Kardinal Kuharić i raspad Jugoslavije

U sredu, 7. septembra 1983., u predvečernjim satima je specijalnim avionom iz Sarajeva (gde je već sve bilo u znaku priprema za Zimsku olimpijadu) doputovao u Zagreb tadašnji predsednik SR Nemačke, inače član CDU-a, Karl Carstens. U njegovoj je pratnji bio i nemački državni ministar Mihael Mertes.

Dvojicu uglednih gostiju iz Zapadne Nemačke dočekao je na aerodromu Pleso kompletan tadašnji državni vrh SR Hrvatske: predsednik Predsedništva SRH Milutin Baltić, predsednik Sabora SRH Milan Rukavina-Šaini predsednik Izvršnog veća Sabora SRH inž. Ante Marković. A sutradan, 8. septembra 1983., predsedniku Carstensu i njegovom pratiocu priredio je svečani ručak, u Dvercima na Gornjemu Gradu, tadašnji predsednik Predsedništva SFRJ (koji će u maju 1984. postati šef hrvatske Partije) Mika Špiljak.

Crkva u ofanzivi

No ipak, svoj najvažniji, a po mnogo čemu i najzanimljiviji sastanak za vreme boravka u Zagrebu, Carstens je održao u tzv. privatnom delu svoje posete glavnom gradu SRH. U četvrtak, 8. septembra ujutro, sastao se, naime, sa zagrebačkim nadbiskupom i predsednikom BKJ kardinalom Franjom Kuharićem – ali, zanimljivo, ne u Kuharićevoj kancelariji u Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu nego u Banskim dvorima, gde je bilo (a i danas je) sedište hrvatske Vlade. Strogo formalno, Carstens je u tom susretu i razgovoru bio domaćin Kuhariću, a ne Kuharić Carstensu.

U ovome trenutku ne raspolažem sa dovoljno kvalitetnih informacija na bazi kojih bih sa stopostotnom sigurnošću mogao zaključiti ko je doista stajao iza (tzv. privatnog) susreta Carstensa s Kuharićem, no pretpostavljam da je glavni lobista mogao biti tadašnji pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša, koji se tokom sastanka u Banskim dvorima nije odvajao od svog šefa Kuharića (pa je ujedno bio i prevodilac u tom razgovoru). Kokša je, naime, u ono vreme bio u vrlo dobrim odnosima s vojnim kapelanom Bundesvera (Oružanih snaga Nemačke), a i uopšteno mogao se pohvaliti kvalitetnim vezama po celoj Evropi, pa i sa jednim važnim evropskim fondom za pomoć biskupskim konferencijama (posebno u socijalističkim državama poput SFRJ).

Zasigurno nećemo pogrešiti ako kažemo da je u tom trenutku, početkom septembra 1983., Kuhariću (ipak) bilo više stalo do susreta s Carstensom nego nemačkom predsedniku sa zagrebačkim kardinalom, i da je upravo iz tih razloga i bila potrebna lobistička intervencija biskupa Kokše. Međutim, još je neko u Zagrebu i SR Hrvatskoj bio jako zainteresovan za ono što će i o čemu će pričati njih dvojica (zapravo trojica, ako ubrojimo i nemačkog državnog ministra Mertesa). Bila je to Služba državne bezbednosti RSUP-a SRH, sa svojom ispostavom Centar Zagreb, koja je svih tih godina budno pratila svaki korak i svaku izgovorenu reč nadbiskupa Kuharića i njegovih najbližih saradnika s Kaptola.

Kuharićeva kancelarija još davno je bila ozvučena (kad kažem “davno”, mislim na doba zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera, tokom 1960-ih), isto tako i neke druge kancelarije u zgradi Nadbiskupskoga duhovnog stola (primjerice Kokšina), isto kao i neki drugi crkveni objekti na Kaptolu (poput, npr., sedišta glavnog urednika Glasa Koncila don Živka Kustića). Katolička crkva u Hrvatskoj bila je tih godina u jednoj velikoj i nezaustavljivoj ofanzivi, ponajpre kroz svoj grandiozni jubilejski, u svojoj suštini državotvorni, pokret “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975.-1984.), pa komunistička tajna policija nije propuštala ni jednu jedinu priliku da se, na svoj specifičan način, ne informiše o svemu onome šta ko od vodećih ljudi Crkve u datom trenutku radi, s kim razgovara i o čemu razgovara.

