Za vreme velike seobe naroda (od 5. do 7. veka), Srbi su došli i naselili se na Balkanu. U 9. veku su uspostavili četiri srpske kneževine: Neretvljanska, Zahumska, Travunija i Duklja, a u drugoj polovini 11. veka stvorili su državu – Rašku. Centar srpske države bio je Ras, na prostoru današnjeg Novog Pazara.
Agresija Turaka Osmanlija na Balkan je 1463. godine rezultovala okupacijom Bosne. Do tog trenutka Raška je predstavljala Vojno-teritorijalnu obast Turaka koju su terminološki označavali kao Sandžak (u vojničkom smislu “Sandžak“ na turskom je značio “Zastav“). Nakon okupacije Bosne, turski okupator je formirao Bosanski pašaluk kome je pripojen Novopazarski sandžak, kao jedan od šest Sandžaka koji su ulazili u njegov sastav. Geografski pojam “sandžak“ je ostao u upotrebi i posle proterivanja turskog okupatora sa Balkana.
Danas je Raška oblast (tzv. “sandžak“) multietnička regija koja obuhvata 8.686 kvadratnih kilometara sa obe strane planinske granice između država Srbija i Crna Gora. Od njenih 11 opština, pet (Bijelo Polje, Rožaje, Plav, Pljevlja i Berane) se nalaze u Crnoj Gori, a šest (Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Nova Varoš, Prijepolje i Priboj) u Srbiji.
Prema popisu od 2002. godine, šest opština u srpskom delu Raške oblasti imalo je 235.567 stanovnika, od kojih se njih 142.350 (60%) izjasnilo kao “Bošnjaci“. Od preostalog broja, 90.314 su bili Srbi (38%), a preostalih 2%, pripadaju ostalim etničkim grupama.
Budući da se veći deo današnje Raške oblasti nalazio od 1463. do 1878. godine u okviru turskog Bosanskog pašaluka, muslimanski verski ekstremisti upotrebljavaju taj “argument“ o “istorijsko“ povezanosti tzv. Sandžaka sa Bosnom.
Pod pritiskom turskog okupatora, deo Srba u Raškoj oblasti je tek u 18. veku preveren, odnosno, primio je islam kao svoju veru. Muslimanski verski ekstremisti u Raškoj oblasti u skladu sa odlukama i stavovima “Prizrenske lige“ (1878) i Islamskog kongresa koji je održan 1931. godine u Jerusalimu, na kome je prisustvovala brojna muslimanska delegacija iz Bosne, kao i ideje o uspostavljanju islamske države na Balkanu, otpočeli su da provode raznovrsne subverzivne delatnosti, čija agresivnost je zavisila od stanja u regionu ili u svetu.
Nasilno rasturanje multinacionalne i multikonfensionalne Jugoslavije (1990-1992), maksimalno je podstakao nadu (utopiju) muslimanskih verskih ekstremista o povoljnoj prilici za uspostavljanje muslimanske države na Balkanu. Centar njihovog agresivnog ispoljavanja bio je u BiH, a vođa ekstremista Alija Izetbegović, koji je kao veoma cenjen teroetičar islamizma i spreman da sve učini radi pobede islama u svetu, obezbedio snažnu podršku mnogih muslimanskih zemalja i Organizacije islamske konferencije.
Osnivačka skupština političke partije muslimana je održana 26. maja 1990. godine u Sarajevu koja je dobila naziv Stranka demokratske akcije (SDA). U njen Izvršni odbor, među 11 članova izabran je i Sulejman Ugljanin, lider SDA za tzv. “Sandžak“.
Promotivni skup SDA u Novom Pazaru, održan je 29. jula 1990. godine kada se na fudbalskom stadionu okupilo oko 70 000 članova i simpatizera SDA. Tom prilikom osim što je sistematski ponavljan slogan “Kiša pada, Srbija propada“, javno je iznet zahtev za kulturnom autonomijom muslimanskog stanovništva tzv. Sandžaka, a pomenuta je i politička autonomija u slučaju ujedinjenja Srbije i Crne Gore.
U narednom periodu, muslimanski verski ekstremisti u Raškoj oblasti su dinamizovali kompleks ekstremističko-terorističkih delatnosti. Oni su u skladu sa programom SDA BiH, odnosno njenim ilegalnim (terorističko-zavereničkim) delom “Patriotska liga narod“ obrazovali tajni Krizni štab za tzv.Sandžak i Kosovo i Metohiju. Sledstveno tome, SDA tzv.Sandžaka je 25 maja 1991. godine objavila “Deklaraciju o otcepljenju Sandžaka od Republike Srbije“, obrazovala “Muslimansko nacionalno vijeće za Sandžak“ (funkcionisalo je kao vlada), Glavni krizni štab, opštinske i krizne štabove mesnih zajednica, kojima je dat zadatak da formiraju vojne (terorističke) sastave, naoružaju ih i pripreme za nasilno ostvarivanje secesije tzv.Sandžaka. Paralelno s tim, zahtevano je povlačenje sastava tadašnje JNA iz Raške oblasti.
