Teški falsifikati hrvatske istoriografije

Na svom putu iz Crnomorskog bazena,1 pre dolaska na sever Evrope, srpska plemena okupiraju prostor Karpata,2 gde stavljaju pod svoju vlast pleme Hrvata.3 Hrvati,4 iz tzv. karpatske Bele Hrvatske, bili su hristijanizovani do godine 874.5 odnosno, u vreme njihovog dolaska na Balkan. Dalimilova hronika, Tomaša Pešine iz Čehoroda, kaže: „V srpskem jazyku jest zeme jiež Charvatci jest ime. V tej zemi bieše lech jemuž jme bieše Čech“.6 Nedugo po naseljavanju, staviće se pod upravu Ugara 898.g. Razlog nešto kasnijeg primanja hrišćanstva, Vibijus Sekvester vidi u njihovoj velikoj udaljenosti, preko 30 dana hoda, od Crnog mora i sarmatskih prostora, gde je hrišćanstvo prodrlo još u apostolskim vremenima.7.Takođe, hrvatska plemena vode sukobe niskog intenziteta sa Francima. Hrvati su drevno slovensko stanovništvo8 nekadašnje Hrobatije9smeštene na severnim obroncima Karpata, pa sve do izvora reke Visle i grada Krakovije, drevnog središta Poljske. Kada su ovde prispela sarmatska plemena, Hrvati su im se oštro suprostavili ali su bili potučeni.

Manja grupacija Srba dolazi na Balkan, u nekadašnju rimsku provinciju Ilirik. Pesina Čehorod, u Dalimilovoj hronici kaže: „Mezi jinymi Srbove tu kdežto bydli Rekove. Podle more se usadili až do Rima se razmnožili“.10 Prema Konstantinu Porfirogenitu, jedan deo ovih Srba prispeo je sa reke Visle: „Stanovnici Zahumlja su Srbi. Deca Zahumlja, prispela sa reke Visle, nisu bila krštena“.11 Vreme učvršćivanja Srba na Visli, kako car- pisac veli, prapočetak je formiranja poljske države.12 Kraj Visle, u susedstvu Srba, živelo je malo slovensko pleme Lenkana.13 Dokaze o tome, da su Poljaci Srbi poreklom, iznose mnogi autori. Reč Srbin 14 odnosi se na narod što je okupirao obale Meotisa na Azovu, kao i mnoge druge teritorije, po Pliniju. Posle njihovog prelaska u Evropu, behu prihvaćeni od Boema i Hrvata; sa potonjima načiniše savez jer su, istovremeno, bili ugnjetavani od Avara. To je trajalo sve do sporazuma sa Vendima iz Marke,15 što imaše iste probleme sa ovim tlačiteljima. Srbi su se podigli protiv Avara potpomognuti svojim princem Samom; ovaj ih nauči kako da trijumfuju nad tlačiteljima“.16

