Katolički kler i genocid nad srpskim narodom u NDH

Sve evidentniji raskol unutar SPC očigledna je posledica sve otvorenijeg delovanja „papske struje“ u redovima nekih njenih velikodostojnika, koje predvodi svima poznati nosilac papskog prstena. U trenutku kada katolički kler ivodi u završnu fazu proglašavanje kardinala Stepinca za blaženog (sveca), čime se praktično verifikuje kao opravdano učešće katoličkog sveštenstva u genocidu nad srpskim narodom, neki naši prvosveštenici otvoreno zagovaraju dolazak Pape u Srbiju, otvoreno obmanjujući vernike i javnost o značenju takve posete. (Prva poseta Pape nije ni politički, ni protokolarni, već duboko ritualni gest).  U isto vreme Patrijarh srpski, gospodin Irinej, sve jasnije ističe sličnosti a sve više zanemaruje razlike u pogledima dve crkve na duhovni i svetovni život.

Ali, stavovi prema zločinu ne smeju se zanemariti. Zato CEOPOM-Istina prenosi neka svedočenja o učešću dela katoličkog sveštenstva u zločinu protiv srpskog naroda i pravoslavne vere, prikupljena kao objave sa društvenih mreža i zahvaljuje pojedincima i grupama koje ih pronalaze i objavljuju. Borba za istorijsko sećanje jednog naroda sastavni je deo borbe za njegovu budućnost.

*   *   *

Vojska Nezavisne Države Hrvatske je, od 1941. do 1945, ubila više od milion Srba i desetine hiljada Roma i Jevreja. U svemu ovome su učestvovali i rimokatolički sveštenici, pa čak i rimokatoličke časne sestre. Svi članovi rimokatoličkih hramova u Hrvatskoj su ubijali Srbe, Rome i Jevreje – od časnih sestara i sveštenika do nadbiskupa i kardinala. Osnivali su hrvatsku fašističku vojsku u Drugom svetskom ratu, a njenim jedinicama su i komandovali. Ove ljudske užase je izazvala i podrška Vatikana (1941) rukovodstvu fašističke Hrvatske, koje je Papa primio, mada je znao, da se u Hrvatskoj biološki uništavaju Srbi, Romi i Jevreji. Podatke o ulozi Vatikana u zločinu genocida nad Srbima, Romima i Jevrejima u Hrvatskoj, pored ostalih je prikupljala i vrsni poznavalac međunarodnog prava, prof. dr Smilja Avramov:

„Zločin genocida u ND Hrvatskoj je izveden planski, uz aktivnu pomoć Nadbiskupije zagrebačke… Odmah nakon rata, izrečene su teške optužbe na ime pape Pija XII. Usledila je, potom, žestoka odbrana na stranicama katoličke štampe širom sveta. Nova debata o odgovornosti pape, započela je 1963 – u nešto mirnijem tonu; postavilo se pitanje – zašto je ćutao papa Pije XII… kad se zna da je, do tančina, bio obaveštavan o koncentracionim logorima smrti u Hrvatskoj i o stradanju Srba, Roma i Jevreja… Prinudno pokrštavanje pravoslavaca u katoličanstvo u Hrvatskoj je izvedeno u punoj saglasnosti i saradnji sa Svetom Stolicom, o čemu postoji obilata dokumentacija. Vatikan je bio obavešten o rušenju pravoslavnih crkava, o progonu i o masakriranju pravoslavnog sveštenstva… Vatikan je obaveštavan o zlodelima hravatskih ustaša i zlodelima katoličkih sveštenika nad srpskim narodom – obaveštavan i od strane najviših predstavnika Italije. Stavljeni su papi na raspolaganje filmovi o hrvatskim zločinima, koje je snimala italijanska armija… Umesto da mobiliše duhovne snage u borbi protiv zla, on je svoj ‘očinski blagoslov’ podario hrvatskom vođi Paveliću; nije prezao ni da ‘blagoslovi’ najokorelije hrvatske ustaške zlikovce, predstavnike hrvatske policije na čelu sa Eugenom-Didom Kvaternikom, 22. jula 1941 (u Vatikanu)… Papa Pije XII i Rimska kurija snose političku, moralnu i metafizičku odgovornost za genocid na Srbima, Jevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“.

