Jedan od ključnih aspekata uloge dodeljene lažnom narativu o Srebrenici u kampanji za uništenje Republike Srpske najzad je razjašnjen, i to na najautoritativnijem nivou.

Naime, u izdanju od 10. februara 2018. za Bosnu i Hercegovinu hrvatskog dnevnika „Večernji list“ pojavio se intervju sa ministrom bezbednosti u centralnoj vladi BiH, Draganom Mektićem, koji se između ostalog odnosi i na pitanje Srebrenice. Da pojasnimo, Mektić je ministar u vladi ispred opozicione političke stranke SDS iz Republike Srpske, koja je deo vladajuće koalicije centralne vlasti u Sarajevu. On je kao srpski kadar delegiran na položaj na kome se nalazi. Važno je naglasiti da Mektić nije puki stranački funkcioner, a još manje privatna ličnost čijim javno ispoljenim stavovima eventualno ne bi trebalo pridavati posebnu težinu. On je važan funkcioner najveće opozicione stranke u RS, koja je ujedno i politički stožer opozicionog bloka „Savez za promene“ koji će ujesen 2018. ponovo pokušati da osvoji vlast, što mu umalo nije pošlo za rukom na izborima 2014.

Štagod Mektić imao da kaže o Srebrenici to je, po prirodi njegovog položaja u strukturi centralne vlasti u BiH i političkih snaga iz RS koje on predstavlja, od izuzetne važnosti.

Evo šta je o Srebrenici Mektić rekao „Večernjem listu“:

„Srbi moraju da prođu katarzu i priznaju genocid u Srebrenici. Postoji relevantni dokument. Mi moramo priznati to što se dogodilo. . . Pogledajmo u Nemačkoj, opet se nemački parlament neki dan izvinio za holokaust. Mi Srbi moramo proći tu katarzu i priznati genocid. Niko ne može zločine, poput onih u Srebrenici, raditi u moje ime. To su radili bolesni umovi i te osobe treba procesuirati.“

Kada su Mektićevi stavovi počeli da u javnosti izazivaju negativne komentare, verovatno shvativši da se izrekao i da bi se njegove reči mogle loše odraziti po uspeh pete kolone na predstojećim izborima, Mektić je dao standardnu izjavu kojoj pribegavaju svi političari u sličnoj situaciji. Požalio se da je bio loše shvaćen i da su njegove reči bile pogrešno navedene.

Međutim, sa demantijem je bio loše sreće. Novinar „Večernjeg lista“ Hasan Hajdar Diab, koji je intervjuisao Mektića, snimio je razgovor i njegova redakcija je efikasno opovrgla Mektićevo nevešto poricanje izjave koju je dao tako što je objavila tonski zapis tog dela intervjua. [1]

Političke konzekvence Mektićevog otvorenog priznanja o tome kako on i politički milje kome pripada gledaju na Srebrenicu teško je preuveličati. U njegovim rečima prepoznaju se sve glavne tematske komponente zapadnog narativa pomoću kojeg se vodi sistematski moralni i politički rat protiv srpskog naroda. Pre svega, jasno je da Mektić bez ograde usvaja kvalifikaciju srebreničkih događaja kao genocid, što je prva i osnovna tačka zapadnog i sarajevskog diskursa po tom pitanju, sa očiglednim implikacijama za proizvodnju srpske krivice. Mektić se zatim poziva na „relevantne dokumente,“ koje ne precizira ali se može razumno pretpostaviti da ima u vidu presude Haškog tribunala koje, ako je ta pretpostavka tačna, za njega predstavljaju merodavni izvor ne samo pravnih, već i istorijskih zaključaka. Najzad, i to je najbitnije, Mektić perfidno poistovećuje Srebrenicu sa holokaustom, a Srbe samim tim sa Nemcima, zahtevajući od Srba isto što su Nemci bili prinuđeni da učine za zločin koji su stvarno izvršili: da prođu katarzu i da se ponizno, gamižući (kako bi se izrazila Dajana Džonston) kaju za nešto što nisu učinili.

Kada smo pre tri godine, uoči izbora u Republici Srpskoj održanih na jesen 2014, pokrenuli kampanju za odbranu Republike (uključujući objavljivanje knjige „Rušenje Republike Srpske“) mnogima nije bilo jasno zašto bi se nevladina organizacija koja se bavi Srebrenicom angažovala na toj, naizgled nepovezanoj, temi. Jedan uvaženi profesor i istaknuti intelektualac nam je tada postavio upravo takvo pitanje.