O ustrojstvu srpske države piše pop Dukljanin: „Poslije toga, a prema sadržaju povelja koje narodu bijahu pročitane, sam kralj Svetopelek,17 izda svoje povelje, podijeli pokrajine i oblasti svoje kraljevine i odredi njihove međe i granice na ovaj način: teritorij obuhvaćen tokovima rijeka koje sa planina treku prema južnoj strani i utiču u more naziva Primorje, a teritorij, obuhvaćen rijekama koje sa planina teku prema sjevernoj strani i utiču u veliku rijeku Dunav, naziva Srbija.18 Zatim, podijeli Primorje na dvije pokrajine: od mjesta Duvna, gde je tada kralj boravio i gde je održan sinod,19 do Vinodola nazva Bijela Hrvatska, koja se pokrajina naziva i Donja Dalmacija, u kojoj, uz saglasnost gospodina pape Stefana i njegovih izaslanika, ustanovi solinsku crkvu kao sjedište mitropolije, pod upravom odredi ove crkve: Split, Trogir, Skradin, Aransonu,20 što je sada tvrđava Zadra, Nin, Rab, Osor, Krk i Epidaur, koji se sada zove Raguzijum.21 Isto tako, teritorij od rječnog mjesta Duvna do grada Bamblone, koje se sada zove Drač, nazove Crvena Hrvatska,22 koja se pokrajina zove i Gornja Dalmacija.23 I onako, kao što je u Donjoj Dalmaciji solinsku crkvu ustanovio kao metropolitsku, u Gornjoj Dalmaciji su, na osnovu starog prava, odredili dukljansku crkvu kao mitropoliju, čijoj upravi podrediše ove crkve: Bar, Budvu, Kotor, Ulcinj, Svač, Drivast, Pulaj, Srbiju, Bosnu, Travuniju, Zahumlje. Srbiju pak, koja se zove i Zagorje, podijelio je na dvije pokrajine, od kojih se jedna, od velike rijeke Drine, prostire prema zapadu do planine Pina; nju naziva i Bosnom, a druga obuhvata prostor od rečene rijeke Drine prema istoku do Lupije24 i Skadarskog jezera; nju naziva Raškom“.25

Srbi su naselili i Dalmaciju, kako piše u Životu Karla Velikog: „Sorabos quae natio magnam partem obtinere dictur“.26 Na ovom širokom prostoru će imati kraljevstvo sve do 871. godine. Njega neće uništiti ni velika avarska najezda 639.g. kada je poharana Dalmacija, Istra, Mezija, Dardanija, Raška i Prevala. U Dalmaciji je, u avarske ruke, pala tvrđava Klis; razoreni su, 640. godine, Epidaurus i Solin. Iduće godine, Avare će poraziti vojvoda Zvonimir, od crkve proglašen Svetimirom. Avari su u potpunosti proterani, kako piše Đanantonio Boman: „I Serbgli con la scorta di Zvonimiro, ouvero Svetimiro, lor Capitano avanzarono il furor della lor armi nei paesi appartenenti ai Re della Prevalis, e s’impadroniscono della Bosnia, della Moesia, della Dardania e della medesima Prevalis dopo averne uccisco il lor Re naturale, di cui Diocleate storico non n’assegna il Nome. Il medesimo autoremettendovi Zvonimiro nelle linea dei Re Slavi, e nulla ne dice di questo cambiamento di governo“.27

Posle ovladavanja Dalmacijom, zauzeće Srbi teritorije Bosne, Albanije i Crne Gore. Na ovim prostorima, organizovanim kao županije, vladaju župani.28 Četiri najveće županije su bile Zahumlje, Trebunija, Arento i Diokleja, uništena 980.g.29 Konstantin Porfirogenit navodi da je Zahumljem vladao Mihajlo Vušević, poreklom sa Visle.30 Dioklija je, u to vreme, bila izuzetno važno društveno i kulturno središte Srba.31 U drugoj polovini HI veka, 1076.g. kralj Dalmacije postaje Zvonimir,32 sa sedištem u Saloni. Pre toga se, srpski kralj Časlav povukao pred Hrvatima 941. godine, ne bi li ratovao protiv Bugarske sa Vizantijom. U ratu će Bugari biti potučeni; u srpske ruke pašće mnogobrojno ljudstvo; oni se ne zarobljavaju već ostaju da žive, kao slobodnjaci, među Srbima.33 Srbi se, 948. godine, vraćaju na svoje posede. Ovo je vreme uzdizanja Raške. Ta županija će, pod svojom zastavom, ujediniti sve Srbe u monolitnu državnu zajednicu.34 Daće krunisane glave 1192, 1202, 1217, 1345, 1420 i 1423. godine. 1445.g. Srbija će pasti u vazalni odnos prema Otomanskoj imperiji. Godine 1368. Albanci će osvojiti deo Dalmacije. Srbi iz Bosne će, 863. godine, biti hristijanizovani od strane sveštenika katoličke crkve; 1463.g. će je osvojiti Turska.

