Sva srpska razgraničenja

Mora da u ovom času kosovskim Albancima nije lako. Pred ciljem su, ali neizvjesnost ipak traje. NATO snage su brutalno, bez ikakvog povoda po njihovu sigurnost, napale Srbiju/Jugoslaviju, okupirale dio srpskog teritorija, dale ga Albancima koji su tu proglasili takozvanu Republiku Kosova. Onda je uslijedio puč protiv Miloševića, uspostavljanje marionetskih režima od kojih je svaki imao zadatak da sa kojekakvim potpisivanjima od fiktivne nezavisnosti omogući pravu nezavisnost.

Konačno se približava i taj trenutak. Manir putem kojeg će se sve to izvesti i pokloniti nekom 10% vlastitog teritorija, nazvan je „razgraničenje“!? Kako će se tehnički to uraditi, još se ne zna. Vjerojatno referendumom. U principu, sve je pošteno. Jedino što će monitoring, kontrolu glasanja, vršiti upravo oni koji su tu srpsku zemlju okupirali kao i njihove marionete iz „nevladinih“ i „humanitarnih“ organizacija, a, naravno, i oni koji ovo razgraničenje predlažu. Drugim riječima, Albanci, koji za sada žive na okupiranoj teritoriji, ne bi trebalo da budu previše zabrinuti za ishod glasanja putem kojeg će im se pokloniti čitava jedna država; to se samo jednom dešava u historiji. Mada, ipak postoji ono: „Sa Srbima se nikad ne zna.“

Mora se priznati, da su vladajuće srpske elite inovativne kao što to nitko drugi ne bi mogao biti. One hrabro idu u susret Evropi putem ovog jedinstvenog termina „razgraničenje“ čime revolucionarno obogaćuju međunarodno pravo. Običan čovjek teško da može shvatiti značenje tog termina. Zato pribjegnimo semantičkoj analizi.

-„Razgraničenje“ sadrži u sebi riječ „granice“.

-Razgraničava se nešto što prethodno nije imalo nikakvih granica.

-U konkretnom slučaju, država Srbija postavlja granice na svom, vlastitom teritoriju, i na taj način, od jednog dijela svoje zemlje pravi novu državu i daje joj legalitet i legitimitet!!!

Stvarno, srpskoj velikodušnosti nema kraja. Nema kraja ni zahvalnosti Albanaca koji su od američkih elita koje su im silom priskrbile teritorij, napravili božanstva. Kako li će tek slaviti srpske elite kada im omoguće formalno-pravnu nezavisnost!

Ovu srpsku velikodušnost će pozdraviti mnoge zemlje svijeta i slijediti srpski primjer. Turska će se razgraničiti od Kurda, Velika Britanija od Sjeverne Irske, Španjolska od Katalonije, itd. Zaista su Srbi, sa pojmom „razgraničenja“, postali pozitivno zeznut narod kako za historiju, tako i za međunarodne odnose.

Ubrzo će se pokazati da će Srbija nastaviti sa svojim razgraničenjima. Postat će svjesna da će se za par decenija Srbija morati braniti kod Kraljeva, Čačka i Vrnjačke Banje od Sandžačkih Bošnjaka koji već sada u Raškoj predstavljaju apsolutnu većinu i samo čekaju mig Velikog Brata, pa da i oni pokrenu postupak odcjepljenja. Zato će se uskoro i tu razgraničiti.

Razgraničenje od Vojvodine će biti mnogo delikatnije. Srbija će shvatiti da je ta njena pokrajina isto ono što su bile Slovenija i Hrvatska u odnosu na Jugoslaviju, to jest da je ona ekonomski i kulturno daleko razvijenija od ostatka zemlje, i pustit će je da, sasvim opravdano, uđe u Evropu kao samostalna zemlja.

Ah, da! U Beogradu sada ima oko 100 000 Albanaca. Vjerojatno će se i njima omogućiti posebna autonomija, u općinama gdje su u većini. Inače će, za koju godinu, Srbija od njih morati braniti Beograd kod Čukarice, posebno Žarkova, Zvezdare i Slavije.

Ima tu i drugih razgraničenja, doduše ne geografskih već ideoloških. Drugim riječima, morat će se razgraničavati od Rusije radi usklađivanja Srbije sa politikom EU. A Zapadu ni Republika Srpska nije po volji radi njenog približavanja Rusiji. Međutim, to se već sada odrađuje u najboljem maniru „obojenih revolucija“, pa ćemo vidjeti što će jesen u tom pogledu donijeti.

Razgraničenje će sadašnja politička vlast morati izvesti i od vlastite pravoslavne crkve, koja je protiv razgraničenja o kojima je govoreno.
I na kraju ostaje narod koji je čvrsto uz svoju crkvu. Ali tko je narod ikada šljivio. Nije li ono Luj 14., pred parlamentom Pariza, rekao: „Država to sam ja; moj glas je ujedno i glas naroda, čak ako on trenutačno tako i ne misli“.