Protekli rat u BiH, u celokupnom razumevanju njegovih uzroka, posledica i značaja, nikad nije tumačen i posmatran u kontekstu globalnih geopolitičkih kretanja i ciljeva zapadnih država i vlada, sa jedne strane, kao i interesa islamskih zemalja sa druge. Primarno je tretiran lokalno, kao međuetnički sukob na periferiji, sa lokalnim akterima i uzrocima zakopanim duboko u istoriji prostora.
Rat u BiH je međutim bio geopolitički projektovan, usmeravan i održavan i svaki naredni na ovom prostoru biće na isti način izazvan i podržan.
Zato se pojave koje otkrivaju matricu obaveštajnog delovanja u procesu izazivanja kriza ne smeju potcenjivati i tumačiti kao isključivo „srljanje“ posvađanih naroda i njihovih političkih i verskih elita. Puno je to ozbiljnije.
Kao prividni miljenik zapada, Bosna i Hercegovina se ipak, jasno otkriva kao nefunkcionalna, siromašna zemlja koja nije uređena i koja predstavlja najveću bezbednosnu pretnju i sebi i celoj Evropi. Uloga zapadnih obaveštajnih službi u kreiranju ove nestabilnosti ali i regionalnih sukoba kako bi se rešio njihov konkretan politički problem i realizovao za njih, konkretan i poznat cilj, prilično je potcenjena.
Krajem prošle godine, a posebno ovih dana, obaveštajni pritisci, medijska kampanja i mnoge mere iz arsenala subverzivne delatnosti i specijalnog rata su, sa zapadne strane (pre svega iz Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država), primenjene i usmerene prema najstabilnijem delu BiH, tačnije jedinom stabilnom i funkcionalnom državno-pravnom subjektu, Republici Srpskoj.
Ubacivanje Britanaca „koji se prave Englezi“, njihovih specijalnih jedinica, diplomatije i tajnih službi kao i medija, ide paralelno uz američka nastojanja da nad Republikom Srpskom izvrše generalnu probu i ponove ono što su već radili tokom augusta i septembra 1995. a nad Srbijom 1999. godine, i organizuju tzv. vojne vežbe, praktično simulaciju napada na Banjaluku avijacijom, oklopnim sredstvima i verovatno „Isilovom pešadijom“.
Iako ove zapadne zemlje kao simboli imperijalne bahatosti demonizuju celu Republiku Srpsku a posebno predsednika Milorada Dodika, očigledno je da isto žele celoj Srbiji i njenom rukovodstvu ali, u ovoj fazi, dok iza svakog grma traže Ruse i njihov uticaj, oni stupaju u obračun sa onim državnim subjektom koji neskriveno i javno izgovara nacionalno pitanje:
„Gospodo sa zapada, zar vas nije sram i stid baš nimalo“?
Zapadna netrpeljivost, koja se graniči sa mržnjom, manifestuje se kroz kontrolu medija, podršku radikalnim islamističkim grupama, uz paralelne retoričke akrobacije o „prijateljstvu“, dobrim namerama prema Srbima te NATO paktu kao nacionalnom interesu i evro-atlantskim integracijama koje vodi stabilnosti i miru.
Čak i nekad velika Minhenska konferencija o bezbednosti u organizaciji nemačkog diplomate i obaveštajca Volfganga Išingera, smanjila se na neku malu meru, skupu ali beznačajnu parlaonicu u kojoj se glasno izražava zabrinutost nad svetom koji bi mogao ući u novi „hladni rat“, što je najveći cinizam i beskrupuloznost.
Ono što sve ljude, narode i države mora zabrinuti nije hladni rat kao forma latentnog sukoba i prikrivenih akcija nego stvarni oružani sukob u kome zapadne zemlje i njihovi balkanski poltroni i banana republike u istom stroju vide Rusiju, Srbiju i Republiku Srpsku – šta više, sve Ruse i sve Srbe, ma gde na planeti bili.
Uostalom, Zapad je davno pokrenuo hladni rat i pretvorio ga u ogroman broj stvarnih ratova, još onog trenutka kada je srušena svetska ravnoteža moći, kada je raspušten Varšavski pakt, podeljen Sovjetski Savez i u Evropi proteran komunizam.