Srpske zemlje u  IX veku

Vlastimirovići su bili prva srpska kraljevska dinastija, nazvana po princu Vlastimiru, priznata od strane Vizantije. Vlastimirovići su vladali Srbijom skoro dva veka, od 768. do 960. godine. Nakon poluvekovnog interregnuma, pre Nemanjića, vladaće Vojisavljevići (1010- 1148) i Vukomanovići (1148- 1163). Vladavinu je započeo eponimni Nepoznati arhont u vreme cara Iraklija.35 Porfirogenet beleži: „Pošto umre onaj arhont Srbin, što prebeže caru Irakliju, zavlada njegov sin, potom i unuk, tako redom arhonti iz njegovog roda. Posle izvesnog vremena, rodi se od njih Višeslav, od njega Radoslav i od njega Prosigoj i od njega Vladimir“.36 Prvi sledeći vladar, za koga se zna, je bio pra- praunuk Nepoznatog arhonta, Višeslav (Vojislav, 768- 814);37 on je ujedinio tzv. srpske sklavinije u jednu državu – kneževinu,38 sastavljenu od županija osnovanih u oblastima Starog Rasa i Duklje,39 Bosne,40 Dalmacije, Neretve, Tare, Pive, Lima, Morave i Drine. Knez Višeslav je poznat po kamenoj krstionici pronađenoj 1853.g. u Veneciji. Na njoj je uklesan zapis: „Ovaj izvor prima slabe da ih učini prosvetljenima. Ovde se peru od svojih grehova oni što su ih primili od svojih roditelja, da postanu hrišćani, spasonosno ispovedajući večno trojstvo. Ovo delo pobožno učini Ivan u vreme kneza Višeslava,41 u čast svetog Ivana Krstitelja, na slavu njega i njegovog štićenika“.42

Stanovnici ušća Neretve sa zaleđem i okolnim otocima, Neretljani,43 formirali su župu Paganiju, od Porfirogeneta opisanu kao republiku srpskih pirata. Nazvana je Paganijom jer su njeni stanovnici primili hrišćanstvo relativno kasno, 250 godina posle ostalih Srba. Vladari su imali titulu princa Neretvljana;44 sačuvana su imena dvojice župana: Draška Marijana i Ljudislava.45 Kako svedoči pisana građa, Draško je imao niz sporazuma sa Venecijom kojih se nije pridržavao: „Ad Narrentanas insulas cum Drosaico Marianorum iudice similater fedus institut, licet minima valeret, et sic postmodum ad Veneciam reversus est“.46 Pijetro Tardoniko, venecijanski dužd je, 840. godine, u borbi sa Draškom izgubio 100 ljudi a šest godina kasnije, Draško je, sa svojom flotom, napao Veneciju poharavši luku Kaorle, između Trsta i Venecije.47

Radoslav (800- 822),48 je nastavio sa učvršćivanjem srpske države sa središtem u gradini Stari Ras,49 na prostoru Crne Gore i istočne Hercegovine. Ras postaje središte kraljeva i Raške episkopije; država se naziva još i Raškom.50 Vladao je u doba Ljudevita Posavskog, bana Trans- Savije sa sedištem u Sisku,51 za vreme njegovih uzaludnih pokušaja da odbrani zemlju od Franačke Imperije, u savezu sa Karantancima. Pred Francima je Ljudevit morao da spašava glavu, pobegavši Srbima u Dalmaciju, kako beleže Franački anali: „Napuštajući grad Sisak, što pripadaše velikoj naciji Srba iz Dalmacije, u dobroj nameri da izbegne (Franke)“.52 Njegovu vojno-političku situaciju otežavala je činjenica što je njegov nećak Borna,53 knez Guduščana i Timočana, prihvatio vazalni odnos sa Francima, ne bi li uspešnije branio granice Timočana sa Bugarskim Carstvom.54 Borna je, sa Lujem Dobrim, sklopio pakt u Ahenu 819. godine kad je vođena i bitka na Kupi gde je Ludevit Posavski izgubio 3000 vojnika i 300 konjanika.55 Borna je umro 821.g. Odmah posle njegove smrti, Luj Dobri se proglasio princem Dalmacije i Liburnije.56 Dve godine kasnije, likvidiran je Ljudevit Posavski, po nalogu feudalca Ljudemisla.57