Odgovor je i tada trebalo da bude jasan svakome ko ima sposobnost da politički rasuđuje, a sada to bezuslovno jeste. Od svih dotadašnjih korišćenja i potencijalnih zloupotreba Srebrenice, ona koja bi došla do izražaja u slučaju da peta kolona oličena u „Savetu za promene“ prigrabi vlast sve ostale bi bacila u zasenak. Plan Zapada je centralizacija Bosne i Hercegovine pod Sarajevom, koje on kontroliše. (Ne, naravno, predaja vlasti muslimanima koji su u tom procesu samo taktičko oruđe.) Nekooperativna Republika Srpska je prepreka na putu ostvarenja tog projekta. Politička pacifikacija centralnog Balkana, uvođenje u NATO strukture i integracija u zapadni sistem, eliminisanje ruskog uticaja, i obezbeđivanje strategijske pozadine za projektovani sukob sa Rusijom — sve je to nemoguće dok Republika Srpska ne bude ukinuta ili svedena na praznu ljušturu.

U tom okviru, 2014. kao i ove godine, potenciranje srpske krivice pozivajući se na Srebrenicu igra ključnu ulogu izgovora čime bi se amortizovala izdajnička delatnost pete kolone, koja ima nalog da sprovede samouništenje Republike.

Na svakom koraku izdajničke politike koju bi vodili, oni bi se pravdali Srebrenicom i obavezom „katarze“ koju Srebrenica nameće. Ta „katarza“ bi se ispoljavala izlaženjem u susret svim samoubilačkim zahtevima koji bi bili postavljani Republici Srpskoj. Refren pete kolone na vlasti bio bi „šta možemo, zbog genocida u Srebrenici moramo da radimo sve što traže, isto kao Nemci posle Drugog svetskog rata.“

Jedino u tom kontekstu, ne samo stavovi nego i terminologija Dragana Mektića, poprimaju svoj pravi politički smisao. Vredi potsetiti da se u istoj koaliciji „Saveza za promene“, kao jedan od najbučnijih petokolonaških agitatora, pored Dragana Mektića nalazi i Dragan Čavić, duhovni autor infamoznog „Izveštaja Vlade Republike Srpske o Srebrenici“ 2004. godine, gde su bukvalno postavljeni temelji lažnom narativu koji njegov ideološki kolega Mektić raspreda danas.

Kao što bi Srebrenica došla do punog izražaja tek u slučaju da Mektić, Čavić i ostali operativci pete kolone prigrabe vlast u Republici Srpskoj, zahvaljujući njima i stara komunistička sintagma „narodni neprijatelj,“ koju su komunisti uglavnom lepili rodoljubima, takođe tek danas poprima svoje istinsko značenje. Prevratničkoj bandi koja se uz pomoć stranih obaveštajnih službi opet zahuktava da se dokopa vlasti u Republici Srpskoj, da bi je uništila, etiketa „narodni neprijatelj“ upravo najbolje i paše.

Dragan Mektić sigurno nije najbrilijantniji pripadnik korumpirane družine koja Republici Srpskoj radi o glavi, niti ga odlikuju naročito suptilne intelektualne sposobnosti. Srebrenička toljaga za kojom je netaktično posegnuo u intervjuu „Večernjem listu“ to najbolje pokazuje. Naučnici koji vruju u teoriju evolucije imaće korist od izučavanja Mektićevih neandartalskih frenoloških svojstava ukoliko još uvek tragaju za „nedostajućom karikom“ koju Darvinu nikako nije polazilo za rukom da pronađe. Ali za ovaj dragoceni trenutak brutalne i otrežnjujuće iskrenosti — Mektiću se ipak duguje svesrdno priznanje.

Da li će notorno nebrižna srpska javnost to zabeležiti i da li će birači u Republici Srpskoj to zadržati u pamćenju sve do oktobarskih izbora pa u skladu sa time doneti odgovarajuće odluke, to ćemo uskoro saznati.

_________________________________

Napomena:

[1] https://www.vecernji.hr/vijesti/snimka-dragan-mektic-srebrenica-republika-srpska-bih-milorad-dodik-1225576


Izvor: Analitički forum

Ostavite komentar

Ostavite komentar na Dragan Mektić i Srebrenica kao tajno oružje pete kolone

* Obavezna polja