Evropa je danas krhka i slaba i nije slobodna iz razloga što je sloboda povezana sa istinom, a u Evropi je danas zabranjeno govoriti istinu…. Ipak narod Evrope se budi i pregrupiše a stubovi suzbijanja istine se polako krive i počinju da pucaju. Narod Evrope polako shvata da je njegova budućnost ugrožena, da su ugroženi poslovi, bezbednost i miran život…. „[1]
Nakon Hladnog rata ponovo nad Evropom kruži duh nemira i osećaj nesigurnosti i straha, koji neće doneti nikome dobro. To narodi Evrope u svim državama osećaju sve više kroz smanjenje lične bezbednosti, povećanje opšte nesigurnosti i kroz pad životnog standarda. Nakon ubrzanog i neopravdanog širenja NATO, vodeće sile Zapada pored Bliskog istoka izazivaju krize i ratove u srcu Evrope. Postepeno intenziviranje Ukrajinske krize i podrška vojnoj opciji i režimu Ukrajine u napadima na Novorusiju i zagovaranje daljih priprema za vojno rešenje za Krim jesu veoma opasni potezi SAD i vodećih država EU, koji mogu dovesti do nesagledivih posledica po mir u svetu.
Osim Ukrajinske krize, stratezi Zapada zagovaraju i nova krizna žarišta duž povučene linije sukobljenosti interesa vodećih država Zapada u pohodu na Istok. Permanentna kriza i rat u Ukrajini treba da udalje Evropu od Rusije i uspore razvoj i stabilnost Ruske Federacije, kroz sprovođenje ekonomskih sankcija. Te sankcije imaju za cilj snižavanje socijalnog praga stanovništva u Rusiji, razvijanje protivrečnosti i izazivanje predpostavki za podele u društvu i za razbijanje Ruske Federacije na više samostalnih država. Takođe, na taj način žele se usporiti integracije i saradnja država na evroazijskom prostoru. Logika stratega Zapada da se SAD trebaju mešati u sve krize u svetu prepoznatljiva je i u izjavama vodećih političara: Tako je i Hilari Klinton rekla „Amerika ne može sama da reši goruće probleme, a svet ne može da ih reši bez Amerike.“[2]
KRIZE NA EVROAZIJSKOM PROSTORU
Preko migranata i Ukrajinske krize SAD nameravaju da izgrade predpostavke da i dalje kontrolišu EU u ekonomskom, bezbednosnom pa i političkom smislu, kako bi prebazirale dodatne vojne snage i ojačale neposredno vojno prisustvo u Evropi. SAD pored Evrope i dalje intenziviraju krize i ratove na Bliskom istoku i ne dozvoljavaju proces stabilizacije država, čiji režimi nisu po njihovoj volji. Održavaju u tim državama model permanentne krize i obezbeđuju uslove za biznis kompanijama sa Zapada.
Kroz upravljanje krizama na evroazijskom prostoru SAD preko NATO i EU nastoje umanjiti sposobnosti Ruske Federacije i njen sve veći značaj u međunarodnim odnosima. Istovremeno nameravaju da preko smanjenja BDP od nafte i gasa, izazivaju socijalne tenzije i nezadovoljstvo u većim gradovima Rusije, kako bi to unutrašnje nezadovoljstvo raslo i postalo plodno tlo za unutrašnje protivrečnosti, sukobe pa i smenu aktuelne izvršne vlasti, pre svega predsednika Vladimira Putina jer svojim ugledom i harizmom poprima sve više simpatija i na Zapadu.
Pod plaštom konflikata u Evropi i Ukrajinske krize NATO, pre svega SAD i Velika Britanija, će nastojati da povećaju baziranje snaga u Poljskoj, Nemačkoj, baltičkim državama, Rumuniji, Bugarskoj i u drugim državama Jugoistočne Evrope. Takvo agresivno delovanje administracije SAD, birokratije EU i NATO prepoznato je u narodu u većini evropskih država, prvenstveno Mađarskoj, Češkoj, Španiji, Grčkoj, Francuskoj i Nemačkoj.
Pitanje je dana kada će to postati pod pritiskom javnog mnjenja i politika vlasti, kao što je to sada u Mađarskoj. Premijer Mađarske je primer trezvenog ponašanja i odgovornog odnosa prema nacionalnoj bezbednosti, bez obzira na pritiske koje trpi od SAD i vodećih država EU. „Dame i gospodo, današnji neprijatelji slobode su obučeni u drugačiju odoru od one koju su imali raniji imperijalni vladari… Oni koriste drugačiji niz alata kojim nameravaju da nas potčine, da nas zarobe i da nam uzmu slobodu i ako nas ne skupljaju u koncentracione logore niti šalju tenkove da okupiraju naše države. njihova današnja artiljerija su ucene i pretnje….[3]„
Podrška albanskom ekstremizmu i projektu “Velika Albanija”, od strane SAD i Velike Britanije biće i dalje izražena, kao i do sada u pogledu članstva u međunarodnim organizacijama pa čak i u UN. Uslovljavanje Srbije oko daljeg pridruživanja EU, nastaviće se i dalje kroz zahtev za suštinsko priznanje nezavisnosti lažne države Kosovo, prihvatanje evroatlanskih integracija i stalno udaljavanje od Rusije. Na taj način SAD žele da kroz kontrolu vlasti i neokolonijalni položaj “državica” na Balkanu što pre taj prostor u celosti stave pod kontrolu EU i NATO.