Oblast Zahumlja ili Huma,58 obuhvatala je region Hercegovine i Dalmacije. Porfirogenit piše: „Od Raguze počinje domen Zahumlja i proteže se do reke Orontije i susedstva Pagana. Zahumljani što tu žive Srbi su, doseljeni (od Mihajla Vuševića) u vremenu Princa Arhonta, za Iraklijeve vlade.59 Zemlja Zahumljana obuhvata sledeće gradove: Ston, Makarsku,60 Joslu,61 Glamoč,62 Dubravu63 i Dabar“.64 Hum se delio na gornje i donje Zahumlje. Za župu Travuniju,65 Porfirogenit navodi da je ujedinjena sa Konavlom (oblast kraj Dubrovnika): „Od grada Dekatere (Kotor) počinje oblast Travunije protežući se daleko od Raguze, sve do planina u susednoj Srbiji. Stanovnici su nekršteni Srbi, ovde naseljeni po dolasku iz Bele Srbije. Arhont Travunije uvek je odgovoran arhontu Srbije. Poznati gradovi su: Vrm, Risan, Lukovet i Zeta“.66 Prvi poznati vladar Travunije bio je arhont Beloje (836- 851),67 vazal Vlastimirov, iz nasledne kuće Belojevića.68 Njegov naslednik Krajina,69 pripojio je Travuniji Primorje, deo jadranske obale, današnje Hercegovine, sa gradovima Dubrovnikom i Boka Kotorskom. Stolovao je u Trebinju, sa titulom župana. Bio je oženjen Vlastimirovom kćerkom. Poznati su i njegovi naslednici Hvalimir i Čučimir.70

Pop Dukljanin, Duklju smešta, jednim delom, u tzv. Crvenu Hrvatsku,71 zvanu još i Gornjom Dalmacijom.72 Letopis je jedini pisani dokument gde se pominje ime Hrvatske na tlu Duklje; nju, svi vizantijski hroničari, vezuju za Srbe i Srbiju pa je, moguće, ovaj deo nakanadno ubačen.73 Zavisnost od Srbije naročito ističu titule barskih biskupa – primasa Srbije,74 te, u tom kontekstu, pominjanje srpske crkve u Duklji i Srba- Dukljana.75 Neki hrvatski komentatori koristili su ovaj izvor kao dokaz o hrvatstvu Duklje; no, Vatroslav Jagić ovakav stav rezolutno otklanja: „U jednome od ovakieh manastira zapodjede se, po mojem mišljenju, prvi osnov one slovjenske hronike koju, kako napried rekosmo, bezimenović pop dukljanski, u HΙΙ veku, prevede sa slovjenskoga na latinski jezik. Znajući mi gdje je ležao stari grad Duklja, blizu današnje Podgorice, znajući i to, što već jednom istakosmo, da je pred Nemanjino doba upravo po gornjoj Dalmaciji, uz jadransko primorje, najbudnijim životom živio narod srbski, imajući napokon, pred očima samu sadržinu dukljanske kronike po latinskom prevodu, ne trebamo ni za čas posumnjati da se pod oniem slovjenskim jezikom razumieva jezik starosrbski“.76