Skriveni magnetofon

A ovo je sada – taj Kuharićev “bliski susret” s nemačkim predsednikom Carstensom – bila prilika koja se nije niti smela niti mogla propustiti. Doduše, u ovom se slučaju već u samome startu bio isprečio jedan mali (ili veliki, kako se uzme) tehnički problem. Za razliku od Kuharićevog sedišta u Nadbiskupskom duhovnom stolu, prostorija u Banskim dvorima u kojoj je Carstens, kao službeni “domaćin”, primio kardinala Kuharića, nije bila ozvučena. No, operativci SDS-a su se na vreme dosetili jadu: neko je od njih već u ono vreme legendarni (po svojoj pouzdanosti i kvalitetu) švajcarski profesionalni magnetofon “Nagra” stavio u jednu torbicu koja je pak, tobože slučajno, bila ostavljena na stolu (ili na nekome drugom komadu nameštaja) – upravo u sobi u Banskim dvorima gde su Carstens i Kuharić razgovarali.

Zahvaljujući tom tajnom snimku, odnosno transkriptu (dugačkom nepunih 11 kucanih stranica) što je na bazi njega napravljen, mi danas pouzdano možemo znati šta je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić mislio i govorio i u onim situacijama kada je bio siguran (ili gotovo siguran) da to nikada neće izići u javnost. Koliko je meni poznato, ovo je, barem zasada, jedan jedini tajno snimljeni razgovor nadbiskupa Kuharića koji se iz, u ovome trenutku još uvek zaključanih i blokiranih tajnih arhiva, uspeo probiti napolje, na površinu, pa je sasvim sigurno i u tome njegova izuzetna zanimljivost, dragocenost i, pre svega, intrigantnost.

Ovde svakako treba imati na umu činjenicu da su se nemački predsednik Carstens i kardinal Kuharić sastali tačno godinu dana pre Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici (najavljenog za septembar ili oktobar 1984.), na kome će, kao što znamo, Katolička crkva u Hrvatskoj uz prisustvo (po crkvenim podacima) 400.000 vernika, trijumfalno privesti kraju svoj super-ambiciozni jubilejski pokret “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”. I već je tada, useptembru 1983., godinu dana uoči NEK-a, u redovima državnih vlasti u SRH, pa i u celoj SFRJ, vladala svojevrsna uzbuna, da ne kažem panika, zbog tog spektakularnog verskog skupa, dobrim delom i zahvaljujući tome što je u nekim crkvenim medijima, na primer Glasu Koncila, mesecima unapred bilo najavljivano da će ga lično uveličati – i time hrvatskim vernicima i celom hrvatskom narodu pružiti veliku podršku – papa Poljak Karol Vojtila, alias papa Ivan Pavle II.

Zato je nemački predsjdnik Carstens (koji inače nije bio katolik nego evangelist) već u prvom, više kurtoaznom, delu razgovora direktno upitao nadbiskupa Kuharića hoće li na NEK u Mariji Bistrici doći papa Vojtila. Kuharić mu je pomalo neodređeno odgovorio:

– Mi se nadamo. Mi smo ga pozvali. Pre tri godine pozvala ga je i Vlada (mislio je na jugoslavensku Vladu, tj. SIV, odnosno Predsjedništvo SFRJ – op. aut.).