Fizička povezanost Raške oblasti sa Bosnom u prošlosti i posebno kretanje stanovništva (i muslimanskog) u oba smera, neposredno pre, za vreme i posle oknčanja etničko-verskog rata u Bosni (1992-1995), rezultovalo je time da je praktično nemoguće precizno razgraničiti delovanje ekstremista Bošnjaka u Bosni i u Raškoj oblasti, jer su angažovani na ostvarivanju istog krajnjeg cilja- uspostavljanja jedinstvene islamske države, a izvorište njihovog delovanja je sadržano u Kuranu, odnosno deluju prema identičnoj doktrini i strategiji – teoriji i praksi džihada.
Pomenuta višestruka isprepletanost delovanja muslimanskih verskih ekstremista je argumentovano potvrđena u periodu od 1992. do 1995. godine kada se nekoliko hiljada muslimana iz Srbije (sa prostora Raške oblasti) kao pripadnici vojske i policije sastava bosanskih muslimana pod vođstvom Alije Izetbegovića borilo protiv Republike Srpske (1993. godine i protiv Herceg Bosne). Neutvrđen broj muslimana iz Raške oblasti je za vreme tog rata u Bosni i posle njegovog završetka, pod uticajem mudžahedina “Afgana“ bezrezervno prihvatio vehabijsko učenje o islamu i danas, u skladu s tim, sprovode raznovrsne aktivnosti, prioritetno na planu pridobijanja mlade muslimanske populacije i nasilnog nametanja svog modela islama drugim muslimanskim vernicima koji su suniti. Registrovan respektivan broj članova vehabijskog (krajnje ekstremističkog) pokreta (nekoliko stotina) u više opština Raške oblasti, kao i par slučajeva osujećenih samoubilačkih terorističkih napada u Bosni i Hercegovini čiji su neposredni izvođači bili regrutovani od Bošnjačke nacionalne manjine iz Raške oblasti, predstavljaju pouzdan dokaz o stepenu ugroženosti bezbednosti Republike Srbije islamističkim terorizmom. Pri tome treba imati u vidu da su vahabiti novcem iz Saudijske Arabije od 1995. godine do danas finansirali obnovu i izgradnju preko 300 džamija na “Zapadnom Balkanu“, s jedne, i da je više desetina Bošnjaka i Albanaca završilo verske škole i fakultete u pojedinim zemljama Bliskog istoka,u Turskoj i Iranu,sa druge strane.
U vezi s tom angažovanošću muslimana (Bošnjaka) iz Srbije (poznati po nadimku “Sandžaklije“) u vojsci Alije Izetbegovića u Bosni i Hercegovini i njihovoj sprezi sa mudžahedinima, uputno je ukazati na izvod iz intervjua Armina Pohare, predsednika Muslimanske demokratske stranke za BiH, datom u decembru 1993. godine, splitskoj “Slobodnoj Dalmaciji“, gde kaže: “Osobno sam se uvjerio da, uz domaće ekstreme i one koji se sve više ponašaju kao mudžahedini, u redovima Izetbegovićeve vojske ima znatan broj stranih plaćenika Pakistanaca i Sudanaca. Ima tu i ekstremnih Sandžaklija, koji su u borbama posebno surovi i brutalni. Ti strani plaćenici, skupa sa domaćim ekstremima, čine najelitnije Izetbegovićeve jedinice smrti i terorističke skupine koje su najviše zla na ovim prostorima nanijele muslimanskom narodu… Projenjuje se da tih stranih plaćenika i mudžahedina trenutno u zapadnoj Bosni ima između 700 i 800, koji sa domaćim ekstremima i ekstremnim Sandžaklijama zaokružuju značajnu brojku od oko 2000 ljudi“.
