„Antikorupcioni pokret ili prikriveni državni udar?“- piše Rolan Delkur u novom „Mond diplomatiku“ u analizi uličnih nereda u Brazilu i opredeljuje se za ovo drugo.
Ako vas to direktno asocira na RS i proteste u banjalučkom Parku, možda i niste baš sasvim u krivu. Jeste da opozicija još od predizborne kampanje 2014. neprestano optužuje vlast za korupciju, a da je aktuelni režim već deceniju na nišanu Zapada, ali ugledni francuski istraživač nije ni pomenuo događaje u prestonici Srpske. Da li je ipak u pitanju samo slučajna analogija između događaja u Rio de Žaneiru i u Banjaluci?
Dilmi Rusef i njenom političkom ocu Luli da Silvi, koji se, zajedno sa Ugom Čavezom, Muhikom i drugim levičarskim vođama zemalja Latinske Amerike, usprotivio neoliberalnom imperijalizmu SAD, supersila, sada, uz pomoć svojih unutrašnjih eksponenata, priteže okovratnik. Obnova Hladnog rata podrazumeva da se zapadna interesna sfera, uključiv i južni potkontinent, stavi pod čvrstu kontrolu SAD, tim više što joj Rusija i Kina više ne daju da se širi dalje na Bliski i Daleki istok.
Lik Vladimira Vladimiroviča na mitingu
Dilma je smenjena, a Lula uhapšen zbog navodnog korupcionaškog skandala, piše Delkur i optužuje opoziciju da podstiču kršenje ustava. Osiromašene mase lako je izvesti na ulice parolama protiv domaće korupcije. Nije im, međutim, lako jasno predočiti da su upravo organizatori protesta ti koji su korumpirani od strane globalnih neoliberalnih centara moći koji pljačkaju ceo svet. MMF je Međunarodni (monetarni fond), SB je Svetska (banka) i u nazivima nigde ne stoji da se iza „međunarodnog“ i „svetskog“ krije većinski paket preko koga SAD upravljaju ovim lihvarskim institucijama i posledično većinu suverenih država u svetu drže u dužničkom ropstvu. Šefica MMF Suzan Langard to je potvrdila za medije.
Iako ugledni francuski istraživač verovatno nije nikad čuo za Bosića, Čavu, Ogija i Mihaljicu, te njihove muke sa već tri puta zaredom pobedničkom SNSD-om, asocijacija na događaje na našem terenu se naprosto nameće. Uz intonaciju sa govornice, učesnici protesta u Parku ponavljali su „Otećemo pokradeno!“, „Mile lopove!“, a nije nepoznato da Zapad već godinama vreba neposlušnog Dodika. Naprotiv, na mitingu na Trgu viđeni su portreti u narodu popularnog Putina, čija podrška je značajno uticala na ishod izbora 2014.
Ako se u Banjaluci sve završilo sa „tresla se gora …“, nije li možda značajniji bio ovaj spoljni kontekst? Ne bi, međutim, bilo korektno da u seni parola i simbola, spoljnog i unutrašnjeg konteksta, zanemarimo zahteve koji su prihvaćeni na kraju skupa u Parku.
Šest zahteva opozicije i komentar
Protest nije imao odjeka, ali jeste odjek
Ovako bledi zahtevi opozicije ostali su gotovo bez ikakvih medijskih komentara jer su u čitavom poduhvatu i bili sporedna stvar. Iako je valjda trebalo da budu i smisao i svrha okupljanja, već sutradan ih više nisu pominjali ni sami autori. Ali i u dane uoči protesta i mitinga zlokobnu tišinu iščekivanja reakcija iz užeg i šireg okruženja prekidao je najviše premijer Srbije. V. Incko, protektor UN za BiH je sve otćutao. I američka ambasada je, kao retko kada, propustila priliku da docira. EU, kao ni Berlin, nisu se oglasili. Rusija, takođe. Sarajevski mediji su do dan pre branili „demokratsko pravo naroda na protest“, a dan potom zaćutali kao da ga nije ni bilo.
Šta je trebalo proevropskom Vučiću da se oko „protesta i mitinga“ angažuje kao da se spremaju pred njegovim vratima. Slao je poruke liderima u „dijaspori“, držao vanredne konferencije za štampu, bio neprestano na vezi sa međunarodno proskribovanim liderom RS. Naravno, sve je to bilo lepo, patriotski, svesrpski i u skladu sa dejtonskim specijalnim i recipročnim vezama Srbije i Srpske, ali može da zbuni s obzirom na njegove, istina diskretne, rezerve prema referendumu o vraćanju entitetskih nadležnosti.
Kontekst Vučićevog angažovanja
Vučić odranije neprestano insistira da nije ni ruski ni američki, odnosno da je i jedno i drugo: rusofil koji poštuje realnost još uvjek jedine supersile. Jedino kome se, kao deklarisani evrofanatik, javno zakleo na lojalnost jeste Angela Merkel, jer od nje presudno zavisi kojom brzinom će Srbija „otvarati poglavlja“. Mantra „mir i stabilnost u regionu“ stigla je do premijera Srbije preko Brisela od nemačke kancelarke. Evropska Unija ionako stenje od problema sa Ukrajinom, Mađarskom, Poljskom, te ponajviše od onih sa Rusijom i Amerikom. I samo bi joj još trebao ne/mir i ne/stabilnost na lako zapaljivom Balkanu. Umirujući Srbe u Parku i na Trgu, Vučić je, dakle, istovremeno delovao proevropski, što će reći i pronemački, na jačanju mira i stabilnosti u Srpskoj i BiH, na Balkanu i u Evropi. Ali, protiv koga? Sigurno ne protiv Bosića, Čave i saboraca nego protiv onih koji stoje iza njih.