Promišljeni kardinal

Međutim, pošto su se u međuvremenu pogoršali odnosi, ja sam lično bio jako napadan, jedan me visoki državnik u javnosti nazvao fašistom, i tako se počela kvariti atmosfera … Mi sada čekamo kakve će uslove Vlada postaviti za (Papin – op. aut.) posetu …

Taj “visoki državni službenik” koji je Kuharića bio nazvao “fašistom” – to je, naravno, bio nekadašnji tužilac (na procesu 1946.) nadbiskupu Alojziju Stepincu, a u razdoblju od 1974. do 1982. predsednik Predsedništva SRH Jakov Blažević, koji je početkom 1981. bio pokrenuo veliki “krstaški” (ili, bolje rečeno, “antikrstaški”) rat protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, fokusiran podednako i na Stepinca i na Kuharića.

U nastavku 45-minutnog razgovora u Banskim dvorima – ton kome je svojim vrlo preciznim, a katkada i pomalo oštrim, pitanjima davao nemački državni ministar Mertes – Kuharić se morao izjašnjavati i o onim najdelikatnijim temama koje su u to vreme zaokupljale ne samo domaću nego i stranu javnost: odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srbima u Hrvatskoj, njen odnos prema kardinalu Stepincu, odnos prema ustašama i nekadašnjoj NDH, pitanje budućnosti SFR Jugoslavije i mogućeg državnog osamostaljenja Hrvatske…

Kuharić je, treba reći, na sva ta nezgodna pitanja odgovarao vrlo mudro i promišljeno, nije mu se ni u jednome trenutku otela niti jedna jedina suvišna ili kriva reč. Kao da je u svojoj glavi imao “čip” da se ovaj razgovor ipak (tajno) snima i da zbog toga mora budno paziti šta će sve iz njegovih ustiju izići (a što će danas ili sutra netko s ogromnom znatiželjom preslušavati, čitati i analizirati).

Srbi srušili konkordat

Jedna od njegovih središnjih teza, izrečenih u razgovoru, glasila jeje glavni krivac za veliko, a po mnogo čemu i dramatično pogoršanje odnosa između Hrvata i Srba (tj. između hrvatskih katolika i pravoslavnih) u Kraljevini Jugoslaviji bila Srpska pravoslavna crkva koja je u leto 1937. srušila praktički već potpisan i ratifikovan konkordat (međunarodni sporazum) između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana, kojim su trebala detaljno biti uređena sva prava i obveze Katoličke crkve u toj višenacionalnoj državi (a u kojoj je pravoslavlje imalo status državne religije). Uz ostalo, rekao je:

– Pravoslavna crkva je rušila konkordat jer je htela sprečiti da i Katolička crkva dođe u neku ravnopravnost. Tako da nije bilo nikada pozitivno raspoloženje prema Katoličkoj crkvi u prošlosti. Zatim je došao rat. U ratu je Jugoslavija eksplodirala. U Hrvatskoj je uzela vlast ustaška stranka. Zbog situacije koja je vladala u staroj Jugoslaviji, gde su Hrvati bili zaista pritisnuti, rasla je reakcija, tako da je onda došlo i do građanskog rata. Dakako, bilo je nasilje i s jedne i s druge strane. Srbi su svakako bili protiv hrvatske države, a ustaška vlast je bila onda protiv protivnika države. Onda su srušili i neke pravoslavne crkve u Hrvatskoj i Srbi su bili progonjeni. Međutim, Pravoslavna crkva optužuje da je za to odgovorna Katolička crkva. A ustaška vlast je zapravo htela silom Srbe, koji su u Hrvatskoj, da natera da pređu u Katoličku crkvu. Episkopat katolički je bio protiv. Ne može nitko silom prelaziti iz vere u veru. Episkopat je izjavio da to mogu pristupiti samo oni koji to iz punog uverenja hoće… (evidentno da kardinal Kuharić svesno zanemaruje mnoštvo dokaza koji jasno ukazuju na direktno učešće katoličkog sveštenstva u progonu, pokrštavanju i likvidaciji Srba – prim CEOPOM-Istina).

