Blajburg, Alojzije i Vinstonova reč

Kada se prva grupa ustaških glavešina domogla Argentine uz pomoć vatikanskih „pacovskih kanala“, počele su planske laži o „genocidu“ nad hrvatskim dičnim sinovima na Blajbur škom polju, kada je prividno polomljena kičma NDH, toga maja 45. godine. Bravarovi propagandisti, težište svoje priče odmah su bacili na JVuO, uporno ističući navodnu kolaboraciju sa nacistima i fašistima. Kako je jačala sprega hrvatskih komunista i ustaške emigracije, rapidno je rastao broj „nevino“ stradalih fašista kod Blajburga, a terorističke akcije prema DKP, ekonomskim prestavništvima i udruženjima građana na privremenom radu, sve češće su pravdane navodnom osvetom za Blajburg!

Tako počinje stvaranje mita o „hrvatskim antikomunističkim borcima“, kako danas mnogi bezobrazno nazivaju fašističke hrvatske zločince, bazirajući se na rezoluciji EP o osudi komunističkih zločina, kako ističu u Hrvatskoj, pritom preskačući planski prvi deo o osudi zločina fašizma, koji su u NDH počinjeni kao genocid nad Srbima, holokaust nad Jevrejima i zločin istrebljenja nad Romima.

Posle rušenja zajedničke države Jugoslavije, ustalila se komemoracija za fašističke zločince na Blajburgu, gde učestvuje i državna delegacija RH, kao članice i EU i NATO saveza! U šumi raznih plasiranih „analiza“ i prigodnih opisa o Blajburgu, pažnju pleni predavanje održano u maju 1993. godine u hrvatskom vjerskom središtu „SV. NIKOLA TAVELIĆ“ u Buenos Airesu. Predavanju je među inima, prisustovao i dušobrižnik-ispovednik današnjeg dobrog pape Franciska, inače hercegovački redovnik-jezuita! Prigodni je predavač o Blajburgu bio prof. Danijel Crljen, jedan od rukovodilaca tajne ustaške organizacije u kraljevini Jugoslaviji, a tokom NDH „pročelnik otdiela za prosvjetu“ GUS (glavni ustaški stan), lični poverenik Pavelića i pukovnik ustaške vojnice. Crljen je neposredni učesnik u pregovorima sa britanskom komandom, na jugoslovensko-austrijskoj granici, te njegovo izlaganje otkriva i detalje brižno sakrivane od bravarovih stručnjaka za objektivnu interpretaciju samih ustaško-britanskih pregovora.

Počinjući svoje izlaganje, Crljen ističe sledeće — „Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i „Iocum tenes regni“. S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom. Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala.

Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu. Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena. Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku. Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito -Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokrovitelj stvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

— Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti.

Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu.

SRIEDA 9. SVIBNJA.

Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge.

Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: „Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu“. Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen. Pregovori sa slovenačkom NOV su bili uspešni i postignut je pismeni sporazum, o kom Crljen izlaže: – da partizani daju „Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo…“. (napomena — granica sa Austrijom!) Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.
10. SVIBNJA.

U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan. — General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: „Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga“. Englez uzvrati brzo i suho: „Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile“. General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: „Oni su naši saveznici“. Englez odbija tvrdo: „Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila“. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor“.

U istinitost ovih navoda Crljena ne treba sumnjati, to je predavanje iz 1993. godine kada je RH opet nezavisna, a on naročito naglašava ključnu ulogu „blaženoga“ Alojzija Stepinca, za koga „poviestničari“ uporno tvrde da nije bio blizak sa Pavelićem! Ulozi samog Vatikana (tradicionalno neobaveštenog!) kao posrednika za britanske garancije, nije potreban nikakav komentar („Latini su stare varalice“)! Prateća dekoracija Montenegrina ni danas nije iznenađenje, kada su svi opet zajedno na istoj, antisrpskoj strani! Podmuklost ostrvskih političara, konstanta je koja prati brdoviti Balkan opterećen njihovim mitom o navodnoj „velikosrpskoj genocidnoj nameri“, što pokazuju i lažne haaške presude u kojima su ostrvski pokvarenjaci uvek bili „najmirisnija mirođija“!

Napomena – citati dnevnika Danijela Crljena su iz brošure „ISTINA O BLEIBURGU“ Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini, (izdato u januaru 1994. godine!)

Izvor: Fond Strateške Kulture