Dok je Rusija ćutala i bila slaba Zapad je intenzivno preduzimao akcije na njenom slabljenju, urušavanju i okruživanju. Kako je rastao otpor ovoj politici i kako je Rusija pokazivala odlučnost da ne popusti pod ucenama i pritiscima, to je konglomerat prljavih diplomatskih, ekonomskih, obavieštajnih i vojnih akcija zapada prema Rusiji postajao sve brutalniji. Paralelno sa tim rastao je i značaj srpskog naroda i njegovih država, i rasli su pritisci na njih. Uz salve uvreda i laži na račun Republike Srpske i prividnu slatkorečivost prema Srbiji ipak su jasno vidljivi ciljevi i jasno izneti zahtevi:
Najznačajnije karakteristike ovih tajnih i javnih specijalnih operacija su: nepoštovanje etičkih, moralnih i pravnih normi na kojima se zasniva međunarodni poredak; urušavanje tradicionalnih vrednosti „države žrtve“; manipulisanje javnim mnjenjem i zloupotreba sredstava javnog informisanja. U kasnijoj fazi sledi fizičko uklanjanje nepodobnih protivnika, organizovanje i finansiranje terorističkih kolektiviteta i izvođenje terorističkih akata kad god se proceni da je vreme za izazivanje krize ili njihovo intenziviranje, do stepena koji otvara vrata za primenu spoljne intervencije.
Sasvim je opravdana bojazan da je cilj operacije izazivanje oružane pobune u nekoj fazi, posebno s obzirom na stvoreni oslonac u zemlji – u vidu kontakata i uspostavljene saradnje sa njim ili uz njegovo dodatno konstituisanje i jačanje.
A tu su i uspostavljeni kontakti sa paravojnim vehabijskim, pobunjeničkim ili terorističkim elementima, raznim „Askerima“ ili navodnim Air Soft klubovima uz vidljivu i potpunu institucionalnu paralizu zajedničkih institucija u Sarajevu te obavještajno, propagandno, finansijsko, vojno prisustvo uz obaveštajne timove, timove vojnih ili policijskih specijalnih snaga, snage emigracije itd.
„Čaršijske“ veze sa obaveštajnim službama zapada koje datiraju iz perioda pre proteklog građanskog rata, čvrsto su izgrađene za vreme rata (prvo sa engleskom i francuskom obaveštajnom službom, potom nemačkim „BND“ i na kraju sa američkom CIA). Svoju eskalaciju su doživele tokom vazdušnih udara NATO pakta na Republiku Srpsku, a zatim na Republiku Srpsku Krajinu, a kulminaciju napadom na SRJ, razaranjem te države, puteva, mostova i druge strateške infrastrukture, industrijskih pogona i celih fabrika, telekomunikacija, elektroenergetskog sistema…
Akcije se nisu desile same od sebe: mnogo aktera je delovalo u tom pravcu i na planu realizacije ove agresije na srpski etnički prostor.
Bošnjačke rukovodeće strukture su u stranim obaveštajnim službama tražile i našle oslonac za realizaciju svojih planova, a obaveštajne službe u njima agenturu spremnu da bespogovorno izvršava naloge. Mnogi pokvarenjak i ekstremista iz Sarajeva (i preko Sarajeva) je prošao specijalne logore i obuke (u Hrvatskoj, Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Albaniji, Turskoj, Iranu, Nemačkoj…), u kojima su započeli grupisanje i selekcija od strane obaveštajnih službi. Istovremeno, finansijski i logistički su podržane aktivnosti na razvoju Izetbegovićeve tajne službe AID i njene specijalne paravojne jedinice „ŠEVE“ zadužene za politička ubistva, likvidacije nepodobnih i kreiranje zločinačkih terorističkih akcija u vlastitoj zoni odgovornosti i prostoru pod vlastitom kontrolom sa jasnim planom lažnih optužbi i kompromitovanja neprijatelja, po cenu velikih žrtava čak i vlastitih sunarodnjaka.
Ali to nepobitno partnerstvo bošnjačkih i zapadnih struktura danas je nefunkcionalno i pokazuje tendenciju zaoštravanja odnosa. Uočljive su posebno vođene specijalne operacije i prema političkoj moći i strukturi Stranke demokratske akcije i samog Bakira Izetbegovića. Praktično, zapadni pogled prema korumpiranom i radikalnom lideru Bošnjaka danas zaklanja savez Rusije i Turske, Putina i Erdogana, pa uz vidljivo i stalno prisustvo Islamske Republike Iran i opasno ponašanje Saudijske Arabije ta računica dosadašnjeg partnerstva dobija sve više nepoznatih činilaca.
Istina, zapad je uvek bio prisutan i u unutar-bošnjačkim podelama ali nikada toliko vidljivo niti agresivno kakav je bio prema Republici Srpskoj i Srbiji – tj. prema Srbima.
Inače, SDA BiH osnovana je 26. maja 1990. godine na Osnivačkoj skupštini održanoj u sarajevskom hotelu „Holidej in“. Nakon dva meseca funkcionisanja otvoren je prvi politički sukob i prva pukotina u kadrovskoj strukturi SDA odlaskom iz stranke Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića.
Pravi tektonski poremećaj u odlasku ljudstva SDA je pogodio 13. aprila 1996. godine, nakon što je iz nje istupio Haris Silajdžić, koji je osnovao „svoju“ Stranku za BiH.