Narod Dalmata, pominje se kao slovensko, odnosno srpsko pleme što, posledično, važi za sva ilirska plemena: „Sclavi qui vocantur Dalmati et Bohemi atque Sorabici“.77 Dalmati, veliko i moćno pleme, naseljeno na istočnoj jadranskoj obali, vodilo je protiv Rima četiri velika rata.78 Prvi, od 156- 155. godine pre Hrista, kada je vojskovođa Scipion Nasica razorio gradinu Delminion na Duvanjskom polju i potčinio Dalmate. Rat 119- 117.g. pre n.e. otpočeo je konzul Cecilije Metel jer su se Dalmati proširili sve do obale Jadrana. Prokonzul Gaj Koskanije osvojio je Solin, važan trgovački centar Dalmata, diktirajući poraženima pax Romana. Poslednji, četvrti rat, vođen je 34 i 33.g. pre n.e. Oktavijan je, Klis, glavnu gradinu Dalmata, osvojio i to je bio njihov konačni poraz pred brahijalnom imperijalnom silom. Ishodili su, za sebe, status federata Za proučavanje istorije Ilirije, nezaobilazno delo je Farlatijeva Illyria Sacrum, osmotomna istorija crkve koju su, u ΧVIII i ΧIΧ veku, priredila tri italijanska jezuitska sveštenika: Filipo Ričeputi, Danijele Farlati i Jakobo Koleti.79 Farlati kaže: „U istorijskom smislu, postoje dve Srbije, jedna Srbija je Primorje ili Primorska Srbija“. Primorska Srbija se još naziva i Gornjom Dalmacijom.80 Povremeno, Farlati upotrebljava termin Mediteranska Srbija81 tvrdeći da ona počinje od reke Cetine;82 u njen sastav ulaze Neretvanija, Zahumlje, Travunija-Konavle i Duklja.83 Po Farlatiju, žestoki Srbi sa Neretve prokrčili su put stvaranju srpskih županija i, najposle – srpskoj državnosti: „Gens Serbica ferox immitis haec era tuna e quatorzupaniis e quibus regnum Serbliae maritimae constabat“.84 Sa Neretve se vlast širi na Zahumlje tj. Travuniju, sa središtem u Trebinju;85 eponimni Pavlimir započinje obnovu države, gde Duklja postaje centar srpske državnosti86 – tu je osnovana srpska crkva pod čijom jurisdikcijom su bili Bar, Budva, Kotor, Ulcinj, Svač, Skadar, Drivast, kao i Srbija, Bosna, Travunija, Zahumlje i Neretvanija. Nakon pripajanja Neretve Zahumlju, priobalje, između Cetine i Neretve, naziva se Krajinom, quae olim ad regnum Serbliae pertinebat.87 Deo Primorske Srbije, od Cetine prema istoku, uključujući Gornju Dalmaciju, naziva se vojvodstvom sv. Save ili Hercegovinom.

Pojašnjenja i odrednice:

1 Plinije, u knjizi VI, glava 7, ih smešta u oblast Meotskog jezera, sa Valima.

2 Prva naselja podignuta su na Babljoj gori, ogranku Karpata, nazvana Vagibarijom (Vividaria, Vidioarija) kako piše Jornand, glava V, strana 16 i glava XVII, strana 52. Takođe zabeleženo i u Zanoni, Atlas Poljske, karta broj 17.

3 Chrovatie. O različitim imenima za Hrvate (Horvatie, Hervoi, Chropawy) pišu Jornand (glava 5) i Konstantin Porfirogenit u DAI, poglavlja 13.29, 30.31.32. kao i Nikita Honijat, strana 103 i 104.

4 Chrobatos.

5Stanovnici Harabatije ili Hrobatije bila su plemena Belih Hrvata (Chrovates blancs), Kroata (Croats) i Slovena (Slavs). Istoričari i hroničari još pominju plemena Karpijana (Karpata) i Borana (Boranes), nepoznatog porekla. Njihovo prisustvo je zabeležio Ptolemej na svojoj osmoj tabli (Evropa). Borani su bili jako pleme, vremenom osnaženo, pa su 253.g. uspešno prodirali pljačkajući i ruinirajući provincije Rima, beleži Eutropije u knjizi IX, glava 6. Moguće je da su Borani bili malo pleme sarmatskog naroda. Vremenom, sva ova plemena, će napustiti svoja karpatska staništa i otići na razne strane.

