borislav radovanovic 2MUP Republike Srpske je incident u Srebrenici prijavio Specijalnom tužilaštvu kao krivično djelo ubistva u pokušaju. Takva nebuloznost jednostavno iritira reakcije poput ovog teksta.

Pravne kvalifikacije poput ove ukazuju da u vrhu policije Srpske ne postoje kriminalisti kakvi su se profesionalno suočavali sa krivičnim delom ubistva. Nesporno je postojanje životne ugroženosti premijera Aleksandra Vučića tokom napada u Srebrenici, no to možemo tretirati i kao okolnost jednog mnogo težeg krimena – terorizma. Da bi to adekvatno pravno opservirali moramo shvatiti kako ovde objekat napada nije bio običan građanin, nego premijer nama prijateljske zemlje i politički najmoćnija osoba države Srbije. Kada takvoj osobi ugrožavate život i telo onda nasrćete na politički sistem suverene države koju ista predstavlja. Bez obzira sadržavali takvi napadi ubilački karakter ili ne slične krimene moramo percipirati kao napad na instituciju (predsedika vlade), a u tom slučaju ne možemo govoriti o „ubistvu čoveka“.

Pri tom moramo uzeti u obzir jednu jednako važnu činjenicu. Na teritoriji Republike Srpske (ili Bosne i Hercegovine) dogodio se napad sa elementima brutalnog životnog ugrožavanja predstavnika dve nama prijateljske države, Srbije i Slovenije. Prema zvaničnim saopštenjima i predsednik Borut Pahor je zadobio povredu tokom ovog napada. Time incident dobija širu međunarodnu dimenziju. Kvalifikovati to kao pokušaj ubistva Aleksandra Vučića, a bez sagledavanja šireg konteksta napada, predstavlja „umotvorinu“ nezapamćenu u kriminalističkim doktrinama.

To što su predsjednici Vučić i Pahor preživeli napad, to što danas šalju umirujuće poruke i nastoje spriječiti eskalaciju sukoba, nije osnova da događaj minimalizujemo i njegove počinioce lakše teretimo. U Srebrenici se dogodio težak zločin, a samo su pukom srećom izbegnute mnogo teže posledice. Pa zamislimo samo šta bi se dogodilo da je premijer Vučić smrtno stradao. Mi bi danas imali situaciju neposredne ratne ugroženosti, opšte destabilizacije i haosa. To i jeste bio cilj aktera ovog nesumnjivo terorističkog napada.

Polako dolazimo do esencijalnih obeležja zbog kojih ovaj događaj treba okvalifikovati kao čin terorizma. Primarni cilj svakog terorističkog napada je sijanje opšteg straha i terora, odnosno nametanje percepcije da niko nije siguran u okruženju u kakvom se napad dogodio. Zato se kao mete napada i biraju visokopozicionirane štićene ličnosti. Takvim izborom objekta napada šalje se poruka, odnosno sledeće važno obeležje terorizma. Muslimanski ekstremisti ovakvim napadom uputili su jasnu poruku da na prostoru Balkana niko nije siguran. To je stravična poruka i traži adekvatnu reakciju institucija i društva (kakvu kvalifikacijama tipa pokušaj ubistva teško da ćemo postići).

Nadalje, važno je istaći kako je ovde napadnut i ustavnopolitički poredak Bosne i Hercegovine. Kao suverena država BiH ima pravo da organizuje različite manifestacije i da poziva goste po svom nahođenju. Napad na takve manifestacije i pozvane goste predstavlja direktan atak na suverenitet i poredak države. Valjda je prethodno jasno naglašeno kako su u konkretnom slučaju napadnuto više država sa ciljem odašiljanja međunarodne poruke.

aleksandar-vucic-napad

CILJ: VUČIĆEVO USMRĆIVANJE „KAMENOVANJEM“

Sam način izvršenja terorističkog akta u ovom slučaju jeste krajnje indikativan. Dakle, govorimo u „kamenovanju“ kao obliku smrti još uvijek legitimno primenjivom u pojedinim muslimanskim društvima sa uspostavljenim šerijatskim pravom. To je oblik usmrćivanja kakav se primenjuje prema posebno omrznutim žrtava, kakve osim usmrćivanja nameravamo i teško zlopatiti, ali i poniziti. Takav oblik usmrćivanja primenjuje se nad bludnicama ili kradljivcima. To je obik usmrćivanja kakav su počinioci terorističkog napada nameravali primeniti nad premijerom Vučićem.

No, tu se može uočiti jedna specifična perfidnost ovog zločina. Sam zločin se pokušava predstaviti kao „situaciona reakcija“ razularenih članova porodica žrtava ratnih zločina. Nema tu ničeg slučajnog ili reaktivnog, no jasan perfidan plan iskorištavanja jedne manifestacije za upućivanje terorističke poruke, uz proizvođenje terora i opšteg haosa. Sa tim ciljem su vinovnici napada došli na lice mesta, ciljno podizali tenzije pre same manifestacije i tokom trajanja iste, zatim uklanjali zaštitne ograde, opkoljavali premijera i započeli sa napadom na život i telo. Čak i u ovakvom ishodu događaja, u smislu Vučićevog preživljavanja napada, počinioci su uputili jasnu i nedvosmislenu poruku – spremni smo i sposobni za brutalno nasilje!

Da unutar „trusta mozgova“ u vrhu policije Republike Srpske postoji iole stručnosti do sada bi u srebreničkom napadu prepoznali „zvorničku matricu“ terorističkog delovanja. U više objavljenih tekstova objašnjavao sam specifičnost matrice primenjene u zvorničkom terorističkom napadu. U tom slučaju nespornim žrtvama (policajcima) nije priznat status „neskrivljene žrtve“ samo zbog toga što ih je neko (iz okruženja napadača) svrstao u kategoriju srebreničkoh zločinaca. Istovremeno, kao izvršilac napada odabran je krajnje specifičan pojedinac – dijete žrtve ratnog zločina. Time ukupno i žrtva i zločinac dobijaju jednan specifičan odnos, mnogo složeniji nego u slučajevima klasičnih terorističkih napada.

I u slučaju napada na premijera Vučića moguće je primeniti identičan obrazac uskraćivanja statusa „neskrivljene žrtve“, a primarno zbog njegove „radikalske prošlosti“. Istovremeno, napadač je u ovom perfidnom činu za sebe pokušao obezbediti status „žrtve“ u smislu stvaranja manipulativne matrice prema kojoj su napad počinile porodice srebreničkih žrtava ili naroda koji je pretrpeo genocid. Zašto to naši „stručnjaci“ nisu uočili može se smatrati krajnje indikativnim, baš kao što je indikativna i pravna kvalifikacija primenjena u ovom događaju.

Na kraju treba istaći kako su i teški bezbednosni propusti direktno uticali na materijalizaciju ovog brutalnog terorističkog čina. No, zbog preobimnosti teksta ta pitanja moraćemo ostaviti za naredne dane i neki novi tekst. Za sada je dovoljno apelovati na MUP RS-e da se institucionalno uozbilji, te da ovom terorističkom napadu dodeli odgovarajuću pravnu kvalifikaciju, a potom da radnje dokazivanja usmeri u tom pravcu. To što je premijer Vučić preživeo napad i što danas šalje poruke mira i stabilnosti nikako ne smemo shvatiti kao osnovu da pogodujemo zločincima koji su ga napali.


Izvor: CEOPOM-Istina

Ostavite komentar

Ostavite komentar na Srebrenički napad na premijera Vučića kao čin terorizma

* Obavezna polja