Veliki broj članova SDA tada je krenuo za Silajdžićem, među njima bili su Safet Oručević, Mustafa Pamuk, Zaim Backović, Beriz Belkić, Ekrem Ajanović, Safet Halilović te ratni gradonačelnik Brčkog Munib Jusufović, Omer Vatrić…
Naredno cepanje stranke bilo je 2008. godine. Tada se krajiški deo na čelu sa Nerminom Ogreševićem i Rifatom Hozanovićem odvojio i napravio A-SDA.
Svih ovih godina iz SDA su, uglavnom ne svojom voljom, odlazili ljudi koji su bili njena personifikacija. To je uradio i veliki broj osnivača: Omer Behmen, Džemaludin i Nedžad Latić, Fahrudin Radončić, Hilmo Neimarlija, Mustafa Spahić i mnogi drugi.
Pod pritisikom i zbog činjenice da se nisu slagali sa potezima vrha, stranku napuštaju ili su „silom“ udaljeni i Muhamed Čengić, Hasan Čengić, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić, Ejup Ganić, Bakir Alispahić, Ibrahim Hadžibajrić, Ramiz Dreković, Hazim Vikalo, Izudin Kapetanović, Mirsad Veladžić, Rijad Raščić, Rusmir Mahmutčehajić, Izudin Kešetović, Dževad Mlaćo, Kemal Terzić, Nedžad Branković…
Godina 2014-ta dovela je bukvalno do raspada lokalne kadrovske strukture u Zenici, Bihaću, Goraždu, Visokom, Bugojnu, Živinicama…
Iz stranke je istupilo šest načelnika i tri poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH, a među njima: Fuad Kasumović, Sadik Ahmetović, Senad Šepić i Salko Sokolović.
U februaru 2018. godine politički udar na Tuzlanski kanton koji je SDA izvršila rušeći Mirsada Kukića doveo je do ekspresnog rušenja vlade Tuzlanskog kantona pod vođstvom Bege Gutića a kao vid stranačke odmazde, iste noći, je neko na Kukićevu diskoteku u Banovićima bacio bombu…
Mora se priznati i da je odlazak osnivača ovog ekstremnog islamskog pokreta, koji se strankom samo nazivao, Alije Izetbegovića 2001. godine, nakon što su utvrđene veze Alijinih mudžahedina sa napadom na STC i Pentagon 9/11. imao veze sa američkim pritiskom. I u antiterorističkoj kampanji, pokrenutoj nakon terorističkih napada 11. septembra, u upotrebu ulazi pojam „bosanski model“ po kome su u toku rata humanitarni fondovi zloupotrebljeni za finansiranje terorističkih ili vojnih aktivnosti. Prema tvrdnjama raznih američkih zvaničnika, Al Ka’ida je „bosanski model“ usavršila i primenjivala na brojnim drugim žarištima nakon okončanja rata u BiH iako je taj „bosanski model“ bio inspirisan i organizovan uz pomoć Amerikanaca.
U stvari, istina je da kontrola i nadzor kao suština i smisao tajnih operacija pod kontrolom zapada nikada nisu prestajale u odnosu na Srbe ali i Bošnjake.
Mirnodopska faza specijalnih (subverzivnih) operacija za cilj je imala očuvanje obaveštajnog potencijala u novim ustavno-pravnim uslovima te korišćenje tog aparata za održavanje kriznog stanja u BiH, kroz sinhronizovane političke akcije konstantnih sukoba Srba i Bošnjaka. U pozadini, zapadne zemlje su i dalje upravljale procesom izgradnje radikalno islamiziranih paravojnih formacija, obučenih i sposobnih da periodično izvode selektivne terorističke akcije i da budu sposobne prerasti, izazvati i kontrolisati pobunu širih razmjera protiv bezbednosnih i odbrambenih struktura u državi, a pre svega da vode ozbiljne ratne operacije protiv Republike Srpske – koja je stvarni objekat napada.
Ova etapa podrazumevala je primenu i sistematizovanje mnogih tehnika koje su kao „retki slučajevi“ predstavljali borbeni identitet islamskih ratnika, mudžahedina.
Izvršioci ove etape su pripadnici terorističko-pobunjeničkog subjekta, bivših mudžahedina, vehabija, aktivne islamske omladine… (posredne snage – terorističke organizacije u zemlji ili ubačene iz inostranstva). U ovoj fazi se uključuju i mediji, koji postaju saučesnici ili promoteri terorističkih akata, stavljajući sav svoj potencijal u službu glorifikacije „oslobodilačkih” ciljeva i (ne)dela, predstavljajući žrtvu agresorom i čineći radnje već viđene u prošlom ratu.
U Bosni i Hercegovini glavni nosioci, projektanti i izvođači složenih subverzivnih operacija su, uglavnom, u britanskoj i američkoj ambasadi.