Joža Horvat i Zdenko Štambuk zabeležili su imena hrvatskih rimokatoličkih časnih sestara, koje su u bolnicama ubijale ranjene srpske borce antifašiste (partizane). Među časnim sestrama Hrvaticama, bila je i jedna časna sestra Poljakinja:

„Časne sestre učestvuju u pokolju ranjenih partizana (Srba). Iz presude Okružnog suda – Gospić, br. K. 30/1946 – 9, od 7. februara 1946, proizlazi, da je utvrđena ova krivica časnih sestara: Ivasić Žarke-Julijane – rođene 1908. u Krašiću, Džimberg Danice-Hubertine – rođene 1920. u Otoku, kotar Sinj, Radošević Lucije – Celestine – rođene 1914. u Prnjavoru i Fostaz Jadvige-Venere – rođene 1898. u Laskovski, Poljska… One su, za vrijeme od mjeseca travnja 1943. do 13. rujna 1943, u Otočcu, kao bolničarke u bolnici u Otočcu, nečovječno postupale s povjerenim im partizanskim ranjenicima i bolesnicima, ne posvećujući im i ne pružajući im svu potrebnu brigu, njegu i pažnju, na koju su, po zvanju, bile dužne. Noću od 13. na 14. rujan 1943, u Otočcu, znajući da će fašističke ustaške bande provaliti u Otočac, iste oduševljeno dočekale u bolničkom hodniku, s njima se grlile i ljubile, te, nakon dovršenog pokolja, fašističke bandite počastile rakijom i jabukama, te s njima iste noći pobjegle u pravcu Gospića. Ivasić Julijana-Žarka je, u noći od 13. na 14. rujan 1943, u Otočcu, na stepenicama bolnice, fašistima pokazala jednog partizanskog komandanta, kojega su ustaški fašisti odmah zaklali. Zatim je vodila fašističke bandite ustaše, od sobe do sobe u bolnici, tamo im pokazivala partizanske ranjenike i bolesnike, tako da su banditi, puškama i noževima, na najokrutniji način, izmrcvarili i pobili 12 teško ranjenih drugova antifašističkih boraca…“

Zabeležili su kako su katolički sveštenici u Livnu zabranili prevođenje Srba u katoličku veru i naredili da se svi Srbi pobiju. Među sveštenicima Rimokatoličke crkve u Livnu je prvi bio fra Srećko Perić, a pokolj je obavljalo još 20 rimokatoličkih svećenika:

„Ovim opisanim pokoljem Srba u srezu Livanjskom, rukovodio je fratar dr Srećko Perić, franjevac iz samostana Gorica, kraj Livna. Ovj je fratar rodom iz sreza livanjskoga, a imade jednu sestru – udatu za jednog Srbina. On je prije pokolja Srba, jedne nedelje, s oltara u crkvi Gorici, sakupljenim Hrvatima, naredio da započnu pokolj Srba, rekavši: ‘Braćo Hrvati, idite i koljite sve Srbe. Najprije, zakoljite moju sestru – koja je udata za Srbina, a onda sve Srbe odreda. Kada ovaj posao završite, dođite k meni u crkvu, gdje ću vas ispovijediti, pa će vam onda svi grijesi biti oprošteni’. Poslije toga, započeo je pokolj. Uporedo s pokoljem Srba, pljačkali su hrvatski vojnici srpske domove i kuće, a potom ih palili… U livanjskom srezu, nisu Srbi nagonjeni da prijeđu na rimoktoličku vjeru, jer su bili osuđeni na pokolj – svi do jednoga. Do 20. avgusta 1941, ubijeno je i poklano u srezu livanjskom, prema dosta točno prikupljenim podacima, ukupno 5.600 (pethiljadašeststotina) Srba, muškaraca, žena i djece. Osobito se u progonu i ubijanju Srba istakao, kao ustaša, dr fratar Srećko Perić, koji je za vrijeme Jugoslavije bio duže vreme rimokatolički svećenik u Nišu, u Srbiji. Uz Perića su bili aktivni u progonu Srba i ostala braća iz rimokatoličkih samostana – njih 20 (dvadeset)“.