Sada su skoro svi režimi u državama Balkana, pod značajnim američkm uticajem i pritiskom. Jedino Republika Srpska i Srbija, pre svega narod, većinski su opredeljeni da svoju budućnost i sudbinu grade van NATO-a i ovakve EU, koja je u suštini tamnica za slobodne države i narode i instrument za neokolonijalni odnos prema nerazvijenim i malim državama. To potvrđuju sva objektivna i najnovija istraživanja javnog mnjenja, koja nemaju odjeka u medijima na valjan način.
Režim u Srbiji rezultate glasanja na izborima 24. aprila 2016. pokušava da prikaže kao referendum naroda o pristupanju EU a poznato je da ni jedna vlast do sada nije smela da raspiše referendum o tom sudbonosnom pitanju za srpski narod. Vlast u Srbiji zna da na tom putu tzv. „evropskih integracija“ treba suštinski da se odrekne Kosmeta, Republike Srpske i Rusije, kako bi ispunila tzv. evropske kriterijume za članstvo. Znaju da to narod neće podržati i bilo koja vlast u Srbiji nemože opstati sa takvim servilnim i u suštini izdajničkim odnosom. Ni kampanjom preko medija nebi mogao da se kontroliše gnev naroda u tim momentima.
O neiskrenosti odnosa i delovanja rukovodilaca EU prema srpskim nacionalnim interesima mogli smo da se uverimo u više navrata. Takav trend se nastavio i kroz pojačanje bezobzirnog uslovljavanja kroz tzv. Briselske pregovore. Tako Ernst Rajhel, opunomoćenik nemačkog Ministarstva spoljnih poslova za Jugoistočnu Evropu, nedvosmisleno i otvoreno govori da je suština Briselskog dijaloga da zaokruži „nezavisnost Kosova“.
Nemački portal „Dojče vele“, izdanje na srpskom jeziku, objavilo je intervju sa Ernestom Rajhelom koji se nije ustručavao da iznese suštinu dijaloga koje u Briselu vode predstavnici srpske vlasti i tzv.države Kosovo. Ernest u ovom kratkom intervjuu ponavlja da su Briselski pregovori u „interesu kosovske suverenosti koja nije moguća bez tih pregovora“! Takođe, za razliku od drugih kandidata za članstvo u EU, Srbija je dobila dodatne uslove od kojih on ističe otcepljenje Kosova i Metohije![4]
Intervju nije preneo ni jedan srpski medij, tako nešto još uvek nije isplativo plasirati srpskoj javnosti, verovatno je procena većinskih zapadnih vlasnika medija u Srbiji.
Na pitanje: Jasno je da sadašnja situacija na Kosovu otežava tamošnjoj vladi političko delovanje jer oseća da je pod pritiskom, Ernst Rajhel je odgovorio veoma precizno kako vidi suštinu tih razgovora.
„Ali nastavak dijaloga je u interesu tzv. „Kosova“. Naime, dijalogom se slede fundamentalni interesi kosovske suverenosti i trebalo bi da se oni time realizuju. Najpre, to je ukidanje srpskih „paralelnih struktura“ kako je nemačka kancelarka Angela Merkel godine 2011. zahtevala u Beogradu. To je u vezi sa postizanjem efektivne suverene kontrole Republike Kosovo i na severu zemlje. Put do toga je u procesu, koji je, priznajem, mukotrpan, u dijalogu. Bez dijaloga ne treba očekivati ostvarenje tih interesa.“
Na novinarsko pitanje i konstataciju…“ Nemačka poslanica u Evropskom parlamentu Doris Pak kaže da većina u EU koja priznaje nezavisnost Kosova treba više da pritisne pet država koje ga ne priznaju da promene stav. Mislite li da ovih pet država EU treba da priznaju Kosovo i da li Nemačka na njih vrši pritisak, ili ih „ohrabruje“ u tom smislu?….“
Ernst Rajhel je otvoreno bez uvijanja rekao istinu i suštinu odnosa Nemačke i EU prema Srbiji i Kosovu i Metohiji: „Znate da je naša pozicija čvrsta da priznajemo Kosovo kao nezavisnu državu. Želimo da sve druge države urade isto. Otud, u stalnom smo kontaktu sa pet zemalja koje ne priznaju Kosovo i ohrabrujemo ih da zauzmu isti stav kao mi.“[5]
Ceo taj proces nekakvih pregovora sa tzv. državom Kosovom je protivustavan i odvija se pod konstantnim ucenama i pritiscima vodećih država NATO i EU. Takav odnos neće obavezivati narod i R. Srbiju da poštuje dogovore koji su sklopljeni na taj način i mimo UN. EU je prolazna organizacija kojoj ističe rok trajanja pa i dokumentima koji su doneti pod njenim mandatom. Za srpski narod samo Rezolucija 1244 jeste obavezujuća i ceo pregovarački proces i mandat treba da se vrati u taj okvir.