Posle okončanja versko-građanskog rata u Bosni i Hercegovini, najveći broj “Sandžaklija“ i “Kosovara“ vratio se u Srbiju, ali ih je dosta ostalo u Federaciji BiH. Veze između njih su višestruko funkcionalne, posebno u okviru radikalnog islamističkog kolektiviteta “Aktivna islamska omladina“, čije je sedište u Sarajevu, a razvila je ogranke i u raškoj oblasti. Nesumnjivo svesni činjenice da bi eventualno posezanje za terorizmom u aktuelnim uslovima protiv vlasti Srbije naišlo na oštru osudu meunarodne zajednice, oni provode smišljenu indoktrinarno-propagandnu delatnost radi pridobijanja novih pristalica i raspirivanja verske mržnje. Tako je za vreme hrišćanskog praznika Božić (2003) u mnogim srpskim gradovima – Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Priboj, Prijepolje, Nova Varoš… rasturan letak “Aktivne islamske omladine“, kojim su “muslimani iz Sandžaka pozvani da svojim komšijama pravoslavcima ne čestitaju Božić i druge praznike, i da ne učetsvuju u proslavama, jer će ih u suprotnom stići – “prookletstvo“ i “Alahova srdžba“. Paralelno s tim povremeno izvode javne masovne provokativne akcije protiv srpskog stanovništva. Tako su na okupljene meštane Novog Pazara, početkom septembra 2001. godine, koji su slavili trijumf košarkaša Srbije i Crne Gore na Evropskom prvenstvu u Turskoj, fizički i kamenicama nasrnuli na srpske navijače, uzvikujući slogane: “Turska, Turska“, a krajem jula 2002. godine za vreme odigravanja jedne odbojkaške utakmice u Novom Pazaru, istakli su zastavu i druge simbole Turske. Istovremeno, vehabije nasrću na muslimane (Bošnjake) koji praktikuju hanefijski mezheb (škola).
Navedeni događaji deceniju kasnije, izgledaju benigno naspram aktuelnih. Lider “bošnjaka“ Raške oblasti Sulejman Ugljanin, ministar u vladi Republike Srbije od 2008. do 2014. godine, je obraćajući se na obeležavanju godišnjice ilegalnog “referenduma o nezavisnosti Sandžaka“ otvoreno pozvao omaldinu i građane da rasture državu Srbiju: “Draga omladino, dragi prijatelji, imate dobar osnov, imate pravo, imate dokumenta, ništa više da ne znate, samo ove tri stvari koje sam rekao , sjetite se Sjeničke konferencije, setite se ZAVNOS-a i setite se devedeset prve- imate pravo na državu, na državu imate pravo. Pravite je, mi ćemo vas pomoći“ (Dnevni list Kurir, Glas Sandžaka, Blic 25. i 26. 10. 2015.)
Dve godine kasnije , Sulejman Ugljanin i “Bošnjačko nacionalno vijeće“, baš na datum Preobraženja Gospodnjeg (20/21. avgust 2017), organizovali su u Novom Pazaru svečanu sednicu tog tela a nakon toga okrugli sto “Sto godina Sjeničke konferencije 1917-2017“. Da podsetimo, lideri muslimana Raške oblasti su zaključkom te konferencije zahtevali od Austro-Ugarske monarhije otceljenje “Sandžaka“ od Srbije i Crne Gore i pripajanje Bosni i Hercegovini. Ovakva subverzivna inicijativa Ugljanina u kontekstu je ideje islamista o uspostavljanju Balkanskog kalifata, podrazumevajući razbijanje teritorijalnog integriteta Srbije (i Crne Gore).
Nedavni brutalni napadi na pripadnike MUP Srbije u Raškoj oblasti, kao i njihovo medijsko anatemisanje samo zbog činjenice da su zakonito štitili sebe i državu Srbiju i to u samoodbrani, posledice su pomenutih aktivnosti lidera muslimanskog življa (jedno upucavanje policijskog službenika i jedan pokušaj od strane prekograničnih švercera da automobilom zgaze policijskog službenika prilikom pogranične kontrole ilegalnog prelaska iz Crne Gore u Srbiju). Epilog ovih povezanih događaja je najnoviji Ugljaninov poziv Vojsci Srbije i MUP-u Srbije da “napuste sandžak“….
Višedecenijski plan drobljenja Srbije na prostoru Raške oblasti ima kontinuitet, ima svoju višedecenijsku uzlaznu putanju, a nažalost planovi islamskih ekstremista se etapno ostvaruju. Nekažanjavanje od strane države kako počinilaca pojedinačnih teških krivičnih dela (iz oblasti političkog i klasičnog kriminaliteta i onih usmerenih na rušenje teritorijalnog integriteta Srbije) tako i lidera muslimana na tim prostorima, doveli su taj prostor Srbije u kritičnu fazu. Pomenuti događaji, kao i domaćinsko ponašanje turskog predsednika Erdogana, prilikom neuobičajene i nediplomatske posete Novom Pazaru ove jeseni, prilikom koje je nazvao “Sandžak svojim zavičajem“ su najbolja potvrda kritične ugroženosti u kome se nalazi kopnena zona bezbednosti na administrativnoj liniji AP Kosovo i Metohija.
Ukoliko država Srbija nastavi da povlađuje separatizmu islamista Raške oblasti , moguće je da sadašnje eksplozivno stanje eskalira u konfliktno, pre svega izvođenjem terorističkih napada. U slučaju takvog razvoja situacije realno je očekivati i javnu inostranu podršku separatistima, što bi dodatno pogoršalo međunarodni položaj Srbije i kritično ugrozilo njen opstanak.
Ostavite komentar na Muslimanski ekstremizam na prostoru Raške oblasti

Copyright © Ceopom Istina 2013-2026. Sva prava zadržana.