6 U srpskom jeziku postoji zemlja, Hrvatska joj je ime. U njoj beše jedan Leh (Srbin) koji se zvao Čeh. Pessina, Kronika, 1,2.

7 Razlog, što Porfirogenit ne zna za hristijanizaciju Hrvata, Sekvester opravdava činjenicom da to nije mogao ni znati jer je umro 960.g.

8 Konstantin Porfirogenit, DAI, glava XXXI, strana 98.

9 Chrobatie.

10Među ostalim Srbima, a gde su živeli i Rašani, smešteni do mora, do Rima se razmnožiše. Dalimilova kronika, 1,3, Ču Av Čr, Praha, 2009.

11 Konstantin Porfirogenit, DAI, glava XXX, strane 96, 99 i 100.

12 Ibid, glava XXXIII, strana 103. Takođe o tome pišu Teofilakt, Teofan, Kedrin i Gebhard.

13 Lenzanes.

14 Sorb.

15 Odnosi se na Vende iz Venlanda (Wendenland), region u Germaniji, na granicama Brandenburga, Maklenburg- Zapadne Pomeranije i Donje Saksonije, sa središtem u severnoistočnoj Nemačkoj.

16 Bohusz, Reserches historiques, 106- 110.

17 Dukljanin Svetopelekom, kraljem Velike Moravske, o kome su kružile brojne legende, naziva Mutimira ili Časlava, kraljeve iz dinastije Vlastimirovića.

18 Surbia.

19 Nije jasno o kom se sinodu radi i veliko je pitanje da li je održan baš u Duvanjskom polju kako piše Dukljanin.

20 Aransonam, Aronsio.

21 Ragusa, Dubrovnik, prvobitno Laus.

22 Izraze Crvena i Bela Hrvatska, pre Dukljanina pominje venecijanski dužd Dandolo, kao sinonime za srpsko ime. Upotreba ovih naziva retka je i sporedna, ne pominje je niti jedna kancelarija, uključujući i papsku.

23 Geografi su koristili termine Superior i Inferior Dalmatia.

24 Lupiam (reka Lab).

25 Ljetopis popa Dukljanina, 113- 114, S. Mijušković, Prosveta, SKZ, Beograd, 1988.

26 Narod nazvan Srbima veliki deo Dalmacije zauzima. Eginhartus, De Vitae est Gestis Caroli Magni, 192.

27. Jedan Srbin sa vojnom pratnjom, imenom Zvonimir ili Svetimir, iskoračio je napred i učinio da odjekne bes oružja u zemljama što pripadaše kralju, čije ime povesničar ne poznaje, a on bejaše umro prirodnom smrću; u Prevali, Bosni, takođe u Meziji i Dardaniji, Zvonimir je branio čast kralja Slovena iako nema pomena o ovoj promeni vlasti. Gianantonio Boman, Storia civile ed ecc. della dalmazia, Croazia e Bosna, I, 302, Locatellii, Venetis, 1775.

28 Pavle Đakon, knjiga IV, glava 41.

29 Zachlum, Terbun, Arenta, Dioclea.

30 Michel Wusewicz.

31 Konstantin Porfirogenet, DAI, glava XXX strana 95, glava XXXII; Vita Basilii, strana 178.

32 Svinimir.

33 Srpski dijalekat je sačuvan do danas u govoru Bugara.

34 O tome pišu Kinam (strane 58, 59, 123 i 124), Niketa Honijat (strane 60,61,89,186).

35 Konstantin Porfirogenit je vladara koji je poveo Srbe iz Bele Srbije na Balkan prozvao Nepoznatim arhontom. Vladao je od 610- 641.g. Umro je pre 680.g. Imao je titulu arhonta (αρχων) što je podrazumevalo ujedinjenu crkvenu i svetovnu vlast, u jednoj ličnosti.

36 C. Porphyrogenetus, DAI, XXXII. u B. Ferjančić, Vizantijski izvori za… Beograd, 1959.

37 Βόισεθλαβος.

