Na suđenju Radovanu Karadžiću, prošle nedelje održana je prva statusna konferencija u poslednje dve godine. Mi smo već razmatrali stvarni problem nesprovođenja statusnih konferencija po okončanju sudskog postupka i nelogičnosti tih argumenata kojima su pokušavali objasniti to odustajanje od održavanja tih konferencija. Održana konferencija po predmetu Radovana Kaaradžića još jednom je pokazala realan razlog takve politike MTBJ: jer isti ne želi da podrži očuvanje zdravlja zatvorenika. A uvek je bilo mnogo problema sa tim u zatvorima MTBJ.
Održana statusna konferencija R. Karadžića održana je u rezultatu skoro jednogodišnje borbe. On je još u januaru zatražio njeno sprovođenje, potom je još nekoliko puta obnavljao zahtev. Međutim, Pretresno veće je svaki put odbijalo zahtev R. Karadžića. Čak i tako nesumnjiv razlog kao što je zdravstveno stanje optuženog, nije uticalo na odluku sudija. Svaki put oni su govorili da je sprovođenje statusnih konferencija navodno predviđeno samo u toku suđenja. Tek pošto je R. Karadžiću izvršena hitna hirurška intervencija (udaljili su jedan od unutrašnjih organa) sudije su milostivo odlučile da sprovedu statusnu konferenciju. Međutim, ne treba imati nikakve iluzije: sudije su se jednostavno uplašile da ih mogu optužiti za nesavestan odnos prema svojim obavezama ukoliko R. Karadžić iznenada umre. I nikakvo saosećanje prema zdravstvenom stanju optuženog, oni naravno ne osećaju.
Na tako teško dobijenoj sopstvenoj statusnoj konferenciji, R. Karadžić je suštinski postavio pitanje da li će on dočekati izricanje presude u svom procesu?… Uzimajući u obzir šta se dešava sa svim drugim optuženim pred MTBJ, pitanje Karadžića zahteva ozbiljno razmatranje i pružanje kvalifikovanog odgovora.
Radovan Karadžić je izjavio da je u trenutku hapšenja njegovo zdravlje bilo uzorno. Bio je to rezultat ne samo pažljivog odnosa prema zdravlju tokom celog života, već i primene istočne medicine. Sve se promenilo posle zatočenja u “najkomforniji zatvor na svetu” – kako je zvanično nazvan Istražni izolator OUN[1] u haškom predgrađu Ševeningenu. Počeli su da mu se lome zubi (ispalo ih je osam), potom je počela da se pogoršava krv, oštro je povećan sadržaj šećera u krvi, čija je normalizacija postala moguća tek uz pomoć lekova. No, sve se to dešavalo u pozadini analognog oboljenja od dijebetesa i drugih zatvorenika u MTBJ. Kao profesionalni lekar R. Karadžić je postavio logično pitanje o tome da ovakva situacija ne može biti slučajna i zatražio je istragu i intervenciju.
R. Karadžić je saopštio da je samo za vreme njegovog boravka u zatvoru MTBJ jedanaest zatvorenika dijagnostikovano sa teškim oboljenjima. Kod osmorice drugih došlo je do oštrog pogoršanja zdravstvenog stanja za vreme njihovog boravka u MTBJ. Neki optuženi više ne mogu da dobijaju medicinsku pomoć u zatvorskim uslovima. Ovde se pre svega misli na Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića kod kojih je dijagnostikovan rak. Međutim, njihovo privremeno oslobađanje uopšte nije povezano sa teškoćama lečenja ozbiljnih bolesti u zatvorskom režimu, nego samo strahom od njihove iznenadne smrti za vreme pritvora i neukazane pomoći. O tome govore pokušaji rukovodstva MTBJ da te ljude leče najprimitivnijim sredstvima, čime u suštini njihovo stanje dovode do kritičnog, koje se čak ne može izlečiti ni za vreme privremenog oslobođenja…
Takođe, možemo podsetiti da je još pre hapšenja R. Karadžića u tom istom zatvoru umrlo dvoje zatvorenika, a dvojica su bila ubijena (njihova smrt je maskirana kao samoubistvo).[2] Dobro je poznato da su neispravno lečili Slobodana Miloševića – o tome se direktno govori u zaključku profesora M.V. Šumiline. Štaviše, pogrešno lečenje je bilo umišljeno – o tome govori besna reakcija na zaključak M. Šumiline.[3]
Ovako visoka smrtnost i slučaj teških i oboljenja istog tipa, trebalo bi da nateraju na razmišljanje rukovodstvo MTBJ i zatvora. Međutim, to nikoga ne uzbuđuje. Ne samo da se niko nije zamislio pred tim problemom, nego se i direktno protive njegovom rešavanju. Radovan Karadžić je rekao da on više godina zahteva rešavanje tog problema ali mu odgovaraju da se ne dešava ništa posebno.
