Predsednik Sjedinjenih Država Barak Obama ljut je. Vladimir Putin i Bašar Asad nikako neće da prestanu da uništavaju „civilne idilovce“ i druge „mirne“ teroriste u Siriji. Zato se Rusiji ne sme verovati. Ona agresivno smeta Vašingtonu da na čitavoj planeti uspostavi mir po libijskom obrascu. Vrednosti, ideali i veliki principi na kojima se zasniva američka demokratija izloženi su opasnosti.
Ovo je kratak sadržaj Obaminog izlaganja na konferenciji za štampu u Pentagonu, posle zasedanja Saveta za nacionalnu bezbednost 4. avgusta. I to je sve. Čak je čudno. Neprijatelj je na pragu, pa gde je čvrst odgovor svetskog hegemona „regionalnoj sili“ sa ekonomijom davno „pocepanom u paramparčad“? Naravno, Obama je već „hroma patka“, ali ne u tolikoj meri da zanemari nacionalnu bezbednost.
Odgovor na sva pitanja nalazimo u redakcijskom tekstu The Washington Post. Taj list oštro kritikuje državnog sekretara Džona Kerija, koji Moskvi stalno nudi nove ustupke da bi prestala sa napadima na „mirne“ i „civilne“ teroriste. Pri tom Kremlj ignoriše ponude „povoljne pogodbe“, a sirijska armija pretvara Alep u sirijski Staljingrad za „demokratsku opoziciju“, ne zaboravljajući i ostale bandite.
Paniči i The Wall Street Journal, ukazujući na „dramatične promene“ odnosa između Rusije i Turske, zbog čega su „sirijski ustanici prepušteni sudbini“.
To je neuspeh. To je potpun neuspeh američke globalne politike. Pa još uoči izbora na kojima se u ime demokrata kandiduje Hilari Klinton, koja za tu politiku kao bivši državni sekretar snosi punu odgovornost.
U Ukrajini su SAD izgubile kontrolu nad procesima i u svakom trenutku mogu da se suoče sa nepredviđenim i neprijatnim razvojem događaja. Da bi pokušao da zaustavi probleme u tom pravcu, Vašingtonu je potrebno da oslobodi resurse u Siriji. U skladu s tim, na tom frontu po svaku cenu treba postići stabilan položaj svojih „mirnih“ i „civilnih“ satelita. Neka malo posede i zaleče rane, pa od nove američke političke sezone neka ponovo počnu. Da bi situaciju u Siriji predstavili kao realan uspeh, SAD je neophodan javni pristanak Moskve, zabeležen na papiru, da će Asad nekad otići (može i bez datuma). A otići ne zato što će izgubiti na izborima nego zbog odustajanja od dalje političke borbe.
U zamenu za to – SAD nude mogućnost da „sačuvaju Siriju“ i pristaju da u korist Moskve ustupe određeni uticaj na formiranje novog sirijskog rukovodstva. Kasnije se obećanja mogu povući. Možda se ne dogovore „mirni“ teroristi sa „nemirnim“, ili međusobno, ili sa Asadovim naslednicima, ili sa Kurdima. Zar je malo varijanti pomoću kojih se ponovo može započeti rat!
Situacija se promenila. SAD nemaju s tim nikakve veze. Treba ponovo započinjati pregovore. Ali, „mi smo se dogovorili da Asad odlazi“. Glavno je da će „odlazak Asada već biti „prodat“ biračima kao veliko dostignuće. I više od toga, čak i ako će posle postizanja principijelnog sporazuma o njegovom odlasku, Asad još ostati na čelu Sirije na neodređeno vreme, njegove pozicije će oslabiti.
U okvirima bliskoistočnih vizija o politici on će postati „hroma patka“. U vladajućem taboru počeće borba „za Asadovo nasleđe“ što će oslabiti politički, vojni i diplomatski potencijal legalne vlasti, a takođe dovesti u sumnju i njenu unutrašnju legitimnost. Posledica će biti slabljenje pozicija Rusije ne samo u Siriji, nego na čitavom Bliskom Istoku. I sve to bez napora američkih resursa koji će moći da se prebace na drugu kritičnu tačku (u Ukrajinu). Samo na račun „povoljne pogodbe“.