38 Principality of Serbia.

39Arsa (Arsia), Doclea. Koren srpske države na Balkanu je, oko petog veka, u Starom Rasu gde je, kao prestonica, obnovljeno veliko alansko utvrđenje. Raška će docnije obuhvatiti teritoriju Duklje, Zete, Bosne, Dalmacije i zapadnog dela Kosova.

40 Βοςονα, oblast uz reku Bosnu, današnja teritorija grada Sarajeva i Visokog.

41 VVISSASCLAVO DVCI.

42 Krstionica se, 1941.g. našla u Zagrebu kao Musolinijev poklon Paveliću, poglavniku NDH. Njeno kasnije smeštanje u ninsku crkvu poslužilo je (kako se ne bi vratila u Srbiju jer pripada njenoj kulturnoj baštini), hrvatskim pseudoistoričarima da isfabrikuju priču o Višeslavu hrvatskom princu iako se Hrvati, kao narod, uopšte ne pominju u pisanim izvorima tog vremena, a kamoli neki njihov tobožnji vladar. Više o samoj krstionici i ovom falsifikatu u Đ. Janković, Srpsko pomorje od 7 do 10 veka, SAD, Beograd, 2006.

43 Νερεντανοι.

44 Nerentanorum princeps.

45 Drosaico, Luditus (Ludisclavo). Draškovo prezime Marijan dolazi od imena Morava.

46 Ugovor, iako minimalno delotvoran, je zapečaćen sa Draškom Marijanom, takođe sudijom, sa neretvanskih otoka. Kasnije je napadao Venecijance. Indentities in Early Mediaval Dalmatia, V, Bepolos Pub. Turnhout, 2008.

47 Ibid.

48 Τοδοσθλαβος.

49 Ras je dobio ime po lokalitetu i reci Ras (er Ras) u Aderbidžanu, nekadašnjoj arijevskoj postojbini, a ne po latinskoj reči arsa (arsa, prženje) kako pogrešno (i bez ikakvog logičnog osnova) imputiraju neki istoričari. El Masudi, Meadows of gold and mines of gems, 462, Aloys Sprengler MD, London, 1841. Takođe, Pomponije Mela navodi dva grada sa istim imenom u Africi. Jedan, Ras, nalazi se 17 km od Bizerte a drugi je Skikda/Thapsus; za njega Vibijus Sekvester kaže da se nekada zvao Ras/Skikda. O ovome opširnije kod E. Lipinski, Itineraria Phoenicia, 392, Peeters Publishers, 2004.

50 Rascia.

51 Kneževina se prostirala između reka Une i Kupe, sa planinama Kozarom i Grmečom te Srbom kao važnim uporišnom gradinom.

52 Siscia civitate relicta ad Sorabos quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dictur fugiendo se contulit. Annales Regni Francorum, anno 819- 822.

53 Borna, dux Guduscanorum et Guduscanorum. Guduščani su bili Lužički Srbi (Dalemnici), naseljeni u Liku iz Lužice. Opširnije u Vita Hludowici.

54 Ivo Goldstein, Ponovo o Srbima u Hrvatskoj u 9 stoljeću, Historijski zbornik, X XXVII (1), Zagreb, 1985.

55 J.W. Antwerp Fine, The Early Mediaval Balkans, A Critical Survey From The Six To Late Twelfth Century, University od Michigen Press, 1991.

56 Teritorija kojom je vladao Ljudevit i posle njegovi naslednici, do Ljudemisla, nazivala se, do XVIII veka, Morlahijom (Morlacchia) a njeni stanovnici Morovlasima ili Vlasima (Marrovlach, Morlach, Vlachs). Morlahija je imala dve oblasti: Veliku Morlahiju, Major Vlachia (Dinarski masiv i deo severne Dalmacije) i Malu Morlahiju (Minor Vlachia) – oblast severno od Požege sa teritorijom između Save i Drave. Morovlasi ili Crni Vlasi, bili su izmešano romejsko i domorodačko stanovništvo. Danas hrvatska pseudoistorija svojata ovaj narod mada ne postoji niti jedan dokumenat ili pisani izvor da potvrdi Ljudevitovo, Ljudemislovo ili Keglevićevo (morovlaška plemićka kuća iz XVIII veka) hrvatstvo jer oni nikad Hrvati bili nisu. S.Clissold, C.Darby, A short history of Yugoslavia from early times to 1966, 12, Cambridge University Press, Archive, 1968.

