucanog teksta tzv. sporazuma druge ratifikacije nikad nije bilo nije spriječilo srpsko kolonijalno namjesništvo da, opunomoćeno ćutanjem kratkopamtećeg naroda, postupi po naređenju iz Brisela i Prištine, krene u primjenu tzv. sporazuma i preda Šiptarima u ruke ono malo Srba što je ostalo da se zlopati pod zulumom komšija i sjeverno-atlantske imperijalne sile.

Dakle, poslije parafa, dalje rasprave o parafiranom tekstu nije bilo, a parafirani tekst je prihvaćen kao loše prevedeno Sveto pismo i bez osnovnih elemenata konačnog pravnog akta. Skupština je kao nešto zasjedala, kao nešto podržavala stavove Vlade, ali to je bilo fiktivno jer se dešavalo uporedo sa sastavljanjem plana o primjeni koji je srpska strana po 14. tački tzv. sporazuma morala dostaviti Briselu u toku večeri tog istog 26. aprila tokom kojeg je u posljednji čas Skupština velikom većinom glasala ne za tzv. sporazum, jer ga nije ni vidjela, nego za podršku politici Vlade. Plan o primjeni je morao stići Keti u imejl do ponoći, a Skupština je, poslušno, samo klimnula glavom u posljednjem trenutku da ne bi ispala “donja,“ a i da se ne bi raspravljalo nadugo i naširoko o nečemu o čemu se Skupština i narod uopšte nisu pitali. Osim toga, zar je bilo upitno to šta će podržati članovi Vučićeve, Dačićeve, Dinkićeve, Đilasove i Čedine stranke?

Mjesec dana kasnije, neki srpski mediji su objavili tekst plana o primjeni takvog teksta, dakle parafiranog, bez nagovještaja osnovnog elementa bez kojeg nikakav ugovor ne može biti pravosnažan: imenovanja strana potpisnica. Koje strane su potpisnice tog tzv. sporazuma?

Naravno, Beograd i Priština, kao imena glavnih gradova Srbije i Kosova, ne mogu biti strane potpisnice ničega jer ništa ne predstavljaju. S druge strane, Dačić je zvanični predstavnik Vlade Republike Srbije, dok je Tači zvanični predstavnik Vlade Republike Kosova. Bilo kakvim potpisanim ili parafiranim ugovorom, dvije strane priznaju jedna drugu u svojstvu u kojem svaka priznaje sebe, ukoliko se jasno ne naznači drugačije. Niti je Tači predstavnik Prištine, niti je Dačić predstavnik Beograda, niti ijedan od njih dvojice rade išta u ime ova dva grada. Tači je došao u Brisel kao predsjednik Vlade Republike Kosovo i Dačić i Vučić su ga kao takvog priznali, priznajući time i vladu države koju on predstavlja, kao i samu državu.

Nema tu ni ali, ni ako, ni možda. Nema tu ništa sporno.

Deklaracija o priznanju je u ovom trenutku izlišna i nepotrebna, pogotovo kad su predstavnici najmoćnije zemlje Evropske unije, a i mnogih drugih, više puta jasno istakli da Srbija nikad neće ući u Evropsku uniju dok izričito ne prizna Republiku Kosovo. I posljednja vidovdanska moša govori tome u prilog. Tu nema rasprave i sve što se kaže između današnjeg i tog evenutalnog dana, a što podstrekuje nadu da Srbija neće nikada priznati Republiku Kosovo, biće prodavanje magle zarad opstanka na vlasti.

Naravno, da bi malo olakšalo trenutnom srpskom kolonijalnom namjesništvu, ili nekom budućem, zacementiraće se trenutno dogovoreno stanje, ostaviće se da se ono prihvati kao neminovnost i prirodnost, tj. da se raja navikne, te će se, ako ikad Srbija dođe pred vrata Evropske Unije, ili neke druge nadiruće imperijalne strukture, tadašnje kolonijalno namjesništvo snebivati pred neodgovornim i nerealnim otporom deklarativnom priznanju Republike Kosovo, ukoliko se tada iko i bude sjećao Kosova kao političke teme. Kad neke 2019. budete podsjećali na to da se nekadašnje kolonijalno namjesništvo klelo da nikad neće priznati Kosovo, reći će vam ste ludi, da ne prihvatate realnost, da Srbija nema kud, da je članstvo (ili možda još uvijek taj famozni Datum) na dohvat ruke, da će djeca gladovati, i pitaće vas, ako ste toliko pametni, šta bi vi u toj situaciji uradili da ste vlast? A vi nećete moći da ih uhapsite i sudite im što su doveli Srbiju u tu situaciju kojom vam dušebrižnički i dramoserski žele začepiti usta.

