Obratite pažnju na izjavu koju je Ivica Dačić, potpredsednik Vlade Srbije, dao RTS-u ispred zgrade Ujedinjenih nacija u Njujorku, u vezi sa pokušajem da se spreči prijem Kosova* u Unesko. Tačnije, usredsredite se na nešto čega u toj izjavi – nema!
Evo izjave:
„Srbiji predstoji teška diplomatska bitka u Unesku kako bi se sprečio prijem Kosova u tu međunarodnu organizaciju“, rekao je Dačić. „Da li ćemo u tome uspeti? Ponekad nije važno da li ste u pravu, već kakve su brojke. Brojke u ovom trenutku nisu na našoj strani, ali ukazaćemo i ukazujemo na to da je ovde u pitanju specifični prilaz verskom i kulturnom nasleđu, njegovom uništenju i da nema nikakve razlike da li to čini Islamska država ili bilo ko drugi, pa tako i na Kosovu i Metohiji.“
Kao što se lako da primetiti, iz Dačićevih reči izostalo je nešto čime su se srpski zvaničnici neprestano hvalili u poslednje vreme, a to je navodni ugled koji smo kao država stekli odnosom prema migrantima.
Sedmicama unazad, bezmalo svako obraćanje javnosti bilo kog člana Vlade, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, sadržalo je u sebi i osvrt na taj vajni ugled koji nam je kao porastao. Ni daha ni vremena nisu vlastodršci žalili u nastojanjima da nam dočaraju koliko su popravili „međunarodni položaj“ Srbije. Ali sada, kada bi taj „ugled“ valjalo upotrebiti u našu korist – a od sprečavanja učlanjenja Kosova* u Unesko teško da postoji išta važnije za državu Srbiju, ne samo trenutno nego i dugoročno – odjednom su zamrle sve priče o tome kako je Srbija u svetu omiljenija nego ranije. Najednom su brojke ponovo protiv nas, a sve naše diplomatske bitke su opet teške i preteške.
Gde se deo sav onaj malopređašnji ugled?
Zapravo, nije ga ni bilo. Naklapanja o kakvom ojačanom međunarodnom položaju do kog je Srbija došla postupanjem prema migrantima, nisu bila ništa drugo do šarena laža, zgodna za otpočinjanje predizborne kampanje.
Istina je da su na račun Srbije zaista pljuštale pohvale proteklih sedmica, ali je od te činjenice daleko bitnije to što su, sve do jedne, dotične pohvale bile prazne i bezvredne. I to nije nikakvo čudo, ako imamo u vidu da su stizale sa Zapada, političke strane sveta na kojoj je javna reč odavno pojefitinila preko svake granice otužnosti.
Ne samo bezvredne, te „pohvale“ su često bile protivrečne: najpre su nam čestitali na tome što delujemo spremni da zadržimo migrante, a onda su nas bodrili zbog toga što ih propuštamo dalje. Valjda zavisno od toga da li je direktivu izdavao Berlin ili Vašington, između kojih se i vodi ova bitka u kojoj su migranti zamena za pešadiju.
Ali takva je priroda politike na Zapadu. Jedina njena datost je beskrajna prevrtljivost. A kad je reč o Balkanu i naročito Srbiji, sve je još ogoljenije. Zapadni političari mogu da vam se do ushićenja dive u jednom trenutku, a da vam već u sledećem otimaju bubreg. Tačnije, da pomažu zlotvora koji se obogatio kidajući bubrege i ostale telesne organe živim ljudima. Vašim ljudima. Ako je zlotvor zapeo da uđe u Unesko, ima da mu pomognu. Baš ih briga što je zlotvor do pre neki dan palio i rušio te kulturne i duhovne znamenitosti koje bi sada da preotme kao svoje. Ili što ih otima od vas, kojima je „međunarodni ugled“ tako porastao.
Zato je svako ko se uzda u pohvale Zapadnih političara osuđen na ideološku šizofreniju, u kojoj se gubi razlika između ispraznog tapšanja po ramenu i ugroženih vekovnih svetinja.
Ostavite komentar na „Ugled“ Srbije – čas ga vidiš, čas ga ne vidiš

Copyright © Ceopom Istina 2013-2026. Sva prava zadržana.