Kao što je gore već rečeno, Rusija ignoriše američke ponude, zahtevajući da se najpre „zatvori pogodba“ postignuta u februaru. Neka Vašington prvo odvoji „umerene“ od „ekstremnih“, zatim ćemo zajedno bombardovati „ekstremne“, i tek posle toga počećemo novu rundu pregovora. Ne radi se čak ni o tome da je ispunjavanje ovih uslova apsolutno nepovoljno za SAD. Ako predaju svoje „ekstremne“, onda će izgubiti autoritet pouzdanog „političkog štita“. Posle toga prestaće da im veruju ne samo „mirni“, nego i partneri u NATO.
Glavni problem Vašingtona je u tome što fizički ne stiže da do izbora ispuni uslove februarskih sporazuma, odnosno, taj faktor će delovati protiv Hilari Klinton. Upravo zbog toga mi već nekoliko meseci vidimo otprilike jednaku informativno-političku igru SAD u pogledu Sirije i Ukrajine. Sa jedne strane slede ekstremne izjave revnosnih „jastrebova“ koji zahtevaju da odmah otpočnu neposredna borbena dejstva trupa SAD protiv Asada (za početak, putem nanošenja avioudara). Takođe oni insistiraju na pružanju realne vojne pomoći Porošenkovom režimu, toliko ozbiljne da bi on mogao brzo (za nekoliko nedelja, u krajnjem slučaju – 1,5-2 meseca) da pobedi u građanskom ratu.
S druge strane, u Moskvu lete „golubovi“ sa ponudama za „povoljne pogodbe“. Administracija SAD demonstrira Rusiji: „Pogledajte, kakve strašne ljude mi jedva zadržavamo. Naše mogućnosti su pri kraju. Pomozite nam da sprečimo rat. Pristanite na bilo kakve ustupke“. Vašington više čak ne aludira, on otvoreno govori o mogućnosti svoje direktne konfrontacije sa Rusijom.
To je način političkog i diplomatskog pritiska. Opasnost je u tome što, ako suviše daleko ideš u pretnji vojnom silom, ponekad se mora ratovati čak i protiv volje. Utoliko pre što neadekvatnih „jastrebova“ u SAD realno ima dovoljno.
SAD opasno blefiraju i mogu da se zanesu u igri. Upravo zbog toga – da se ne bi zaigrali – Rusija takođe odgovara u dve ravni. Sa jedne strane MIP konstantno ispoljava dobru volju i spremnost za kompromise, ali tek posle realizacije postojećeg sporazuma“. Odnosno, ne odustaje od pregovora, ali ni progresa nema.
Sa druge strane, da bi se ohladile „usijane“ glave – Moskva ne samo da nastavlja energičnu podršku ofanzivi sirijskih vladinih snaga, nego i usiljenim tempom pojačava svoje strateške grupacije na severozapadnom i jugozapadnom pravcu, izvodi jasne manevre tokom kojih demonstrira visoku borbenu gotovost ne samo konvencionalnih, nego i nuklearnih snaga. Interkontinentalne rakete nisu usmerene ka Rumuniji, nisu čak ni ka Britaniji ili Španiji, to je direktno upozorenje Vašingtonu da dobro razmisli pre nego što organizuje sledeću u nizu provokacija.
Uopšte, pred kraj vladavine dobitnika Nobelove nagrade za mir, planeta se našla, pri tom krivicom SAD, na ivici globalnog rata. A komični Obamini pokušaji da manevriše između „golubova“ i „jastrebova“ pokušavajući da istovremeno plaši i potkupljuje Rusiju – nimalo ne doprinose stabilizaciji situacije.
Ostavite komentar na Slom Obamine spoljne politike

Copyright © Ceopom Istina 2013-2026. Sva prava zadržana.