Nema niko „tapiju“ da proda resurse, narod i pravo na oslobađanja Kosova i Metohije od okupacije i povratak suvereniteta R. Srbije nad ovom pokrajinom u skladu sa Ustavom Srbije i međunarodnim pravom. Okupacione sile na Kosmetu su svesne toga i vrše sistemski pritisak na vlast R.Srbije da se prihvatanjem nezavisnosti tzv. Kosova ukine pravo budućim pokolenjima. Kosovo je nacionalno pitanje prvog reda i ni jedna generacija, niti bilo koja vlast nema pravo da se u ime naroda, njega odrekne.
PROMAŠEN STRATEGIJSKI IZBOR „EU NEMA ALTERNATIVU“
Put u EU jeste u suštini promašen izbor u kome se uzurpiraju najviše nacionalne vrednosti i rasprodaju nacionalni resursi zarad nekakve lažne ideologije evropejstva i boljeg života osiromašenog stanovništva. Upravo je ta EU neposredno i preko NATO-a razbijala srpski etnički prostor i posredno sprovela pljačkašku privatizaciju preko marionetskih režima, nakon 2000.godine. Neke vodeće države EU u novijoj istoriji, pa i danas, činile su sve protiv srpskih nacionalnih interesa. Sasvim je logično pitati se: Čemu bezuslovno davanje svoje slobode i budućnosti onima koji ugrožavaju opstanak srpskog naroda?
Posledice komunizma jedva smo preživeli a lažno evropejstvo bi nas konačno dotuklo kao narod i ponizilo u svakom smislu, pa i udaljilo od Rusije, koja je bila jedini bezuslovni saveznik i zaštitnik srpskih nacionalnih interesa kroz istoriju.
Zato vojna i politička saradnja i strateško partnerstvo Srbije sa Rusijom, Kinom i državama koje nisu podržale secesiju i priznale nezavisnost lažne države Kosovo, jeste spas i pravi izbor za njenu budućnost. Ruska Federacija i Kina nikada nisu ugrozile srpske nacionalne interese a i danas iskazuju volju da pomognu razvoj R. Srbije i zaštite je od bezobzirnog odnosa i pritisaka vodećih zemalja Zapada. To su pokazale kroz priznavanje i podršku teritorijalnog integriteta Srbije i otvoreno i dosledno suprotstavljanje pokušajima SAD, Velike Britanije i Nemačke da srpski narod označe genocidnim i da mu otmu i pokradu kulturnu baštinu na Kosovu i Metohiji.
EU i NATO su prolazne kategorije i nadnacionalne organizacije, koje ne garantuju zaštitu nacionalnih interesa i ciljeva, jer su postale jedan od kreatora i učesnika u krizama na evroazijskom prostoru i u svetu. Evropska Unija je u svojoj suštini instrumentalizovana i neravnopravna organizacija, posebno prema malim državama i narodima i nalazi se pod kontinuiranim pritiskom i upravljanjem od strane SAD.
Evropsku Uniju mnogi porede sa „Orijent ekspresom“. U tom „vozu“ postoje salon vagoni, vagoni za spavanje i ručavanje. U njima se vozi isključivo briselska birokratija, a u vagon za ručavanje zalaze i putnici 1. klase, kada imaju da plate (Nemačka, Francuska, zemlje Beneluksa, Skandinavije, Austrija, V. Britanija, Italija).
U 2. klasi putuju Irska, Španija, Portugal, Grčka. Oni su na vreme ušli u voz i dobro su profitirali od raznih bespovratnih kredita i pomoći, dok je za to bilo para.