„Karlovac, 12. sječanj 1942 – Jučer prije podne, obavljeno je u Kamenskom kraj Karlovca, krštenje prelaznika grko-istočne vjere iz Popovića Brda. Ovo je krštenje obavio župnik i dekan na Kamenskom, Kučmanić, koji je već prije toga izvršio s povratnicima sve potrebne crkvene obrede, pa je jučerašnji čin krštenja obavljen bez ikakvih poteškoća. Činu krštenja preko 400 povratnika, prisustvovao je veliki župan Velike župe Pokupje, dr Ante Nikšić, ravnatelj županijskog redarstva, Ivan Betlehem, pouzdanik stožera, Družak, u ime zapovjedništva Ustaške mladeži iz Zagreba, Rudolf Pavlek, župski promičbeni izvjestitelj, prof. Franjo Mikšić, te drugi. Prije samog čina pokrštenja povratnika, održao je prisutnima veoma topao i lijep govor dekan Kučmanić, koji je sve pozvao da svoju zadanu riječ na Božije Evanđelje drže i da budu odani Bogu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku“.

Zabeležili su podatke o najkrvoločnijem koljaču, rimokatoličkom svećeniku, fra Mirososlavu Filipović-Majstoroviću, koji je klao srpsku decu i bio komandant koncentracionog logora smrti u Jasenovcu – osnovanom pre nemačkog u Aušvicu. Položio je zakletvu fašističkog hrvatskog vojnika 1940, pre rata u Jugoslaviji.

„Jedan od mnogih njegovih zločina je pokolj Srba pored Banjaluke u Bosni: Drakuliću, Šargovcu i Motiki. On je, 7. februara 1942, s jednom satnijom Pavelićeve tjelesne bojne, odlazi u spomenuto selo (Drakulić), da obavi pokolj nad tamošnjim srpskim življem. Prva žrtva je pala od ruke svećenika Filipovića – i to dijete Đure Glamočanina, koje je on zaklao govoreći: ‘Ustaše, hrvatski vojnici, ovo je u ime Boga, pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu, a vas ću ispovijediti i riješiti svih grijeha’. Tim postupkom, on daje podstreka ustaškim zlikovcima, koji poslije toga ubijaju oko 1500 (hiljadupetstotina) ljudi, žena i djece – sjekirama i motikama. Kako se tom prilikom pokazao zvjer-čovjek, takav je trebao ustašama. Oni ga premeštaju i imenuju komandantom zlogasnog logora ‘Jasenovac’. Kao komandant jasenovačkog logora, on lično, svakoga dana, vrši ubijanja, uglavnom žena i djece – i to maljem (čekićem) u glavu. Za zasluge ubijanjem i klanjem nevinih ljudi, žena i djece, Pavelić ga nagrađujem činom bojnika… U jasenovačkom logoru, ubijali su Srbe, Rome i Jevreje i drugi rimokatolički svećenici: Zvonko Brekalo, Zvonko Lipovac, fra Čulina i drugi“… Rimokatoličnik svećenik Filipović je izjavio: “U Jasenovcu sam bio ustaški časnik i upravitelj Logora od konca lipnja 1942. do kraja listopada 1942, Priznajem, da sam lično, kod javnih strijeljanja, ubio oko 100 zatočenika logora Jasenovac i Stara Gradiška… Za moje vrijeme, po mom računu, likvidirano je u logoru Jasenovac od 20 do 30 hiljada zatočenika. Kad su se vršile likvidacije žena i djevojaka u Gradini, znam da su se nad mlađima izvršila i silovanja… U Gradini, ubijalo se maljem, i to tako da bi žrtva moala sići u iskopanu jamu, našto je slijedio udarac maljem po glavi – odostraga. Osim toga, ubijalo se i strijljanjem i klanjem“.

Sve ove ljudske užase je izazvala i odluka Vatikana 1941. godine, koja je predata u Rimu hrvatskom nadbiskupu dr Stepincu. Njemu je odobreno, da pozove celokupni kataolički kler u Hrvatskoj, da pomogne program biološkog istrebljenja Srba, Roma i Jevreja. Dokumentaciju Rimokatoličke crkve o ovome je uneo u svoju knjigu dr Milan Bulajić:

„Hrvatski biskupi su posetili Vatikan (1941), u toku redovnih ad limine zasedanja. Ktolički sveštenici, Papa i članovi Rimskog suda, imali su mnogo mogućnosti, da se upoznaju s prilikama u Hrvatskoj. Ovi sveštenici, posebno franjevci, predvodili su masakre nad pravoslavnim Srbima. Oni su odobrili prinudno preobraćanje pravoslavnih Srba, o kojem je Vatikan redovno obaveštavan – preko parohijana istočne crkve. Istog dana, 28. aprila 1941, kada je ubijeno 250 Srba u Gudovcu kod Bjelovara, pročitano je, sa oltara ktoličkih crkava, Stepinčevo pastoralno pismo, koje je sveštenike i vernike pozivalo na saradnju s poglavnikom (fašističke) Hrvatske. U ovom pastoralnom pismu, nadbiskup Stepinac je tražio od klera, da, bez oklevanja, odgovori na njegov poziv, da učestvuje u uzvišenom zadatku odbrane nacističke ustaške Nezavisne Države Hrvatske – ‘Treba zato, da odmah odgovorite na moj poziv, da se prihvatite uzvišenog zadatka očuvanja i napretka Nezavisne Države Hrvatske… Pokažite se, poštovna braćo, i ispunite sada svoju dužnost prema mladoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’. On je izrazio svoje duboko uverenje, da će napori poglavnika Hrvatske naići na sveopšte razumevanje i podršku, zasnivajući tu veru na svom poznanstvu s čovekom koji nepoisredno upravlja sudbinom hrvatskog naroda. Katolička crkva ne negira, da je nadbiskup Stepinac ‘poslao okružnicu 28. travnja 1941. svom svećenstvu, u kojoj izražava svoju radost i ushit nad slobodom’“.

Nijedna država na svetu, osim Hrvatske, nije imala koncentracione logore smrti za decu. Hrvatski logori smrti za decu su imali osoblje iz rimokatoličkih hramova. Uglavnom su to bile časne sestre (a starešina im je bio nadbiskup dr Alojzije Stepinac), o čemu su ostali mnogi podaci vezani za dečiji logor smrti u Jastrebarskom, pored Zagreba, gde su, kao i u nekoliko drugih logora, ubijana srpska, romska i jevrejska deca – starosti do 14 godina. Podatke o tome je zabeležio dr Milan Bulajić. Naveo je samo broj o ubijenoj deci čiji je identitet utvrđen:

„Zločini genocida nad decom su izvršeni u Jasenovcu samo zato što su ta deca rođena u porodicama obespravljenog naroda, religije, ili grupe. Hrvatska vojska (ustaše) je organizovala posebne logore za decu (Jastrebarsko, Gornja Rijeka, Sisak). Ovi zločini se smatraju najokrutnijim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava; zločinima za koje ne može biti pomilovanja… Jedan od hrvatskih ministara, Lovro Sušić, javno je izjavio, da su pravoslavna srpska deca ‘neprijatelji hrvatskog naroda’. Isto su to izjavljivali zapovednici koncentracionog logora smrti Jasenovca, Luburić i Miloš… Do 2007. godine, popisano je 19.432 dece, žrtava hrvatskog ustaškog zločina genocida – starosti od jednog dana do 14 godina. Identifikovani su po imenu i prezimenu, roditeljima, datumu rođenja i datumu smrti – 11.888 su bili Srbi (5.877 s područja planine Kozare u Bosni), 5.469 Romi, a 1.911 su Jevreji“.

Hrvati su Srbe ktoličili, proglašavali ih Hrvatima, a onda su ih ubijali – uz porugu, da su srećni, jer umiru kao katolici. Ni ova vrsta zločina genocida nije podstakla Vatikan, da zaštiti nove katoličke vernike – Srbe. I ovde se može citirati prof.dr. Smilja Avramov:

„Zapovjedništvo II domobranskog zbora (hrvatska vojska), u svom izveštaju od 22. 12. 1941, navodi da ‘započeta akcija o prelazu na katoličku vjeru napreduje dobrim rezultatima’, ali isto tako da ‘Srbi na južnom području ostaju nekompromisni i nepopustljivi’… Isto zapovjedništvo, u aktu od 5. februara 1942, upućeno Glavnom stožeru domobranstva, izveštava, da prelazi Srba ‘na rimokatoličku vjeru… mogu se, jedino, smatrati kao pokušaj, da budu zaštićeni od naših vlasti i da spasu svoju imovinu… Mnogi izveštaji sa terena, pisani u gornjem stilu, poslužili su kao osnov za masovno fizičko uništenje Srba – prevedenih u katoličanstvo!… ‘Dne 29. i 30. svibnja 1942, zapovjednik hrvatske ustaške obrambene službe u Bosanskoj Dubici je pokupio sve hrvatske pravoslavce u Bosanskoj Dubici, Hrvatskoj Dubici i okolnim selima, i one koji su prešli na rimokatoličku vjeru, kao i državne činovnike pravoslavce i prelaznike i deportovao ih – nepoznato kuda’. Kuće su im odmah zaposela ‘momčad iz navedenih ustaških postrojbi’. Veliki župan Baranje, dr Stjepan Hefer, izvestio je Ministarstvo hrvatskog domobranstva o pljački i ubistvima u selu Gazije – od strane hrvatskih ustaša iz Đuršenovca i Donje Motičine, iako su svi Srbi sela Gazije ‘prešli na rimokatoličku vjeru, a iz njihovog sela imade, također, i nekoliko domobrana – koji aktivno služe’. Fratar Sidonije Šolc je naredio, da se ubije pravoslavni paroh u Našicama, Bogić Đorđe, da bi Srbe prisilio na prelaz u katoličanstvo. Izveli su ga iz stana u pola noći i iskasapili ga (odrezali mu nos, jezik, uši, ogulili bradu)“.

Joža Horvat i Zdenko Štambuk zabeležili su kako su dva katolička sveštenika, Petar Svijanović i Jakob Marjanović, organizovali istrebljenje Srba u Grubišinom Polju, u Zapadnoj Slavoniji:

„Sivjanović Petar je radio kao pokretač, organizator i pomagač kod masovnih hapšenja, ubijanja, prisilnog iseljavanja odvođenje Srba u koncentracione logore i prisilnog prevođenja na katoličku veru… Koncem aprila 1941. godine, napisao je jedan list, zajedno sa svećenikom Marjanović Jakobom… Usljed toga lista, došli su (26. 04. 1941) iz Zagreba Ivica Šarić i Dido Kvaternik i još neki ustaški oficiri u posebnom vlaku – s odredom policije od 120 ljudi… Posljedice njihovog rada je bilo hapšenje 504 Srbina. Svi su otpremljeni u logor ‘Danica’ u Koprivnici, kasnije u onaj logor na Pagui i, konačno, u Jadovno, gdje su svi, osim nekolicine, ubijeni. Sivjanović je, nadalje, pozivao Srbe, da se pokrste na katoličku vjeru. Kao motiv njihova prekrštavanja, navodio je mogućnost spasavanja glave. Naplaćujući visoke takse, uspio je da prevede oko 100 Srba u katoličku vjeru, koji su, svejedno, kasnije odvedeni u logre“.

„U samim začecima stvaranja ustaških grupa (ustaše su hrvatska fašistička vojska, primedba Vlade RSK), mi nailazimo među osnivačima i najaktivnijim saradnicima ustaša i predstavnike katoličkog klera. SAMI ZAČECI USTAŠKE ORGANIZACIJE U ZEMLJI, STVORENI SU U ZAGREBAČKOJ KANONIČKOJ KURIJI, NA KAPTOLU BR. 4. Iz članka u novinama ‘Ustaša’, br. 3. od 3. jula 1941, na str. 4, koji je ovdje fotografiran, razabiremo, da su se u Kanoničkoj kuriji na Kaptolu br. 4, sastali prvi organizirani ustaši u zemlji, i to: Marko Hranilović, Matija Soldin, Mijo Babić i Zvonko Pospišil. Članak je donesen pod naslovom: ‘Prvi ustaški roj’… U članku nalazimo ovo priznanje: ‘Tiho i neprimjetno, s najvećim oprezom, spomenuta su četvorica radila i pripremali se za tu tešku borbu. Povjesne ‘katakombe’ u zgradi na Kaptolu broj 4, bile su svjedokom kasnih noćnih sastanaka hrpice ljudi, prvih djelatnih ustaša, koji su nakon dnevnog posla u radionicama, potajno došli tamo, da se dogovore i da pripreme sve za tu borbu, o kojoj u Hrvatskoj gotovo nitko nije znao ništa, a koja je tako brzo imala započeti’“.

Izvor: CEOPOM-Istina