Njihovo najvažnije prljavo političko oruđe ipak je bio diplomatski pigmej Valentin Incko, tzv. Visoki predstavnik u BiH.
Posebnu zabrinutost izaziva saznanje iz dosadašnje prakse: da, kao po pravilu, tajne službe i pokreti na koje SAD imaju odlučujući uticaj i čije se aktivnosti uklapaju u američke strategijsko-političke projekcije dobijaju kvalifikaciju „oslobodilački”, dok u situacijama kada se radi o pokretima koji se ne uklapaju u američke političke projekcije, pogotovu ako su im suprotstavljeni, isti dobijaju kvalifikativ – teroristički. Situacija u BiH predstavlja primer takvog pristupa, kroz koji se potvrđuje teza da je, kada je razumevanje terorizma u pitanju, „problem u definiciji izvora problema”, posebno vidljiv u okviru institucija SAD, kad je reč o „Nusra Frontu“ i koaliciji „HTS“ .
U obaveštajnoj strategiji izazivanja sukoba i problema, koje kreiraju, organizuju i podržavaju britanska i američka obaveštajna zajednica na našem tlu, uočljive su sledeće karakteristike: sve organizovanije delovanje pojedinih segmenata i angažovanje sve više spoljnih nosilaca ugrožavanja bezbednosti i uvećanje obima i sadržaja obaveštajnih akcija, broj njihovih izvršilaca, operativaca.
Postoji aktivna mreža nosilaca i jasno uočljiva rasprostranjenost u samoj BiH i celom regionu uz internacionalnost pripreme i izvođenja tj. da je sve više ugrožavajućih pojava iza kojih stoje MI6 i CIA te da se pripremaju u jednoj a realizuju u drugoj državi. Nosioci ugrožavanja su lica iz više zemalja, ili su iz jedne ali deluju na tlu više država, što potvrđuju učestala hapšenja specijalaca i operativaca, posebno u Srbiji.
Svakako je uočljiva brza prostorna pokretljivost identifikovanih nosilaca ugrožavanja, operativaca MI6 i CIA-e, kojima su dostupna savremena saobraćajna i telekomunikaciona sredstva uz veliku profitabilnost specijalnih operacija i ostvarivanje “moći”, “javnog uticaja” te enormnih prihoda. Tako se organizovani kriminal prislonio uz ove tajne službe i uključio u njihove operacije, stvarajući od njih tajni centar političkog uticaja i finansijske moći uz korištenje ucena i širenje straha.
Zabrinjavajući je i porast destruktivnosti, odnosno sve veće štetne posledice po javni poredak, bezbednost države, društva i međunarodnu bezbednost te visok stepen agresivnosti i sve brutalnija realizacija ugrožavanja tj. porast primene nasilnih sredstava u realizaciji planiranih ciljeva, kao u slučaju ubistva Olivera Ivanovića.
Dodajte ovome „petu kolonu“ angažovanih službenika i bezbednjaka, tipa Dragana Mektića, Mirka Šarovića ili Mladena Bosića, te organizacija po Banjaluci i Beogradu čije članstvo može stati u omanji špajiz, poput CAES-a i Jelene Milić, uz već proslavljene antisrpske bojovnike poput Nataše Kandić i Sonje Biserko ili Nenada Čanka i Čede Jovanovića, i otkriva se jasnije i tek tada postaje vidljiv stepen ugroženosti našeg životnog prostora i naših međuetničkih odnosa.
Hladni rat je nešto na što su se Srbi i Bošnjaci navikli, ali stvarni rat i sukob bili bi nova tragična stepenica sa koje zajedno padaju pred istorijom i pred budućnošću.
Savez Rusija i Turska, kao i napori koje zvanični Beograd čini da pomiri Sarajevo i Banjaluku – Srbe i Bošnjake, uz turske ustupke i pokroviteljstva nad konkretnim projektima, predstavljaju kakvu-takvu strategijsku odrednicu za naše narode a izbegavanje sukoba i rata, jedini politički put bez alternative. EU i NATO to nisu.
Na kraju krajeva, Nemačka koja nema nikakav interes da na Balkanu bude sukoba, ipak će, kao i uvek, slediti američku politiku – neće podržati Rusiju u traganju za razumevanjem i mirom između Srba i Bošnjaka. Želi li i Erdogan mir, ili je njegov nastup i „Danajski darovi“ koje obećava, tek samo cena koju plaća da ostane u igri, prisutan na Balkanu, kako bi zaštitio interese turske države a ne sprečavao sukobe, i mirio narode – vreme će pokazati. A do tada, hladne glave, mudro i oprezno.
Ostavite komentar na NATO zemlje provociraju sukobe u BiH

Copyright © Ceopom Istina 2013-2026. Sva prava zadržana.