Pritom je veoma interesantna informacija koju je izneo R. Karadžić za vreme svog istupanja na statusnoj konferenciji o tome da su zatvorenici Međunarodnog krivičnog suda (koji su pritvoreni u tom istom zatvoru kao i pritvorenici MTBJ) počeli da dobijaju drugu hranu pošto su odbili da jedu to što su im davali. To jest, u suštini su počeli štrajk glađu. U odnosu na pritvorenike MKS problem je bio rešen – njima su počeli davati normalnu hranu. A zatvorenike MTBJ nastavljaju da hrane nekakvom zamrznutom hranom.
R. Karadžić nije prvi koji je javno postavio pitanje o umišljenoj šteti koja se nanosi zdravlju optuženih pred MTBJ. Tako je Vojislav Šešelj još 2003. godine zatražio da prestanu da hrane ljude odmrznutim poluprerađevinama. Ostala je u sećanju i njegova priča o tome kako su ga specijalno preveli iz sobe koja je imala dostup svežeg vazduha u sobu gde je vazduh bio samo iz klima uređaja. Za čoveka koji je oboleo od bronhijalne astme, takav premeštaj znači svesno obezbeđenje pogoršanja stanja. I jasno je da se sve to radi smišljeno. Sudije koje su čule žalbu Šešelja, odgovorile su mu da je to sve za njega korisno.
R. Karadžić, naravno, nije toliko naivan da veruje u dobrotu svojih sudija kojima je on zablagodario na “sadejstvu” u sprovođenju hitne operacije koja mu je izvršena u avgustu ove godine. Nije toliko naivan ni da bi verovao u rešavanje problema koje je izneo (Uzgred, sudije su za vreme zasedanja izjavile da se oni neće baviti ovim pitanjem). No, Radovan Karadžić je dobio to da je uspeo obelodaniti taj problem za svetsku javnost. I naš zadatak je da taj problem dalje raznesemo. SB OUN, Svetska zdravstvena organizacija i država čiji su građani zatvoreni u MTBJ (Srbija) moraju sprovesti odgovarajuću istragu, razjasniti sve okolnosti predmeta i obezbediti optuženima pred MTBJ pravo na očuvanje njihovog zdravlja i njihovog prava na život.
__________________________________
Odrednice:
[1] United Nations Detention Unit (UNDU) – vidi propagandu komfornih uslova na oficijelnom sajtu MTBJ na internetu: http://icty.org/sections/AbouttheICTY/Detention
[2] R. Karadžić je takođe izjavio da je jedan osuđenik okončao život već posle izdržavanja kazne.
[3] S. Miloševića su hteli ubiti i ubili su ga – u to nema sumnje, kao što nema sumnje ni u to kako je to bilo urađeno. Do dan danas vlasti tribunala nisu mogle objasniti, kako je u njegovoj krvi pronađen Rifampicin, i zašto je toksikološka ekspertiza bila sprovedena sa zadrškom od minimum 10 sati (a, najverovatnije – imajući u vidu prikrivanje stvarnog vremena smrti – skoro 24 časa). A licemerno «istraživanje» svih tih okolnosti od strane sudije Parkera – već nije dokaz krivice, to je presuda čitavom tom tribunalu.
Ostavite komentar na Može li se doneti presuda Radovanu Karadžiću

Copyright © Ceopom Istina 2013-2026. Sva prava zadržana.