Zapad rekonstrukcijom slabi Vučića i Dačića

Neobično je da Vlada čija popularnost, čak i prema nelažiranim ispitivanjima „javnoga (ne)mnijenja”, ne opada – valjda u „inat” sveopštem propadanju na svim frontovima, na čemu ona istrajno radi – preduzima samorekonstrukciju.

Podsjetimo se, prethodna Vlada je počela da govori o tome kada više nije mogla da se pravi da ne zna da svi znaju koliko je neomiljena kod naroda.

To, u okvirima moralno pokvarene pragmatike, ima smisla, jer tada, prividnim promjenama možete izgraditi fatamorganu „reformi”, te čarobne riječi na koju se većina „lijepi” – od pijace do univerziteta. Tako, umjesto da se mijenja, ispravlja i popravlja – u liberalno-mondijalističkom govoru: reformiše – ono što ne valja (a od 2000. godine su, uzgred rečeno, „reformisali” i dosta toga što je valjalo, čije postojanje nijesmo ni zapažali – dok nije uništeno), oni koji su bili nesposobni za bilo šta valjano urade, „reformisali” su, eto, sami sebe; dakle, „reforme” i dalje traju, „Srbija ne sme da stane”…. – i slične besmislice koje istinski rad, ozbiljno promišljanje zamjenjuju „imidžološkim” slaganjem šarenih lažica.

Sadašnja Vlada, i pored izuzetne, okularne nekompententnosti, i pored izdaje vijeka potpisane u Briselu, i pored toga što je najveća stranka u njoj slagala birače da će ukinuti nepotrebnu administraciju, koja je od 2000. uvišesručena, i pored svega što jesu uradili, a nijesu smjeli, i nijesu uradili, a morali su, preduzima „autoreformu”.

Mi nemamo neposredne uvide u stvarne razloge toga, pa zato možemo samo da pretpostavljamo, a tu je, naravno, uvijek moguća greška. Prvi mogući razlog je da, budući da su naprednjaci, prema svim istraživanjima jači od svoje zastupljenosti u Skupštini, a zapadnjački nalogodavci im, po svoj prilici ne daju da kapitalizuju tu prednost, pokušavaju da bez izbora dođu u posjed većeg broja važnijih ministarskih i ostalih „feuda”.

Izbori se, ne dopuštaju ne zato što je to „skupo”, što bi to „usporilo naš „evropski put” – kako nas uvjeravaju zvaničnici, već zato što bi parlamentarlno ojačala, makar i kvislinška vlast, u perspektivi, strahuju nalogodavci, mogla da pomisli da negdje i jednom prestane da sluša. Naravno, radi se o nepovjerenju Zapada prema naprednjacima – em su Srbi, em su bivši radikali.

Druga mogućnost je opet povezana sa Zapadom. Ako sama Vlada govori o svojoj „rekonstrukciji”, iako je na to ni „javno mnijenje” niti (nepostojeći) javni izrazi nezadovoljstva nijesu primorali, tada se time javno priznaje: „Mi smo neuspješni!” Onaj ko to radi bez nužde, a mi ne vidimo koji bi bio razlog tome, osim navedenoga, time, u nekom smislu, svjesno sebi škodi. Zašto? Vjerovatno zato što je bio primoran nečim što javno nije vidljivo. Ko ovdje ima realnu moć, to se zna – Zapad.

Moć u Srbiji, naročito od 2008, skoro uopšte ne prebiva u „institucijama sistema”, već je kod zapadnjačkih vlada i u onim sferama društva koje su u prijateljskim odnosima sa Zapadom. To ne znači da je Srbija „banana-republika”, jer i u takvim režimima ne mora biti na djelu „meka okupacija” od strane stranaca, naročito ako se ona izvodi u sadejstvu sa značajnim dijelovima društveno uticajnih domaćih krugova. Živimo, dakle, u stanju meke (samo)okupacije.

Dakle, to je naša pretpostavka, Zapad je vlastodršce u Vladi (Vučića i Dačića) primorao ne samo na „rekonstrukciju” nego i na višemjesečeno, mučno naklapanje o tome kakve će se rokade napraviti među moralnim i stručnim „titanima” u našoj vlasti. Time ih dodatno slabe i još više skraćuju „lanac” na kojem ih drže. Zašto? To je praksa od 2000. godine, čija je suština, što se Zapada tiče: „Ne možete vi nas toliko da slušate koliko mi vama možemo da vjerujemo.”

Tako su radili i za vrijeme etnuzijastičnog idajnika-dobrovoljca Borisa Tadića, a tako rade i u vrijeme vladavine bivših patriota, a sada prinudnih-izdajnika, Vučića i Dačića, koji ne samo što nastavljaju Tadićevo „djelo”, već su ga u tome, po svemu sudeći, već sada nadmašili.

Izvor: Fakti