Srpska javnost je, dakle, progutala i već i prežvakala kukavičje jaje zvano paraf i nije ni pitala ko su strane potpisnice, imenom i prezimenom. Novinari su ti javni djelatnici koji treba da pitaju, ali novinari i u Srbiji rade za pare i ne pada im na pamet da izgube platu koja kasni samo tri do pet mjeseci. Opravdano. Samo nije opravdano što vole sebe da zovu novinarima, a ne marketinškim agentima. I opozicija je trebalo da pita, ali jedina opoziciona stranka koja se javno opirala planu kolonijalnog namjesništva ima samo sedam posto narodnog povjerenja, što govori i o njoj i o narodu.

Elem, obamrla Srbija je predala svoje Kosovo Šiptarima, obezvrijedila svoj Ustav, koji, kakav je – da je, jeste ono što je činilo tvorevinom sa određenim kvalitetima – ne svim – suverene države u sistemu Ujedinjenih nacija, i konačno se pretvorila u ispostavu raznoraznih imperijalnih težnji i zvanično. Država koja obezvrijedi pravni akt na kojem stoji po nardebi strane sile nije nezavisna država.

S druge strane, Republika Kosovo nikad neće biti nezavisna država jer to nije nikad bio cilj nijednog relevantnog činioca na terenu. Ali ona hoće biti nezavisna od Srbije, kao što najvećim dijelom jeste još od 17. februara 2008., a u cjelini od 22. maja, 2013. Stolica u Ujedinjenima nacijama nema mnogo veze s tim jer priznanje tog tijela više nije ključni kvalitet nezavisnosti.

Za rodoljubive Srbe je bitno na koji način će posmatrati i definisati ovu fazu raspada Srbije. Da li ćemo pojednostaviti gledanje i zvati je jednostavno izdajom dok narod masovno glasa za “izdajnike,“ bez obzira na njihova djela? Ili ćemo pokušati iz te “izdaje“da naučimo ne samo da kvalifikujemo djela, nego da ih analiziramo radi boljeg razumijevanja postupaka kojim se razara Srpstvo? Treba tu briselsko-beogradsku štetu zvanu “sporazum,“ koja je izašla direktno iz dupeta “trojanskog konja“ zvanog Datum, ispresijecati i potanko objasniti kao postupak obmane, ne kao čin izdaje. Jer izdaja je jednostavna, a obmana perfidna baš zato što je čin izdaje previše providan da bi se otvoreno koristio.

Jer obmana je centralna tema razbijanja Srbije, a ne izdaja. Obmana je dovela do dezorijentacije usljed koje narod pada na jeftine trikove priučenih mađionara srpske politike. A za obmanu je potreban i obmanjivač i publika.

Treba da se zna da su Nikolić, Dačić i Vučić, prenoseći Tadićevu politiku na viši, konkretniji i štetniji stepen, prevarili i svoje članove, i svoje birače i narod kojim vladaju. Naprednjački prevrat od 20. maja, 2012., je ponovljeni Peti oktobar u kojem imperijalna sila dovodi na vlast nove poslušnike pošto su stari postali isluženi i beskorisni, te nisu imali snage da prenesu postupak ubijanja Srbije u narednu planiranu fazu. U isto vrijeme, horde političkih aktivista, obučenih i plaćenih da destabilizuju, ili “spavaju,“ tj. bez kompromitovanja sopstvene pozicije podržavaju kolonijalno namjesništvo, ili, ukoliko su puko topovsko meso ili beskorisni u druge svrhe, laju po datom im medijskom prostoru kako bi ostavili utisak neprijatelja režima s kojim imaju zajedničkog gazdu. Te horde “spavača,“ inače, srpskim rječnikom rečeno, “od ranije poznatih policiji,“ će se aktivirati kad i ovo kolonijalno namjesništvo odradi svoj dio posla i ostane isluženo.

Treba da se zna da paraf nije potpis, da “sporazum“ mora imati jasno potpisane strane koje u njemu učestvuju; da se ne može praviti plan implementacije bez skupštinskog prihvatanja samog završenog akta koji treba da se primijeni; da se ne može parafiran ugovor bez potpisa i bez skupštinske ovjere primjenjivati; da nije bitno ko će biti postavljen za komandira policije Sjevera Kosova ako ga od sad pa nadalje postavlja Priština koja dosad nije odlučivala ni o čemu sjeverno od Ibra; da Datumom može Brisel uslovljavati Beograd, ali da ne smije Beograd Srbiju; da je Datum “trojanski konj“ i da je car ne samo bez gaća, nego da nije car uopšte i da je samo carski konjušar.

Treba govoriti da obmana nije sasvim uspjela. Treba govoriti, jer u početku svega bješe riječ.

Izvor: Blog: Kamen Srbije