U razgovoru se Kuharić, jer je to bilo nemoguće izbeći, dotakao i kardinala Stepinca. Naravno, uzeo ga je u obranu, rekavši da je on “javno branio prava Jevreja, Srba, pravoslavnih i protiv svakoga nasilja”, ali je tome pridodao i jednu vrlo važnu misao koja se tada (a ni kasnije) i nije mogla baš tako često čuti (ni u niti izvan redova Crkve) a koja, rekao bih, ulazi u samu suštinu definisanja i kritičke valorizacije sukoba između Hrvata i Srba u Jugoslaviji u razdoblju nakon Drugog svetskog rata (tj. u Titovoj SFRJ). Kazao je da u Srpskoj pravoslavnoj crkvi preovlađuje mišljenje – citiram ga od reči do reči – “da bi se Katolička crkva morala javno kajati zbog onoga što je za vreme rata učinjeno”.

A on lično, kardinal Kuharić, kao i cela Katolička crkva u Hrvatskoj, uvereni su da je taj srpski zahtev neutemeljen i nepravedan. Ovako je izjavio: “Mi smatramo da bi to bilo protiv istorijske istine i pravednosti.”

Sam vrhunac razgovora u Banskim dvorima dogodio se u trenutku kada je nemački državni ministar Mertes sasvim otvoreno upitao nadbiskupa Kuharića šta on misli – hoće li se jugoslavenska država u neko dogledno vreme raspasti. To je pitanje već tada, 1983., bilo itekako aktuelno. Kuharić se odlučio na diplomatski odgovor, rekavši:

Stabilnost Jugoslavije

– Ja mislim da nije u opasnosti Jugoslavija kao konstrukcija, nego se moraju u njoj rešiti problemi. Crkva ne određuje niti državne strukture niti političke sisteme, ona to prepušta onima koji su odgovorni za javni red, ali Crkva brani načela, etička načela za slobodu, ravnopravnost…

Nemce je, međutim, zanimalo da li je to – odbrana takvih načela – u jednoj komunističkoj zemlji poput SFRJ uopšte moguće. Mertes je pritom Kuhariću kazao da ga “jugoslavensko pitanje” (ili “hrvatsko pitanje”) jako zanima i zbog toga što je on, jednako kao i nemački predsednik Carstens, “zapadni političar” – a Zapad ima, kako je istakao, “znatan interes za stabilnost ove (jugoslovenske – op. aut.) države ovde, u ovom političkom regionu”.

Na to mu (im) je Kuharić odgovorio:

– Da, Vlada bi (mislio je, naravno, na jugoslovensku Vladu, tj. na SIV – op. aut.) morala zaista sprovoditi ustavna načela.

Sasvim je jasno da je Kuharić u ovoj svojoj rečenici aludirao na Ustav iz 1974. koji je SR Hrvatskoj, kao uostalom i svim drugim jugoslovenskim republikama i pokrajinama, davao vrlo visoki stepen autonomije, pa i određena obeležja državnosti.

Pitanje svih pitanja

Nakon te Kuharićeve izjave razgovor se na trenutak malo razvodnio (tj. skrenuo je na temu političkih progona u SRH nakon represivnog gušenja Hrvatskoga proleća), a onda je nemački državni ministar Mertes, i u svoje lično i u ime nemačkog predsednika Carstensa, napokon postavio, u najdirektnijoj mogućoj formi, i ono ključno pitanje, “pitanje svih pitanja”, na koje je kardinal Kuharić, hteo ili ne hteo, morao dati i nešto više od kurtoaznog, čisto diplomatski sročenog odgovora.

A pitanje je glasilo:

– Gospodine kardinale, dozvolite da još jednom kratko upitam, jer nisam sasvim razumeo: da li Katolička crkva smatra da su legitimni nacionalni zahtevi hrvatskog naroda unutar sadašnjeg ustavnog poretka i unutar jedinstvene jugoslavenske države mogući?

Kuharićev je odgovor glasio:

– Crkva se ne izjašnjava na to pitanje, ne daje nikakve izjave o tome, niti javno niti privatno. Ja sam rekao u razgovoru: Crkva Jugoslaviju priznaje kao stvarnost, i u njoj živi, i ne smatra se pozvanom da ruši Jugoslaviju, ali želi da se u njoj… da svi budu zadovoljni.

Izvor: Jutarnji list