U 3. klasi je takozvana sitna boranija – baltičke zemlje, Malta, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija. U vagonu za bagaž, stisnuti između sanduka i kofera, voze se Rumunija, Bugarska i Hrvatska, stalno se nadajući da će ih možda nekada pustiti i u 3. klasu. Na kraju voza klackaju se „stočni vagoni“. Samo u njima još ima mesta, ukoliko oni iz salon-vagona i kola za spavanje uopšte nekome više i dozvole da uđu u voz. Mnogi stručnjaci unutar EU, ovakav „Orijent ekspres“, putujući po šinama svetske ekonomske krize, već su osudili na propast… Finansijski problemi rezultirali su velikim nesuglasicama u EU, ali i ekonomskim protekcionizmom. U borbi protiv krize, države članice sve češće vuku individualne poteze, izbegavajući dogovor i zajedničke antirecesijske mere EU. Bogatije zemlje poput Nemačke i Francuske se zalažu da njihove kompanije zatvore fabrike u istočnoj Evropi i vrate radna mesta u maticu.
Veliki je otpor i finansiranju oporavka slabije razvijenih država poput Grčke, a kamoli Bugarske, Rumunije ili Hrvatske. Potraje li recesija, uz ekonomski protekcionizam i krah evra, teško je verovati da će EU, zajednica utemeljena na slobodnom tržištu, moći da funkcioniše. Podela ili raspad EU je u tom slučaju izvestan scenario.[6]
Od Drugog svetskog rata SAD na Evropu gledaju kao prostor koji treba neposredno da kontrolišu i sa njim upravljaju u političkom i bezbednosnom smislu. Ni jedna kriza na prostoru Evrpe nije počela niti se završila bez presudnog uticaja Amerike. Ta konstanta odnosa SAD vidljiva je u većini studija i analiza međunarodnih odnosa sa posebnim osvrtom na Evropu, EU i vodeće države Zapada. U svemu tome nije teško uočiti dominantan uticaj anglo-saksonskih teorija, prema kojima su se saglasno ponašali američki i britanski političari. „Većina Evropljana povremeno potpuno zaboravi na dinamiku etike odgovornosti, ako ona uključuje prenos rizika. Zašto bi Sjedinjene Američke Države besplatno ponudile humanitarnu intervencijuna Kosovu – ili uostalom, bilo gde drugo – ako su njeni rizici bili kršenje međunarodnog prava ili civilne kolateralne štete? Pošto Sjedinjene Američke Države drugačije praktikuju rat, oslanjajući se na visoku vatrenu moć u operacijama visokog intenziteta, onda će rizici njihovih vojnika koji ih izvode biti uvek mnogo veći od onih koje je pozvala Evropa.“[7] Citirana studija jeste u svojoj suštini angloamerička propaganda mesta i uloge SAD u kreiranju bezbednosti u savremenom svetu.
Na nesreću srpskog naroda vidljivo je da je agresija NATO izvedena u suprotnosti sa međunarodnim pravom uz razaranje velikog broja civilne infrastrukture i ubijanje nedužnih civila. Teško se oteti utisku da Kristofer Koker ispoljava saosećanje za bezbednost vojnika vojski sa Zapada a ne za stradanje civila. Svaki dublji komentar oko takvog odnosa je suvišan. To potvrđuje svu bezobzirnost stratega, politike i pojedinih toretičara rata iz SAD i Velike Britanije, koje podržava vlast tih država i afirmativno se odnosi prema stavovima koje zastupaju.
___________________
Odrednice:
[1] Delovi iz govora premijera Vlade Mađarske, Intermagazin, 23. mart 2016.
[2] Džozef S. Naj, Budućnost moći, Arhipelag, Beograd, 2012., str.7
[3] Delovi iz govora premijera Vlade Mađarske, Intermagazin, 23. mart 2016.
[4] http://www.kmnovine.com/2016/01/ernst.html
[5]http://srbin.info/tag/%D0%B5%D1%80%D0%BD%D0%B5%D1%81%D1%82-%D1%80%D0%B0%D1%98%D1%85%D0%B5%D0%BB/
[6] http://www.dnevne.rs/nesto-drugacije/americki-n-s-i-i-cia-otkrili-mapu-buducnosti-2020-evropa-bi-trebalo-da-se-podeli-na-tri-dela-srbija-u-pravoslavnoj-uniji
[7] Kristofer Koker, Sumrak Zapada, Dosije, Beograd, 2006., str.12
_________________________
LITERATURA
1.Kristofer Koker, Sumrak Zapada, Dosije, Beograd, 2006.
2. Džozef S. Naj, Budućnost moći, Arhipelag, Beograd, 2012.
3. http://www.kmnovine.com/2016/01/ernst.html
4.http://srbin.info/tag/%D0%B5%D1%80%D0%BD%D0%B5%D1%81%D1%82-%D1%80%D0%B0%D1%98%D1%85%D0%B5%D0%BB/
Ostavite komentar na Zloupotrebe EU u pohodu SAD na Rusiju

Copyright © Ceopom Istina 2013-2026. Sva prava zadržana.