Dodik je sa svoje strane upro prstom na Britance, a iza njih su, zna se, Amerikanci. Pojavila se i ona Soroševa uplatnica od pola miliona dolara adresirana na imena nekoliko glavnih opozicionera, i to namjenski za organizaciju protesta. Čak i ako je to samo falsifikat, lažna uplatnica je autentična poruka da u Briselu i Berlinu znaju odakle riba smrdi. Promoter „otvorenog društva“, ovaj mađarski jevrejin, prononsirani je lobista angloameričkih neoliberalnih finansijskih i političkh interesa. Uz to je putinofob, rusofob, slavenofob, pa samim tim i srbofob. Mora da se jako ljuti što je Putin otkazao gostoprimstvo njegovoj moćnoj NVO mreži, što su u Nemačkoj, Francuskoj i Italiji sve glasniji protivnici sankcija protiv Rusije, što ih Srbija nije ni uvela, a Srpska ne da da ih uvede BiH.
Američka EU protiv Njemačke EU i srpska pozicija
Ustalom, setimo se da je u noći izborne pobede SNS-a prva inostrana čestitka premijeru Srbije stigla od Merkelove, a da je ambasador Skot došao u prostorije poražene opozicije. Kao i to da je američka amabasada u BiH još ranije prekinula komunikaciju sa predsednikom Srpske. Podeljena između pronemačkih i proameričkih članica, EU plaća visoku cenu konfrontacije Zapada sa Rusijom, ali Vašigton naprosto smatra: što slabija EU, to zavisnija od SAD, a hladni rat je već isprobana i uhodana formula.
Pronemačka stara EU je propustila istorijsku šansu da samostalno zaigra povodom Ukrajine i presretnuta poruka američke podsekretarke Viktorije Nuland „Ma ko jebe Brisel“ pokazala se tačna. Srbija i Srpska su u Evropi, a od onomad su opkoljene i crnogorskim atlantistima. Da li su posle državnog priznanja baze „Bondstil“ vojno-strateški obe postale nezanimljive? Ili su Srbi kao nepopravljivi rusofili nepouzdani za „međunarodne“ kopnene operacije na istočnom frontu? Ili se „užas“ – uža Srbija (bez pokrajina) i „genocidni entitet“, ošamućeni od ćuški supersile, čine sigurnim plenom koji je ostavljen za dezert? – Sve to i ništa od toga! Radi se intenzivno i ubrzano na sve strane i na svim nivoima, paralelno. Srbija, Srpska, kao i BiH u celini“ su iz globalne perspektive „levo smetalo“ kojim se bave „asistenti pomoćnika zamenika podsekretara“, niži diplomatski službenici, NVO sektor i sl., ali istorija je pokazalo da mogu biti varnica najvećih požara. A tu su i terorizam i migranti.
Novi oblici hibridnog rata – od Rija do Banjaluke
Jasno je kome nije do „mira i stabilnosti “ i zato proteste u banjalučkom Parku treba posmatrati iz šire perspektive koja obuhvata i prevrat u najvećoj latinoameričkoj zemlji koji je samo deo velikog hladnoratovskog pospremanja. Rolan Delkur u Le Mond diplomatiku tvrdi da u Brazilu pod firmom „antikorupcijski pokret“ nastupa „sprega opozicije, medija i grupe sudija“ u rušenju demokratski izabrane vlasti. Otkrilo se da je Temer, koji je istisnuo Dilmu, radio za CIA-u. Zaista mnogo sličnosti sa Srpskom. Korupcija u vrhu je već godinama dežurni argument protiv vlasti. TVBN, bez dokaza, besomučno optužuje predsednika za kriminal. Nedodirljiva trojka stranaca u Ustavnom sudu BiH sistematski podriva RS, a tu je i SZP kao Savez za preotimanje vlasti, a možda i Soroš. Simptomatično, državni sekretar Keri, koji navija za čestitu Hilari, baš ovih dana je korupciju proglasio najvećim problemom našeg vremena. Očito da se modaliteti hibridnog rata neprestano obogaćuju i testiraju na više punktova u svetu.
Međutim, rečima Rolana Delkura, pošto nije prerastao u „kamuflirani državni udar“, „antikorupcioni pokret“ opozicije u Srpskoj hvata vazduh za nove pokušaje. Ohrabruje što naziv skupa u Parku nije bio „protiv korupcije“, nego „Oslobodimo Srpsku!“. Izgleda da su i lideri SPZ-a u zadnji čas shvatili da je narodu ipak na prvom mestu opstanak Republike, a korupcija je zaista izjeda i materijalno i moralno. Istina više spolja nego i iznutra.
Ostavite komentar na Antikorupcijski pokreti i hibridni ratovi

Copyright © Ceopom Istina 2013-2026. Sva prava zadržana.