57 P. Riche, The Caranthanians, a family who forged Europe, 158- 159, University od Pennsylvania Press, 1993.

58 Ζαχλουμων. Glavni, stoni grad, kako mu ime kaže, bio je Ston (Stagnum) na poluostrvu Pelješcu. Posle je sedište županije izmešteno u Stolac.

59 Istoričar Natko Nodilo napominje: „U Dubrovniku, ako ne od prvog početka, a ono od pamtivijeka, govorilo se srpski, kako od pučana tako i od vlastele, kako kod kuće tako u javnom životu i općini, a srpski je bio i jezik raspravni (sudski)“. Natko Nodilo, Prvi ljetopisci i davna historiografija Dubrovačka, 92, svezak 65, JAZU, 1883.

60 Μακρισκικ.

61 Ιοσλα.

62 Γαλυμαενικ.

63 Δοβρισκικ.

64 C. Porphyrogenetus, DAI, 32, 33.

65 Τερβουνια.

66 Ορμος, Ρισενα, Λαικαβετοι, Ζετχε. Porph. Ibid.

67 Βελαής.

68 V. Grumel, La chronologie, 390, Paris, 1958.

69 Κραινα.

70 Φαλιμηιρης, Τςουτςήμερης.

71 Croatiam Rubeam vocavit.

72 Quae et Superior Dalmatia dicitur est. Tibor Živković, Gesta regnum Sclavorum, I, 56, Manastir Ostrog, Beograd, 2009.

73 Najverovatnije od strane Maretića, prvog prevodioca Letopisa.

74 Primas Serviae.

75 Serblos Diocleates, Diocleates Serbiensi, Serbliane Ecclesianae; Jacobo Coleto, Illyrici Sacri, VIII, 43, Venetis 1819.

76 Vatroslav Jagić, Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga, I, 138, JAZU, Zagreb, 1867.

77 Sloveni što se nazivaju Dalmatima i Boemima, Srbi su. Annales Fuldenses.

78 M. Zaninović, Ilirsko pleme Dalmati, Godišnjak, sveska 4/5, Centar za balkanološke studije, Sarajevo 1966/67.

79 Služeći kao venecijanski vojni sveštenik, Ričeputi je uvideo potrebu za istorijom crkve u zemljama drevne Ilirije. Po povratku u Rim, 1720.g. podneo je crkvi kratak plan knjige – Prospectus Illyrici sacri suisu historiam describendian typisque mandamum suscipit P. F. Receputi. Uz papsku podršku, prvih sedam knjiga je objavljeno pod Farlatijevim imenom, uređivačem prvih pet tomova. Prvi tom je objavljen 1751.g. a preostalih osam 1819. godine.

80 Superioris Dalmatiae, idest Serbliae maritimae.

81 Serblia mediteranea; tum mediterraneos… tum maritime qui Dalmatiam superioris incolebant.

82 Serblia pars Dalmatiae cisalpinae orientalis ad Zentina fere initium duciti.

83 Neretljani, Zahumljani, Travunjani- Konavljani, Dukljani – svi su Srbi: „Hi omnes Serbli erant“.

84 Narod Srba, nemilosredno agresivan i njina gospoda, od četiri županije, kraljevstvo Srba u primorju ustanoviše.

85 Suamque et regni Serbliani sedem in eadem urbe constituit.

86 Paternum Serbliae regnum.

87 Područje koje u celosti pripada kraljevstvu Srba.

Izvor: Vandalija