Svakodnevno smo izloženi tumačenjima razloga zbog kakvih smo suočeni sa gubitkom Kosova, ugroženošću Republike Srpske i bezidejnim lutanjima Srbije, pa bi bio red reći da nas možda sustižu kletve naših najvećih junaka.
Stoji kvalifikacija da su Srbi poznati mitomani, no, stoji i činjenica da smo licemerni preko svake mere i ukusa. Zašto? Pa prosto proanalizirajmo činjenicu da nigde nema trga ili ulice Vuka Brankovića. Zagovornici „kafanske istorije“ zapitaće se zbog čega tom „izdajniku“ dodeliti trg? Svi oni odgledali su film u kom Voja Brajević glumi Brankovića i odavno stvorili odbojnost prema obojici (poistovećivanje). Sad, proanalizirajmo malo istorijske činjenice, pa ćemo se vratiti pitanju našeg licemerja.
Istorijske činjenice nesporno govore da se Vuk Branković odazvao pozivu svog tasta kneza Lazara i pridružio u Boju na Kosovu. Opremio je Vuk oklopnike, poveo svoje najbolje vitezove i silnu vojsku. Nije bio cicija i lihvar kako ga film prikaza, nego se u pripremama za Boj dobrano potrošio. Dodajmo k tome da je i vlastiti život založio na oltar odbrane Srpstva. Tako pripremljen i opremljen Vuk je predvodio desnu stranu srpskog napada i već u prvom naletu bukvalno je razbio Turke. Upravo podvig Vuka Brankovića doneo je ocenu kako je bitka okončana srpskom pobedom.
Tadašnju srpsku moć možda najbolje oslikava podatak da je na Vidovdan stizao i ultimatum koji su Lazar i Stefan Tvrtko I dali u vezi Dalmacije, tako da se moralo kalkulisati i sa tom okolnošću. Dogovor Lazara i njegovog rođaka-podanika Tvrtka bio je da Tvrtko lično izostane iz Boja (zbog realizacije datog ultimatuma), odnosno da učestvuje sa manjim snagama koje je predvodio vojvoda Vlatko Vuković. Upravo Vukov podvig doprineo je oceni kako je bitka okončana pobedom, zbog čega su snage vojvode Vukovića izvučene pre okončanja Boja. Vlatko Vuković je i doneo vest o veličanstvenoj srpskoj pobedi, koju je Stefan Tvrtko proširio Evropom.
Ovde se, bar za trenutak, moramo zapitati kako smo došli u poziciju da tadašnju fenomenalnu vojnu pobedu danas percipiramo kao nešto „izgubljeno“. Srbi su porazili Turke i primorali na povlačenje u Anadoliju, i to je naprosto istorijska činjenica. Potonje savezništvo kneginje Milice i sultana Bajazita nema nikakve veze sa ishodom Boja, nego je u pitanju racionalan diplomatski potez u uslovima nastupajućeg ugarskog napada. Kako bi izbegla borbe na dva fronta kneginja je ovim sporazumom osigurala južne granice i nedvosmisleno srpske prostore sačuvala od ugarskih aspiracija. Izvanredan potez!
No, u ovim novonastalim okolnostima Vuk Branković ponovo ispoljava zavidan patriotizam. Nije prihvatio savezništvo sa Bajazitom i dozvolio Turcima ulazak u Hercegovinu. Nekoliko godina mu je to polazilo za rukom, sve dok ga Bajazit nije uhvatio i utamničio. Znači, nedvosmisleno možemo zaključiti kako je ovde reč o velikom junaku naše istorije, o vojskovođi i patrioti, o nekome sa kim bi se trebalo da ponosimo. Govorimo o junaku po kom bi desetine gradova trebalo da nazovu centralne trgove. Umesto toga „novokonovana istorija“ dovela je do toga da se dičimo trgovima i ulicama Miloša Obilića, junaka čije postojanje je poprilično upitno.
I gde smo danas? Veličanstvenu pobedu percipiramo kao poraz, neponovljivog junaka ocrnismo kao izdajnika, a onda kukumavčimo o nekakvim „istorijskim pravima“ na Kosovu. Ma mi smo naprosto licemeri! Elem, bilo bi dobro da smo identičnu grešku počinili jednom i davno. Žalosno, ali slično smo se poneli i u odnosu na junake ratova 90-ih. Zapitajmo se javno gde su naši generali poput Mladića, gde su naše političke vođe poput Miloševića ili Karadžića?
Kada je u pitanju moj komandant Ratko Mladić jednostavno sam subjektivan i to nemam nameru menjati. Za mene je to jedan od srpskih junaka, velikana kakvima bi se trebali ponositi. Činjenično je nepobitno da je general Mladić organizovao VRS adekvatno tadašnjoj ugroženosti srpskog etničkog korpusa. Srbi nisu doživeli genocid i teška stradanja kao u prethodnim ratovima jer su oformili vojne snage sposobne da zaštite narod. Kako drugačije nazvati tadašnje činjenje generala Mladića do izvanrednom vojnom veštinom? Podsetiću samo da su Srbi vrlo brzo i efikasno osvojili preko 70 odsto teritorije BiH na kojoj je stanovništvo bilo zbrinuto i sigurno. To je poduhvat hvale vredan!
No, zapitajmo se kako je moguće da u Srpskoj ili Srbiji nema trga ili bar ulice sa nazivom po generalu Mladiću? Vojskovođa koji je uspešno organizovao odbranu Srpstva u ekstremno teškim i složenim uslovima kod nas ne zavređuje ni naziv kakve sportske dvorane ili kulturno-umetničkog društva. Mislim da se takvo ponašanje naziva hipokrizijom! Uostalom, kako nazvati ponašanje u kom svog nespornog heroja hapsimo i predajemo nekakvom „pravosudnom pozorištu“? Gde svog komandanta gledamo izloženog poniženjima i lažnim optužbama? Možemo to nazvati i izdajom!
Na kraju, zapitajmo se čemu može da se nada narod koji ovako ocrni, ponizi i konkretno izda svoje najveće junake i vojskovođe? Odgovor je vrlo prost: upravo ovome čemu smo danas izloženi. Trpimo sveopšte poniženje, obesmišljavanje i propast, pri čemu za to krivimo i Kurtu i Murtu, a nikako da pogledamo u dubinu svoje duše i priznamo koliko smo licemerni. Onog trenutka kad svojim istinskim junacima odamo zasluženo poštovanje možemo se nadati nekakvoj boljoj budućnosti. Do tada zapitajmo se: ko će se u nekim budućim opasnostima po Srpstvo odvažiti da stane na branik slobode? Možda ovi što uhapsiše komandanta Mladića?
Za ovako turobno stanje u srpskom društvu potražimo uzroke u pitanju: stižu li nas kletve naših junaka?
Tekstove autora možete naći i na njegovom Blogu čija je adresa: http://borislavradovanovic.blogspot.rs/
Ostavite komentar na Kletve srpskih junaka

Copyright © Ceopom Istina 2013-2026. Sva prava zadržana.